Prošla su prva tri kola na Eurobasketu i Hrvatska nakon ogleda s Mađarskom, Rumunjskom i Crnom Gorom ima naoko čistih 3:0. Kažem naoko, zato što je igra hrvatskih reprezentativaca podosta zabrinjavajuća.
Ili možda nije?
Teško je u biti siguran u bilo što kad se Aleksandar Petrović obožava igrati skrivača koliko god dugo je to moguće. Elementu iznenađenja pridaje veliki značaj, a za pravo mu daje osmina finala prošlog Eurobasketa kada su, po priznanju reprezentativaca, Česi imali pravi odgovor na baš sve njihove akcije, ostavivši ih taktički bespomoćne.
Pitanje je – gdje je tu granica? Kako znati kada će skrivanje početi više štetiti tebi nego suparniku? Igrači treniraju određene akcije i varijante obrane iza zatvorenih vrata na treninzima i nema sumnje da su u teoriji uvježbani, ali kako znati koliko je neka akcija ili vrsta obrane djelotvorna ako se ne testira sa stvarnim suparnicima u natjecateljskoj utakmici?
Prošlo smo ljeto imali ponešto različitu priču – na kvalifikacijama za Igre skrivača se igralo samo na otvaranju protiv Talijana, što je bilo vrlo logično kada znaš da s njima možeš opet igrati pet dana kasnije, te u okršaju s nejakim Tunisom. Potom se više nije imalo što čekati i na Grčku se krenulo s čitavim arsenalom, a efekt iznenađenja zaista je pogodio Grke, koji su odmah zapali u minus od preko 20 poena, trebalo im je dobrih desetak minuta da se priviknu na dotad nepokazanu obranu.
Na Igrama nije dolazilo u obzir nikakvo skrivanje, barem ne u većoj mjeri, jer je svaka utakmica značila biti ili ne biti za prolaz iznimno snažne skupine (Španjolska, Argentina, Nigerija, Litva i Brazil). Upravo tu je ključna razlika u odnosu na aktualni Eurobasket. Skupina u Cluju puno je slabija i ostavlja širok prostor za kalkulacije.
Aco zna da je dojam loš, ali on ima svoju viziju hrvatskog pohoda do krajnjeg cilja – a krajnji cilj je medalja, ne gaženje Rumunja 30 razlike
Dojam je da smo u prve tri utakmice Hrvatsku vidjeli u punoj snazi samo na mahove; u posljednjoj četvrtini s Mađarima te u prvih pet minuta s Crnogorcima. Dovoljno da se već sada osigura jedno od prva tri mjesta. Ni u derbiju sa Španjolcima ne možemo očekivati otkrivanje karata – skupina za križanje prepuna je zahtjevnih protivnika, tako da prvo ili drugo mjesto ne znače veliku razliku. Osim toga, moguć je i okršaj u kasnijoj fazi natjecanja, stoga bi bilo nedosljedno upravo sada otkriti sve adute. Hrvatsku u posljednjem kolu čeka vjerojatno rezultatski posve beznačajna utakmica s Češkom, još jednim slabašnim suparnikom, tako da će i tada biti ista priča.
Minorni doprinos centara
U svemu ovome krije se jedna velika opasnost.
U slučaju eliminacije u osmini finala, koja je, realno, vrlo moguća zbog snage protivnika, pa i neugodne tradicije, dojam s čitavog prvenstva bit će vrlo loš – za razliku od prošlog ljeta, kada su košarkaši u većini susreta pokazali svoj maksimum, što je navijački puk prepoznao i nagradio. Ovog puta u slučaju posrtanja neće biti nikakvog tapšanja po ramenu.
Kada su prošlog ljeta nakon mučenja s Tunisom novinari pitali izbornika zašto Hrvatska izgleda loše, on im je odbrusio: „Gledajte, mi smo ovdje došli napraviti posao i to smo i učinili.“ Aco zna da je dojam loš, on zna da se u dvorištima već sprema drvlje i kamenje za sasuti u slučaju ranog ispadanja, ali nije ga briga. On ima svoju viziju hrvatskog pohoda do krajnjeg cilja – a krajnji cilj je medalja, ne gaženje Rumunja 30 razlike.
