Adio pameti

Hrvatska izgleda tragično. Izbornik pati od deluzije

Zadnja izmjena: rujan 6, 2017 Profimedia

U nekom trenutku, a bilo je tako u vladavinama najmanje dvaju prethodnih izbornika, od same igre hrvatske reprezentacije postane praktično zanimljivije ono što će njen strateg nakon utakmice reći. To je vrijeme kad više-manje svima postane jasno da nikakvog pozitivnog pomaka u igri više nema i da Hrvatska u najboljem slučaju stagnira ili (češće) nazaduje; kad javnost zahtijeva objašnjenje, a mediji više ne skrivaju apetit za krvlju i onda sve utihne čekajući izbornikovo viđenje i opravdanje – gotovo kao u situacijama kad Oko sokolovo baca konačni sud o tome je li bio neki penal ili nije.

Šteta je što je reporter javne televizije u tom trenutku obavio više PR-ovski nego novinarski posao, prepuštajući Anti Čačiću da žestoko zaspina bez da ga je suočio s očitom realnošću. Jer ono što je izbornik izjavio bilo je suludo i skandalozno.

Ponavljajući istu grešku kao i njegovi prethodnici, Čačić nije pokazao ni miligram poniznosti niti želje da preuzme odgovornost za poraz. Za razliku od njih, međutim, nije krivio igrače, a nije stavio naglasak niti na sudačke odluke; njega, naime, veseli „način na koji je momčad odigrala“.

Halo, majstore.

Od posljednje tri utakmice izgubili ste dvije – i pritom zabili jedan gol, Kosovu kod kuće. U osam utakmica zabili ste 12 golova – jednako kao Turska te jedan više nego Island i Ukrajina, od čega je sedam vaših bilo Kosovu; kad bismo najmlađu europsku reprezentaciju maknuli iz jednadžbe, ovako bi izgledao vrh ljestvice u skupini:

Island  7  4  1  2  9-6  13
Ukrajina  7  3  2  2  8-7  11
Hrvatska  6  3  1  2  5-3  10
Turska  6  2  2  2  6-7  8

U prve dvije utakmice kvalifikacija – domaćem remiju protiv Turske i gostujućoj golijadi protiv Kosova – Hrvatska je izgledala dobro; izgledala je solidno i u domaćoj pobjedi nad Islandom 2-0, a sve ostalo bilo je po igri duboko ispod razine reprezentacije koja je po individualnoj kvaliteti, renomeu i pokrivenosti po pozicijama daleko, daleko jača od svih ostalih u skupini. Zabrinjava i negativni trend: pobjeda protiv Ukrajine (1-0) bila je mazanje očiju jer odigralo se dosta loše, poraz protiv Islanda (0-1) došao je kao zaslužena kazna, protiv Kosova kod kuće (1-0) je igra bila na doista bijednoj razini.

Krive uloge i mizerni doprinos

Ovu zadnju utakmicu je ekipa Ante Čačića odigrala u egalu sa suparnikom – nije zaslužila pobjedu, ali po svemu prikazanom bi remi bio najpravedniji ishod. Ali zar je to napredak kojim možemo biti zadovoljni i koji treba veseliti?

U Eskişehiru smo vidjeli prilično loš nogomet s obje strane. Island je kudikamo ozbiljnija momčad od Turske: taktički disciplinirana i uravnotežena, svjesna svojih limita koliko i jakih strana. Turska je sve, samo ne to. Dok su nas Islanđani sasvim zasluženo zapravo razbili, Turci su 90 minuta improvizirali i petljali bez jasnog plana i na kraju pobijedili. Ako je napredak zaustaviti pad Hrvatske na razini takve momčadi i pritom izgubiti od nje, onda je napredak postignut i trebamo mu se veseliti, kao što se veseli i izbornik Čačić.

Ako smo, međutim, iole realni, primijetit ćemo da su svi stari problemi još uvijek tu, da Hrvatska naprosto nema igru i da je to sve skupa jad i bijeda.

Jedan od standardnih problema je pozicija Ivana Rakitića iza napadača, nominalno između linija, u sustavu 4-2-3-1. Uloga je to koju on odavno u klubu ne igra niti je ona optimalna za njega, s obzirom na (prije svega fizičke) karakteristike Barcelonina veznjaka i uloge suigrača koji ga okružuju. Ovaj put Rakitića nije bilo i mogao je to biti poticaj Čačiću da pokuša s 4-3-3, ako je već želio i Matea Kovačića i Milana Badelja u prvom sastavu.

Deluzija je Čačićev najveći neprijatelj, jer mu je zavrtjela glavom, malo-pomalo izbivši ono zanatskog znanja i promućurnosti koje neupitno ima

Međutim, on je ostao dosljedan sebi i stavio je Kovačića na mjesto koje mu ne odgovara ništa više nego Rakitiću, iako iz drugih razloga – premda dinamičniji igrač od Rakitića, Mateo nije poznat po svom zadnjem pasu niti realizatorskim sposobnostima, a bliže turskom šesnaestercu bio je izložen i većem pritisku i imao manje prostora. Tako su izostali njegovi driblinzi (svega 1/2) i one situacije u kojima bi mogao povući loptu prodorom iz dubine, a nije dobiveno ništa: Kovačić je kao pobjednik izašao iz tek 4 od svojih 13 duela, a uputio je tek jedan (neuspješni) pokušaj ključnog dodavanja.

