Kraljevski Hrvati

Analiza: zašto Modrić i Kovačić mogu zajedno kod Zidanea, a kod Čačića ne?

Kada na raspolaganju imaš dva reprezentativca koji igraju kao prvotimci Real Madrida i kada u dresu europskog prvaka pobijede Atletico na Calderonu s tri razlike, izgledajući apsolutno dominantno, onda je opravdano zapitati se zašto to isto partnerstvo ne funkcionira jednako dobro i u reprezentaciji.

I to ne kod jednog, nego kod posljednja tri izbornika.

Zapravo, prvo treba odrediti okvire u koje ulaze Luka Modrić i Mateo Kovačić. I iz tog individualnog okvira dalje možemo popunjavati praznine i slagati priču.

Sam vrh svjetskih veznjaka

U najavi utakmice Luka Modrić je dobio nesvakidašnje komplimente. Kapetan Atletica Gabi proglasio ga je najvažnijim igračem Real Madrida, dok je Diego Simeone rekao da je Modrić fantastičan igrač koji donosi balans te spaja obranu i napad. Na stranu idealno servirani naslovi domaćim portalima, takve izjave imaju težinu.

Stručni stožer Atletica jasno je detektirao Luku Modrića kao ključnog igrača u momčadi rivala. Glavni razlog za to je što je Luka Modrić glavni relej Realove igre, on je ključni igrač za pretvaranje obrane u napad. Temeljna karakteristika koja mu omogućava takvo nešto je njegova otpornost na presing.

I Gabi i Simeone su naglasili Lukinu važnost jer su svjesni da je njega najteže staviti pod pritisak i oduzimati mu lopte u kontinuitetu. Luka Modrić ima odličan pregled igre, izvrsnu tehniku i jako dobru eksplozivnost, što mu omogućava da već u primanju lopte izbaci svog čuvara te tako stvori višak i pokrene kontru. To, uz činjenicu da je nakon predaje lopte uvijek u kretanju prema poziciji za ponovno primanje pasa, čini ga jednim od najboljih veznih igrača na svijetu.

Nedovoljno izbrušen vrhunski potencijal

Mateo Kovačić svojedobno je bio proglašavan boljim od Modrića. Najmlađi kapetan u Dinamovoj povijesti, drugi najmlađi strijelac u povijesti HNL-a i drugi najmlađi strijelac u povijesti Lige prvaka zaista je davao argumente za takve ocjene. Međutim, kroz Inter koji je lutao kadrovski i taktički, preko Reala u kojem je konkurencija nemilosrdna, Kovačić je došao u situaciju u kojoj je postalo očito da je preskočio razvojne stepenice.Real Madrid presents new midfielder Kovacic

Zapravo, možda je Kovačić sve nas naveo da ljestvicu očekivanja postavimo suludo visoko.

Uzmimo samo usporedbe s Modrićem koje ga prate čitav nogometni život. U dobi kad je Modrić igrao za Inter, Kovačić je također igrao za Inter – samo Luka za onaj iz Zaprešića, a Mateo za milanski. Stoji da Kovačić nije definiran igrač, bez jasne pozicije i uloge. Možemo raspravljati je li Kovačić ‘šestica’, ‘osmica’ ili ‘desetka’. Opravdano se može postavljati pitanje bi li svoj apsolutni maksimum postigao na krilu i da se debatirati odgovara mu li više zonska ili presing obrana. Ono što se vidi iz aviona je njegova sposobnost probijanja linija protivnika stvarajući višak pravocrtnim driblinzima.

Previše očekivanja i premalo godina

Vjerojatno to proizlazi iz njegova skromnog karaktera, ali Mateo Kovačić meni imponira mirnoćom. Zrelost, pribranost i smirenost pomažu mu da se riješi protivnika odmah u primanju lopte, slično kao i Modrić. Zrelost koja nas često tjera da zaboravimo kako Kovačić tek ima 22 godine i kako je malo igrača potpuno izgrađeno u toj dobi. Posebno ako pričamo o playmakerima, a upravo to je Kovačić.