Ovim ne želim reći da je dosad Hrvatska igrala koliko joj je trebalo. Naprotiv, zbog velikih poteškoća Bojan Bogdanović i Dario Šarić potrošili su se više od predviđenog, ali Petrović to vidi kao žrtvu potrebnu da im poslije bude lakše. Aco istinski vjeruje u svoj put i to treba poštovati; uostalom, on je posljednji hrvatski izbornik koji je uspio osvojiti medalju. Radi svog uvjerenja spreman je staviti na kocku sve što je potrebno, a uskoro ćemo vidjeti što će mu kocka donijeti – Aco će nakon Eurobasketa biti ili pukovnik ili pokojnik.
Što to izbornik uopće skriva?
Nadajmo se, rješenja za probleme kojih je Hrvatska za sada prepuna: u napadu su tu slab protok lopte, previše oslanjanja na individualne klase Bogdanovića i Šarića, razigravači ili više pokušavaju razigrati sebe nego momčad (Roko Leni Ukić) ili se nećkaju preuzeti inicijativu (Marko Popović).
Problem je minorni doprinos centara – ne samo iz igre jedan-na-jedan, koja praktički ne postoji, već i iz pick and rolla, što je hendikep od kojeg se diže kosa na glavi. Sad se tek vidi koliko je i otkaz Mira Bilana pogodio momčad, da ne spominjem mladi NBA dvojac ili nepozvanog Antu Tomića.
Što se tiče defenzive, tu je problem u tome što suparnici previše lako prodiru kroz prvu liniju obrane, nakon čega izostaje kvalitetna ispomoć, što su za pravljenje totalnog nereda iskoristili David Vojvoda i Tyrese Rice. Kao posljedica prvog problema javlja se i dopuštanje velikog broja otvorenih šutova bekovima, za što dosad nije bilo prave kazne jer protivnički šuteri nisu imali kvalitetu da uzmu ponuđeno. U osmini finala bi zato mogao nastati pravi horor u režiji braće Bertans, primjerice.
Aco je vjerojatno u pravu, ali…
Ipak, najveći je problem kriminalna kontrola skoka – bolje rečeno, izostanak kontrole. Crna Gora uzela je Hrvatima 15 napadačkih skokova, od čega Nikola Pavlićević skoro trećinu, a govorimo o beku visokom 192 cm. To još izgleda sjajno u usporedbi s Mađarima, koji su im uspjeli napraviti čak 21 skok u napadu, dva više nego u obrani.
Bekovi ne grade svoje suparnike tako da oni nalijeću u punom trku iz drugog plana i odnose lopte u serijama. Ni centri se ne postavljaju dobro; ali i kada se postave, bude problema zbog fizičke inferiornosti – Nikolu Vučevića zagradio je Luka Žorić, ali svejedno je Crnogorac triput skočio njemu preko glave sve dok nije pogodio.
Usprkos svim tim poteškoćama, Hrvatska je uspjela ostvariti sve tri pobjede, što je fantastično i govori o kvaliteti reprezentativaca. No, to ne može trajati vječno i zato će Aco što prije morati izvaditi nešto iz rukava. Čemu najava da nitko neće moći braniti Šarića i Dragana Bendera u paru, pa onda uporno izbjegavanje te kombinacije usprkos neprestanoj patnji pod obručima? Riječ je o dvojici supertalentiranih igrača i teško da će ih itko moći pročitati kada imaju toliko kreativnosti u sebi, a zajedno su odigrali tek kada je voda došla do grla s Mađarima.
Tu su još zonska obrana, zonski presing, igranje picka sa Šarićem na lopti, igranje s niskom petorkom, Ivan Ramljak kao flaster na najboljem suparniku u većoj minutaži, Ukić i Popović u paru… Toliko toga još nismo vidjeli ili smo vidjeli u maloj količini, a turnir odmiče. Stvar je u tome da Petrović smatra da još nisu dovoljno jaki da se postave kao, primjerice, Španjolci, gdje Sergio Scariolo odmah baci sve karte na stol i kaže: „Evo, pa vi to probajte zaustaviti!“
Aco je vjerojatno u pravu, Hrvatska nema takvu moć i potrebno je mnogo nadmudrivanja, igrica i blefiranja da se sakriju rupe i dođe na postolje, zato Hrvatska sada ne izgleda nimalo dopadljivo. Cilj opravdava sredstvo.
Ali ako momci zaista pomoću elementa iznenađenja svladaju snažnog suparnika u osmini finala, možda se skupi dovoljno samopouzdanja da u sljedeće susrete Hrvatska uđe sa stavom kako suparnici više trebaju brinuti o njoj, nego ona o njima. To bi bila reprezentacija za kakvom žude svi navijači, reprezentacija na koju smo navikli prošlog ljeta.
