Jasno je kako Hajdukovi igrači ne mogu u kontinuitetu igrati onako kako su igrali prvo poluvrijeme protiv Dinama ili onako kako su igrali protiv Evertona. Razlozi za to ulaze u domenu poznavanja sportske psihologije, a onda i metodologije treninga i taktičkih elemenata. Međutim, da Hajdukovi igrači mogu ispasti smiješni kao prije prvog sinoćnjeg gola, to se ne može objasniti nijednim od ovih segmenata. Način na koji je Tomislav Turčin prošao četiri (4) igrača Hajduka koji su mu pokušali ući u duel je moguće objasniti samo manjkom želje.

Greške se mogu dogoditi jer u HNL-u generalno igraju – gledajući neku globalnu sliku – limitirani igrači čije se greške mogu razumjeti. Turčin je zanimljiv mlad igrač koji se nije do kraja razvio, ali zbilja dobro barata loptom, što je više puta demonstrirao igrajući za Cibaliju u 2. HNL, tako da je očekivano da on kroz svoj talent ponekad stvori višak. Međutim, akcija u kojoj je asistirao Juananu Entreni za prvi gol nije niti plod njegove genijalnosti niti je posljedica izravne greške Hajdukovih igrača.

To je akcija koja savršeno očitava koliko Hajdukovi igrači nisu imali želje da mu oduzmu loptu.

Nakon što je uzeo ničiju loptu na koju je stigao prvi, Turčin loptu vuče 50-ak metara, a Hajdukovi igrači pokušavaju napraviti nešto što neiskusno oko može podsjećati na duel. Četiri puta mu pokušavaju oduzeti loptu i nijednom nisu blizu nego promašuju duele. U sekvenci koja izgleda kao dio namještaljke, Hajdukovi igrači se sramote.

Na kraju prošle i na početku ove sezone Hajduk nije izgledao kao klub koji će doživjeti raspad.

Postojao je neki generalni plan, određena mirnoća i samopouzdanje – vjera kako momčad može igrati dobar nogomet. Čak i kad nije dobro odrađivala posao – primjerice, protiv Levskog, koji je zabio gol iz prvog pravog udarca – nije bilo panike. Igrači su vjerovali sami sebi, tražili su dogovorena rješenja i izgledali su kao ozbiljna nogometna ekipa koja može igrati protiv pravih suparnika. Osijek je prošle sezone ozbiljno stradao na Poljudu, Brøndby ni u jednom trenutku dvomeča nije izgledao kao da ima šanse za prolazak, a nii u utakmicama poput poraza od Rijeke nije bilo panike. Joan Carrillo bio je uvjerio momčad da ima sve pod kontrolom.

Prodaja Nikole Vlašića i ozljeda koju je doživio Márkó Futács poremetili su strukturu igre. Međutim, nijedan izostanak ne bi trebao biti alibi za ovakvu igru, jer Hajduk ima dovoljno talenta i skupih (ili barem skupljih) igrača da igra nogomet protiv Rudeša, Slaven Belupa, Lokomotive, Šibenika, Cibalije i Intera. Četiri od ovih šest utakmica Hajduk je dobio, ali u suštini je svih šest odigrao identično – sramotno.

Igrači snose svoj dio odgovornosti. Oni su ti koji igraju sramotno, oni su ti koji su podbacili, oni su ti koji su izdali svog trenera jer igraju bez želje

Uostalom, da se još pet puta proda Vlašić i sedam puta ozlijedi Futács, kakve to veze ima s činjenicom da Turčin vodi loptu 50 metara, a četvorica glumataju da mu je oduzimaju? Kad to usporedimo s krajem prošle i početkom ove sezone, zaključak je jasan: Carrillo je negdje putem izgubio momčad koja igra višestruko ispod svojih limita.

