Besmisao Hrvatskog kupa

Aktualni HNS-ov sustav negira samu suštinu ovog natjecanja

Zadnja izmjena: studeni 30, 2017 Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Sport je u svojoj srži oduvijek bio potraga za najboljim. U konstantnom pomicanju granica ljudi su se borili protiv štoperice i protiv metra, a najviše sami protiv sebe. Sport je tražio najbolje od svakog pojedinca, ali u ljudskoj naravi je i potreba da znamo tko je najbrži ili najjači. Tu je potrebu sport ispunjavao natjecanjima, a kao pobjednike priznavao tek one zaista najbolje. Kad su se pojavili momčadski sportovi s loptom i brzo dobili na popularnosti, vaga, metar i štoperica više nisu bili adekvatni mjerni instrumenti u procjenjivanju tko je bolji. Tek se međusobnim utakmicama kristalizirao vrh, tek su međusobne utakmice davale odgovor na srž sporta.

Kako bi se omogućilo da na vrhu budu zaista najbolji, osmišljen je koncept prvenstva. Dovoljno velik uzorak utakmica da se eliminira učinak puke slučajnosti i postignu ravnomjerni uvjeti za sve sudionike kroz domaćinstva i gostujuće utakmice – to je garancija da će na kraju godine na vrhu ostati momčad koja je zaista najbolja. Ili barem momčad koja je bila dovoljno blizu toga. Time su ljudi zadovoljili svoju potrebu da imaju fer natjecanje koje će im pomoći da odrede tko je najbolji.

Međutim, ostala je neutažena potreba da se u natjecanju navija za objektivno slabijeg suparnika, da se i autsajderu da poštena šansa. U prvenstvu je uzorak utakmica prevelik, tako da je utjecaj slučajnosti na rezultat sporedan. Ako se nešto ponavlja 30-ak kola, to i nije neka slučajnost. Da bi se pokazala izvrsnost, osmišljeno je prvenstvo jer ljudi žele znati tko je najbolji. Međutim, ljudi žele i iznenađenje – a da bi se u sportu zadržala nepredvidljivost, zadržan je koncept kupa čija je glavna karakteristika visoka mogućnost da se u rezultat uplete slučajnost.

U zapadnim je zemljama novac temelj modernog sporta. Kupovi do same završnice ne generiraju dovoljno novca, a kako je navika velikih momčadi da u njemu igraju s rezervnim ili kombiniranim sastavima, atraktivnost još dodatno pada. Trofej je uvijek trofej, ali momčadima je često isplativije završiti koje mjesto više na prvenstvenoj ljestvici nego rasipati svoj fokus i umarati se u kup natjecanjima. Zaključak je jednostavan, novac je potrošio čaroliju kupa.

HNS kao da se trudi od kupa napraviti što je moguće neatraktivnije natjecanje

Velikima je to samo smetnja u rasporedu opterećenom utakmicama koje ne smiju izgubiti i europskim izletima, srednjima opterećenje za ne preširok roster, a malima odvlači fokus od osiguravanja opstanka. Kup ostaje kao vrijednost tek amaterskim ili niželigaškim klubovima koji na svojim terenima tako mogu ugostiti najveće ekipe. Mogu napuniti stadion, napraviti malu pučku veselicu, skupog i ekskluzivnog gosta staviti u svlačionicu koja umjesto stolica ima prevrnute gajbe piva i sebi lagati da razlika između klubova nije toliko velika, a da će razmažene zvjezdice nakon tuširanja u hladnoj vodi postati itekako ranjive. Zapravo, kup umjesto natjecanja u kojem je slučajnost moguća ostaje natjecanje za one kojima treba nevjerojatan splet okolnosti da bi uopće dobili šansu. I dok je ovoliko novca u nogometu, to se neće tako skoro promijeniti.

Koeficijenti kontra sportskog duha

Kod nas novca je osjetno manje. Hrvatski nogometni savez daje toliko mizerne nagrade da je momčadima s financijske strane sasvim svejedno koji će završiti u prvenstvu.

Stoga bi, barem u teoriji, u nas čarolija kupa trebala biti nepotrošena, a nagrada ogromna jer osvajač Hrvatskog kupa ima izlaz u europska natjecanja. Međutim, što nisu ubile ekonomske zakonitosti, ubio je HNS svojim stupidnim pravilima koji kao da se trudi čim više od Hrvatskog nogometnog kupa napraviti što je moguće neatraktivnije natjecanje. Porazna je činjenica da je najuzbudljivije što kup kod nas nudi jest trofej, remek-djelo umjetnika Ivana Rabuzina od čijeg je opusa naivnija samo ideja da se kod nas može dogoditi nekakvo romantično iznenađenje.

Razlog za to su koeficijenti koje određuje HNS.