Za usporedbu, u njegovim je godinama je Modrić tek postajao standardan u Dinamu, Andrea Pirlo se tražio na posudbi u Bresciji iz Intera, a Xavi je tek ulazio u Barceloninu povijest na mala vrata. Playmakerima treba vremena, oni se moraju razvijati skupljajući iskustvo. Jednostavno, trebaju sazrjeti.

Međutim, Real Madrid nije idealno mjesto za razvoj mladog igrača. Dolaskom u svlačionicu prepunu zvijezda, u klub koji zahtijeva trofeje i nema potrebu razvijanja mladih jer je naslonjen na kupovinu marketinških zlatnih koka, teško je doći do temeljnog uvjeta za razvoj. Do igre. Minute su stizale na kapaljku, što je bilo sasvim očekivano u ovoj konkurenciji. Međutim, ozljede Casemira i Modrića, a odmah nakon i Tonija Kroosa, otvorili su Kovačiću šansu da pokaže što zna.

I čim je dobio priliku, zaigrao je nogomet karijere. Kovačić danas u Realu igra najdublju poziciju u veznom redu. On je šestica, sasvim udaljen od protivničkog gola.

Možda to duboko pozicioniranje nekome izgleda kao traćenje njegova talenta, ali to su jednom govorili i za Pirla, a i za Modrića. U ovoj poziciji Kovačić može primiti loptu relativno neometano, stabilizirati kontrolu posjeda, te postaviti napad. Ako smo rekli da je njegov najveći forte stvaranje viška u okomitom driblingu, gdje probija liniju protivnika kao šilo, onda je puno logičnije da bude u ovoj poziciji. U tranziciji s ove pozicije može dati najviše u iznošenju lopte i lansiranju kontranapada.

Ako se koncentriramo na sliku koja prikazuje napad na postavljenu obranu (i to najbolju postavljenu obranu na svijetu), Kovačić se iz ove pozicije može ponuditi Modriću kad on dobije loptu od Raphaela Varanea i odmah pri primanju dodavanja napasti Fernanda Torresa te natjerati Atletico na preslagivanje obrane. Iz dublje pozicije može “uhvatiti zalet”, jer ima mjesta kakvog ne bi imao ako bi bio pozicioniran kao desetka.

Potencijal je živ, ali treba ga razvijati

Ipak, uz sve navedeno, Kovačić još mora raditi na svojim playmakerskim sposobnostima. U Kroosu i Modriću ima izvrsne primjere koje može promatrati iz prve ruke.

U prosjeku dodaje loptu s više od 90% uspješnosti, ali mora popraviti dijagonale kojima će otvarati krila. Odlično snima situaciju oko sebe za dribling u primanju, međutim taj pregled igre treba koristiti i za jednostavna dodavanja kojima će kontrolirati posjed i ritam utakmice. A još više, treba naučiti da ne smije stati kad preda loptu, nego da je nužno napraviti još 3 ili 4 koraka kojima će se otvoriti da tu istu loptu primi natrag. To ulazi u sferu navike, a radi razliku između dobrih i vrhunskih nogometaša.

Ono što za Kovačića donosi opasnost jest činjenica da su mu konkurencija za mjesto dva od pet najboljih veznjaka na svijetu koji se izvrsno nadopunjuju, a da je ispred njega i Casemiro kao čovjek za defenzivne zadatke. To ga opet stavlja u situaciju da njihovim oporavkom gubi one ključne minute za razvoj i stasanje u pravog igrača za top klasu. Minute koje je Modrić odradio u Tottenhamu, Pirlo u Bresciji, a Xavi u Barceloni koja je bila daleko od vrha i u kojoj je ozljeda Pepa Guardiole otvorila vrata napretka. Možda bi za njega najbolje bilo da svoj put u Realu trasira preko nekakvog Liverpoola, Seville ili Lyona, klubova toliko blizu eliti da se može razvijati, a ipak toliko daleko da bi njegov talent bio temelj momčadi.

Obrambeni zadaci

Igrati 4-3-3 s Garethom Baleom, Ronaldom i Lucasom Vazquezom naprijed, te Iscom, Modrićem i Kovačićem u sredini ne jamči neku obrambenu čvrstinu. No ipak, još od osvajanja Lige prvaka 2013., Real uspješno demantira teoriju da će ga biti lagano napasti kroz centralu.

