Postala je to više igra mačke i miša. Hoće li nama prije dosaditi propitkivati genijalne izborničke popise Ante Čačića ili će njemu dosaditi gurati priču koja nema nikakvo uporište u logici.
Za početak, svaki trener ima pravo izabrati sebi igrače i to po ključu kako god njemu padne na pamet. To pravo zadržavam i Anti Čačiću. Svaki spisak je njegov izbor, za koji on odgovara i koji potpisuje svojim imenom. I nijedan popis neće biti svima po volji, pa je tako u Njemačkoj Lukas Podolski na redu da bude valjda i posthumno pozivan u reprezentaciju.
Međutim, uvijek ima neki „ali“.
Za razliku Joachima Löwa, od Čačića ni traga ni glasa, nikakvog objašnjenja. „Najgore je kad ljudi šute, kad ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život“, napisao je Meša Selimović u romanu Magla i mjesečina. Ima li hrvatska javnost razloga sumnjati? Naravno da ima, jer samo Čačićevo imenovanje je maglovito preko granica dobrog ukusa.
Ono što na novom popisu najviše bode oči jest pozivanje Marka Leškovića. Pet utakmica i ukupno 450 minuta ove sezone bilo je sasvim dovoljno da bude pozvan u reprezentaciju. Zaustavljanje uvijek neugodnih napada Cibalije, Intera iz Zaprešića, Slaven Belupa i dvaput RNK Splita sasvim su dovoljna referenca za poziv u reprezentaciju. Uostalom, nije li logično da Hrvatska treba i petog stopera pokraj Vedrana Ćorluke, Domagoja Vide, Mateja Mitrovića i Tina Jedvaja, jer tko zna koliko još karijere ima Dejan Lovren. Još logičnije je da to bude baš Lešković – a ne, recimo, Duje Ćaleta-Car koji ima samo 20 godina i standardno igra u Red Bull Salzburgu.
Naravno da nije logično.
Posebno nije logično u svjetlu činjenice da na pet stopera vodimo samo dva beka: Šimu Vrsaljka i Josipa Pivarića. A bekovi su problem za sebe, najtanja pozicija momčadi, posebno lijevi.
Pašalićev presedan
I onda, umjesto da se na okupljanje pozove više lijevih bekova kako bi ih se testiralo, ostajemo na jednom. Valjda po logici koja govori da se ne može vidjeti da ima boljih od Pivarića ako im se ne da šansa. I meni osobno počinje biti žao Pivarića, jer je postao simbol magle koja se hvata oko reprezentacije. Pivarić je prošle godine igrao u visokoj formi i, što god mislili o njemu, tada je zaslužio poziv u reprezentaciju. Danas on nije Dinamova prevaga čak ni u domaćoj konkurenciji, a Island nam je radio kaos isključivo na njegovoj strani.
Ako već Ivan Strinić – sa svim svojim manama i dalje najbolji hrvatski lijevi bek – igra premalo, onda izgleda kako Marin Leovac igra previše i nije ga potrebno dodatno umarati. Uostalom, jedan lijevi bek je sasvim dovoljno, pa imamo pet stopera.
U veznom redu postoji zagušenost kvalitetom i manjak mjesta na koja bismo potrpali sve talente.
Ako su Luka Modrić, Ivan Rakitić i Milan Badelj sigurni starteri, onda su Marcelo Brozović i Mateo Kovačić polivalentne zamjene i fiksni pozivi. Nemam ništa protiv pozivu Filipu Bradariću, koji daje dubinu na poziciji „šestice“ i kojeg smatram ključnom Rijekinom karikom. Logike u njegovim igračkim karakteristikama ima i poziv Marku Rogu, a i osobno sam prilično slab na tog igrača. Samo, Rog je u istom klubu kao i Strinić odigrao tri puta manje minuta, ali njemu to nije nedostatak. Kad bi nam izbornik objasnio popis i na maglu bacio malo mjesečine, vjerojatno bi nam rekao kako računa na njegovu svježinu.
Otvoreno je pitanje ima li mjesta na popisu za Marija Pašalića, koji je nastupio u 17 od zadnjih 18 utakmica AC Milana. Ante Čačić kaže da nema i to je njegovo pravo. Samo, bilo bi super čuti barem nekoliko razloga zašto je to tako. Još jedan dinamičan igrač u našem ponekad statičnom veznom redu donio bi dimenziju više, jednako kao što je donosi Brozović, koji je u procesu oporavka od nezgodne ozljede stopala.
„Nevolja uvijek izgleda veća kad je sama“ napiše Meša, tako da slučaj Pašalić još više upada u oči s obzirom na to da je riječ o mladiću koji je bio standardan u tri lige ‘Petice’, ali mu to još nije bilo dovoljno za pravi poziv. Što je priličan presedan u Hrvatskoj.
Imamo pravo sumnjati
Ali ako ima nešto bizarnije od nepozivanja drugog lijevog beka, nepozivanja Pašalića i poziva Leškoviću, to je definitivno poziv Ivanu Perišiću. On zbog kartona nema pravo nastupa protiv Ukrajine.
Kakve logike ima voditi Perišića na prijateljsku utakmicu u Estoniju? Da ga isprobamo? Jasno, nije se dokazao u protekle četiri godine, pa sada mora pokazati da grize. Za očekivati je da će krilne pozicije pokriti dvojac iz Juventusa, Marko Pjaca i Mario Mandžukić, a u špicu će biti Nikola Kalinić ili Andrej Kramarić. Indikativno je da čak ni u ovoj poziciji šansu nije dobio Ivan Santini, koji gol daje svakih 166 minuta. Možda on i nije tip koji bi se uklopio u reprezentaciju, ali valjda je šteta da to provjeravamo kad imamo Perišića koji će se morati dokazati protiv Estonije.
Nakrcati pet stopera i po jednog beka, te četiri čista špica i samo jedno krilo za dvoboj s Ukrajinom nema nikakvog smisla
Nijedan popis neće svima biti po volji, ali da ovaj ima svojih nelogičnosti preko granica dobrog ukusa, to nitko normalan ne može nijekati. Poziv Dominiku Livakoviću je nešto prirodno, pokazao se na China Cupu i ima izvrstan potencijal za budućnost. Bradarić i Rog imaju neki rezon. Ali nakrcati pet stopera i po jednog beka, te četiri čista špica i samo jedno krilo za dvoboj s Ukrajinom nema nikakvog smisla. Što ako se ozlijede Pivarić ili Pjaca, idemo li u promjene formacije ili ćemo krpati krila s Dujom Čopom, a lijevog beka s Jedvajem?
A tek utakmica s Estonijom u Tallinnu, što tamo imamo za naučiti? Testirat ćemo Lovru Kalinića, Bradarića, Mitrovića i ostatak od sedam već prožvakanih imena od kojih za svakog znamo što može donijeti. Međutim, bitno se sakriti iza pobjede u prijateljskim utakmicama, nema veze što nećemo saznati ni jednu jedinu novu informaciju. Jezgru reprezentacije imamo, koja se više dogodila nego što smo je pažljivo gradili. Olako shvaćamo ove prilike da tu jezgru ispoliramo i nadopunimo.
Podržavam Čačića u tome da sastavlja momčad po nekim svojim nalozima ili željama. Ali isto tako, za taj izbor mora odgovarati i mora ga objasniti. Inače imamo pravo sumnjati i javno ga propitivati. „Ni rđav put nije lako napustiti, a ako je dobar, zašto bi ga mijenjao?“ pita se Selimović. Samo, ako je Čačićev put u tolikoj magli i ne osvjetljava ga mjesečina, kako uopće znamo da je dobar?