Po Propozicijama završnog dijela natjecanja za Hrvatski nogometni kup, u natjecanju sudjeluje 48 momčadi. U pretkolu za ulazak u šesnaestinu finala sudjeluju najbolji po županijama (oba finalista županijskog kupa iz 11 županijskih nogometnih saveza s najvećim brojem registriranih kluba te samo pobjednici županijskog kupa iz preostalih 10 županija). Pobjednike tog pretkola u šesnaestini finala čeka 16 klubova s najboljim koeficijentom, među njima svi ili gotovo svi prvoligaši. U toj fazi natjecanja klubovima se po visini koeficijenta dodjeljuju startni brojevi od 1 do 32 i ždrijeb se radi tako da klub s najboljim koeficijentom igra protiv kluba s najlošijim, drugi protiv 31. i tako se puni kostur do kraja.

Rezultat takvog sistema je začarani krug u kojem slabe momčadi imaju slab koeficijent jer stalno igraju protiv jačih ekipa, a igraju protiv jačih ekipa jer imaju mizeran koeficijent. Potpuno je kontra sportskog duha situacija u kojoj bi Novigrad – čak i da je izbacio Dinamo, a došao je jako blizu u raspucavanju penala – opet nastradao jer bi ga u idućem kolu čekao klub sa sljedećim najvećim koeficijentom.

Također, nusprodukt su i česta preklapanja u parovima. Bjelovar i NK Zagreb su igrali i ove i prošle sezone, dok je Inter prošle i pretprošle sezone imao isti put – dvaput je izbacio Cibaliju, a onda je ispao od Dinama. Hajduk i Vinogradar igrali su dvaput u dvije godine, a daljnja preklapanja su vrlo izgledna jer klubovi u sredini popisa vrlo teško zarađuju i gube koeficijent. Tako je RNK Split godinama bio nenositelj iako je igrao i Europu, naprosto zato jer je klub ‘prebrzo’ napredovao i nije u petogodišnjem razdoblju uspio skupiti dovoljno bodova za koeficijent. Dirigiranim ždrijebom, ako se to može uopće nazvati ždrijebom, bio je prvoligaš koji je konstantno imao prednost domaćinstva, čak i protiv niželigaša.

Njegovanje predvidljivosti

Bayern je ove sezone u drugom kolu DFB-Pokala morao izbaciti RB Leipzig, dok ga u osmini finala čeka Borussia Dortmund. Nije imao sreće u ždrijebu, ali navijači su dobili dvije ekstremno zanimljive utakmice u ranoj fazi natjecanja. Možda nije logično da iz kupa do četvrtfinala ispadnu dva od tri najjača njemačka kluba, a da istovremeno prođe netko iz dvoboja Paderborna i Ingolstadta, ali upravo u tome i jest draž kupa kao natjecanja. Draž koja je u Hrvatskoj izgubljena kroz koeficijente i favoriziranje elite.

A kako nemamo baš nacionalni stadion, HNS je naš Wembley odlučio tražiti unaprijed određenim lutajućim domaćinstvima finalnih utakmica.

Prošle sezone finale se igralo u Varaždinu, pretprošle u Osijeku, a ove godine će se igrati u Vinkovcima. Teško je odrediti što bilo presudni argument za takvu odluku: to što je u Osijeku na finalu između Dinama i Slaven Belupa bilo 2.283 gledatelja ili što je izazov osigurati svako odmorište na autocesti kad prema Vinkovcima krenu suprotstavljene navijačke skupine. Niti imamo stadione kojima se možemo hvaliti, niti će finale kupa u relativno velikim sredinama privući neutralnu publiku, niti je takav izbor logičan logistički i sigurnosno jer se putanje navijačkih skupina podudaraju i sukob je neminovan.

Ili je upravo to provociranje sukoba i logika iza takve odluke.

Međutim, odlukom od 5. srpnja 2017. HNS je ukinuo barem jedno stupidno pravilo. Prošle se godine pretkolo, 1/16 finala, osmina finala, četvrtfinale i finale igralo sve na jednu utakmicu. Međutim, polufinale se iz nekog razloga igralo na dvije, a sada je i to vraćeno na jednu utakmicu. Napredak je to u odnosu na vrijeme prije samo dvije sezone kad se četvrtfinale i polufinale igralo na dvije utakmice, što je format koji uvelike olakšava favoriziranim momčadima da smanje mogućnost slučajnosti i neugodnih ispadanja – poput Dinamovih protiv Dugog Sela i Naftaša iz Ivanić-Grada, ili ovogodišnjeg bliskog susreta s Novigradom, ili Hajdukova bliskog susreta s Vinogradarom, ili Rijekina s Rudešom.

Time je HNS vratio kupu dio duha, ali to nije ni izbliza dovoljno. Svojim pravilima o nositeljima i koeficijentima HNS zapravo i dalje negira suštinu kupa i oduzima mu nepredvidljivost. Tako i sama nagrada u vidu plasmana u europska natjecanja gubi na vrijednosti jer je golema vjerojatnost da će je ionako osvojiti netko iz najbolje četvorke. A kad znate tko će osvojiti kup, kad ste mu uzeli nepredvidljivost, čemu uopće gubiti vrijeme na odgovore koje će ionako ponuditi prvenstvo?