Ivan Perišić, igrač koji na terenu živi i umire od prostora te inače gotovo rutinski stvara višak na krilu, umjesto onoga što radi najbolje zabijao se u sredinu podjednako kao i Marcelo Brozović – igrač potpuno drugačijih karakteristika, koji usto još iza sebe ima i daleko kvalitetnijeg beka kojemu ima smisla otvarati prostor puno više nego Josipu Pivariću. Perišić stoga bilježi jednak omjer dobivenih duela kao i Kovačić, jednak broj driblinga (jedan) i jednak broj uspješnih ključnih pasova (nula).

Portugalska salata

U Čačićevom 4-2-3-1 Hrvatska je tako, usprkos trojici playmakera (Badelj, Luka Modrić, Kovačić) svedena samo na Modrićevu kreativnost kroz sredinu (dueli 12/17, driblinzi 4/5, ključna dodavanja 4/4) i nerezonske centaršutove s boka, najčešće iz smjera Šime Vrsaljka (2/10), s time da u kaznenom prostoru čak nije bio niti Mario Mandžukić, koji bi ih možda pospremio u mrežu. Kad Hrvatska napada, a Badelj mu drži odstupnicu, Modrić izgleda poput playa nimalo uigrane košarkaške ekipe: on drži loptu, istovremeno rukama pokazujući trojici zbijenima u uskom prostoru ispred sebe te cent(arfo)ru ‘ispod koša’ kamo da se kreću i kako da se otkrivaju, što drastično usporava akciju i čini Hrvatsku lako predvidivom.

I onda Čačić radi poteze karakteristične za svakog lošeg trenera, ubacujući na teren dodatne napadače (najprije Mandžukić umjesto Nikole Kalinića, zatim još Andrej Kramarić umjesto Kovačića, pa Duje Čop umjesto Vrsaljka) i nadajući se da će neki od njih zabiti neku slučajnu loptu, umjesto da detektira probleme u igri i pokušava ih riješiti drugačijim taktičkim opcijama – primjerice, Markom Rogom ili Mariom Pašalićem, ili Kramarićem u špici a Mandžukićem na krilu. Time Hrvatska, dakako, postaje još predvidljivija, njene se linije raspadaju, a Turska dolazi u vodstvo i do kraja susreta praktično kontrolira utakmicu.

Jednom riječju – tragično.

Ekvivalent tome bi, primjerice, u kulinarskom svijetu bio da dobijete vrhunski tuna steak, a onda ga izrezuckate, zalijete kiselim vrhnjem i majonezom iz tube te uz dodatak paprike pomiješate s prekuhanom tjesteninom, pa poslužite kao hladnu salatu koju ste isto tako mogli napraviti i s tunjevinom iz konzerve, a da bi malo tko primijetio razliku.

Ali čini se da je to vrhunac izbornikove ‘gastronomske’ imaginacije i da je takvim jelom zadovoljan. Superkvalitetnu je namirnicu svojim receptom pretvorio u bućkuriš bez pravog okusa i mirisa.

Kad se takvo što dogodi, jasno je da bi trebao odgovarati i onaj koji je u skupi restoran umjesto masterchefa zaposlio amaterskog kuhara, kuhara čiji je krajnji domet jedan od onih bezličnih i međusobno potpuno istih cateringa koji to jelo zovu ‘portugalskom salatom’. No, U HNS-ovu ‘restoranu’ takvo nešto nećete vidjeti, jer za tamošnje vlastodršce očito postoje veći prioriteti od onoga da iz reprezentativne selekcije izvuku apsolutno najbolje.

Čačićeva deluzija

I tako ova sjajna generacija još jednom propada – uslijed rapidno rastuće otuđenosti od navijača, izborničke nesposobnosti te sebičnosti, kratkovidnosti i potpuno krivo posloženih prioriteta onih koji njome upravljaju, sve neuspješnijih u pokušajima da obmane javnost, ali zato vrlo uspješnima u obmanjivanju izbornika da je bitan i da radi dobar posao. Kad je svima drugima jasno da nije tako.

Deluziju rječnici definiraju kao idiosinkratično uvjerenje ili dojam kojeg se osoba čvrsto drži usprkos tome što je u kontradikciji s onime što je općeprihvaćeno kao stvarnost ili racionalni argument. Deluzija je i najbolji termin za ono od čega pati izbornik Ante Čačić. I ona je njegov najveći neprijatelj, jer mu je zavrtjela glavom, malo-pomalo izbivši ono zanatskog znanja i promućurnosti koje neupitno ima.

Adio pameti, reklo bi se u nekim našim krajevima. Ili, kako bi to u bezvremenskom hitu otpjevali Pixies: „Your head will collapse if there’s nothing in it / And you’ll ask yourself / Where is my mind?

Ne propusti top članke