Real se brani prilično pasivno. Spuštanjem u zonu, suparniku prepusti loptu, ali najvažnije je da Modrić i Kovačić u principu nemaju velika zaduženja. Real se de facto brani u 4-4-2, gdje su Modrić i Kovačić iznimno blizu obrambenoj liniji, Lucas i Bale ih štite bočno, a Isco se spušta pokriti ih s prednje strane. U srcu momčadi, na jako delikatnoj poziciji zaštićeni su sa svih strana i vrlo je teško stvarati višak oko njih. Barem protiv sistemski siromašnih momčadi – pravi test održivosti će biti Barcelona za dva tjedna.

Dakle, Real spuštanjem u ovako plitku zonu dosta uspješno sakriva činjenicu da igraju bez pravog defenzivca i još uspješnije lansiraju kontranapade. Najubojitiji kontranapad na svijetu.

Kako implementirati viđeno u reprezentaciju

I to je ono što Real najviše razlikuje od hrvatske reprezentacije i zbog čega partnerstvo Modrića i Kovačića bolje funkcionira kod Zinedinea Zidanea nego kod Ante Čačića. Jednostavno, manje je posla.

Ovdje se po osvajanju lopte moraju otresti jednog igrača i isporučiti loptu na vlastitih 40 metara, te pričekati da Bale, Ronaldo i Karim Benzema učine ostatak. U reprezentaciji nemaju nekoga tko može na taj način stvarati višak driblingom.

U Realu moraju osvojiti par metara prostora i dodati loptu 10-ak metara, a u reprezentaciji 30 metara prostora i onda još dodati loptu 20-ak metara u završnicu

Mario Mandžukić ne može stvarati višak u tranziciji i to ga je koštalo mjesta u Atleticu. Andrej Kramarić se u postavljenim napadima snalazi mnogo bolje nego Mandžo (kojeg je to nesnalaženje koštalo mjesta u Bayernu), ali u tranziciji također nema potencijal ubrzavanja dok dribla, dok je Marko Pjaca rođeni dribler, ali puno više podsjeća na Arjena Robbena u izolacijama nego što voli napasti prostor. Ivan Perišić je zapravo jedino rješenje za tranziciju s time da i on puno bolje napada prostor nego što može stvoriti višak gotovo s mjesta. A pošto je jedino rješenje, bit će udvajan i lako zaustavljan.

Dakle, u Realu Modrić i Kovačić moraju osvojiti par metara prostora i dodati loptu 10-ak metara, a u reprezentaciji moraju osvojiti 30 metara prostora i onda još dodati loptu 20-ak metara u završnicu.

Ipak, veću prednost od napada stvara Realova obrana. Ono što omogućuje da Modrić i Kovačić igraju s Iscom, a ne s dodatnim defenzivnim veznjakom, sposobnost je zadnje linije da igra doslovno na centru. Vratimo se na prvu sliku i pogledajmo gdje je došao Varane s loptom. Stoperi Reala su aktivni igrači, oba središnja braniča mogu igrati desetak metara u suparničkoj polovici i pritom su jako moćni na lopti.

Vedran Ćorluka ima kreativnost, ali nema brzinu i ne može igrati toliko visoko, dok Domagoj Vida nema rješenja na lopti – što nam je na Euru pokazao Portugal, koji ga je puštao praktički samog da kreira blokirajući Ćorluku i udvajajući Modrića. O važnosti bekova, njihovoj prodornosti i tehnici, te činjenici da su stalno otvoreni na visini vezne linije kao ventil posjeda nema smisla niti govoriti. Tako zapravo obrana čini puno veću razliku u kontekstu nemogućnosti kopiranja partnerstva Modrić-Kovačić u reprezentaciju.

A još se nismo dotaknuli ni činjenice da nam treći čovjek u vezi treba biti brz i pokretan. Dakle, jako sličan Iscu ili Jamesu Rodriguezu, što eliminira IvanaRakitića i Milana Badelja. Sve to za posljedicu ima tužnu činjenicu da u reprezentaciji vjerojatno nikad nećemo vidjeti jedno od najpotentnijih partnerstava u svijetu nogometa u punom zamahu.

Nisu to uspjela tri izbornika, ne bi vjerojatno ni četvrti – pa koga god izabrali i koliko god bio potentniji od prethodnika.