Takve se stvari događaju i onim najelitnijim trenerima. Događale su se više puta Joséu Mourinhu, dogodilo se Carlu Ancelottiju u Bayernu. Grupna dinamika 30-ak ljudi je izrazito osjetljiva i banalno koškanje na treningu može napraviti nepremostiv problem. Konstantni problem je i ego koji budi crva ljubomore jer onaj drugi ima bolji ugovor, a igra manje, ili osjećaj zakinutosti jer onaj tamo igra, iako je lošiji. Trener mora konstantno balansirati između potreba momčadi i zahtjeva igrača, kao i uz svoje ideje koje nekad ne može kvalitetno prenijeti u praksu.

Koji je točno trenutak gdje su stvari krenule nizbrdo, to ne znam. Nije ni bitno, jer u ovoj točki Carrillo ne može popraviti gotovo ništa i vjerojatno mora otići. Ne iz doktrine šoka, nego jer više nema kontrolu nad momčadi i ne može osigurati niti minimalni trud.

Slično Anti Čačiću, Carrillo je bio preblag prema igračima.

Treninzi su sadržavali premalo situacijskih elemenata, nije ih tlačio dodavanjem novih segmenata, branio ih je u svakoj prilici i doveo se u situaciju da je njegov prijateljski odnos otišao u stihiju koju više ne može kontrolirati. Šteta, jer imao je faze u kojima je izgledao kao čovjek koji zaista zna što radi. Izgubio je momčad i dobio je skupinu igrača koji ne surađuju, koji igraju loše i ne prikazuju ono što se zapravo mora podrazumijevati – trud. Dogodilo mu se da je stvar kod njegove momčadi zapela na želji. I to povlači odgovornost.

Istovremeno, postavlja se odgovornost drugih čimbenika procesa. Igrači snose svoj dio odgovornosti. Oni su ti koji igraju sramotno, oni su ti koji su podbacili, oni su ti koji su izdali svog trenera jer igraju bez želje. Pa ipak, kako se može dogoditi da Borja López nakon tri mjeseca nema pojma, ili da je Josip Radošević nakon dva mjeseca postao višak? Oni su i dalje jednako dobri kakvi su bili ovo ljeto.

Postavlja se onda pitanje odgovornosti sportskog direktora, predsjednika, čitave uprave i Nadzornog odbora. Svi oni su birali trenera i sad je pitanje moraju li platiti trenerove greške.

Navijači su frustrirani. Ne toliko rezultatima – jer, eto, pobjedom bi Hajduk došao na drugo mjesto – koliko manjkom smislene igre i nekog prozora u obećani iskorak. Frustrirani su olako danim izjavama kada je Hajduku trebao predsjednik koji bi rekao „mi smo u procesu“ i suočio ih sa surovom realnošću da će još četiri godine biti prosječni, onda će petu se možda uključiti u borbu za vrh i da bi se šestu zapravo ušlo u borbu za naslov. To je realnost i kao takvu je treba prihvatiti. Ljudi su umorni od toga da ih se pravi blesavima, a proces u kojem je Hajduk traje. Njemački savez je napravio rekonstrukciju rada s djecom i prve plodove je ubrao 12 godina kasnije. Hajduk je svoje procese pokrenuo i Carrillova greška ih ne bi trebala ugroziti.

U frustraciji se rade nagle stvari, umjesto da se stvari analiziraju i da se popravljaju greške. Trener je vjerojatno bivši, ali vrijedi li radi toga počistiti Akademiju koja nakon dugog niza godina radi zaista odlično? Vrijedi li potjerati sportskog direktora koji je ovo ljeto doveo Lópeza, Radoševića i ostavio Hamzu Barryja, koji su na svojim pozicijama sami vrh pojačanja za našu ligu za nikakve novce? Istina, potrošio je (barem za moj ukus) previše novca na plaću Huga Almeide i nije našao zamjenu za Vlašića, ali takve igrače Hajduk mora stvoriti i ne može ih kupiti. I to što nije zamijenio Vlašića ne znači automatski da su Borja ili Radošević loši poslovi. Za hrvatske okvire Mario Branco i Krešimir Gojun su ozbiljni stručnjaci čijim je zaposlenjem Hajduk napravio pravi iskorak.

Pa ipak, kruna rada kluba jest i mora biti prva momčad.

PR služba kluba servira javnosti dobre vijesti iz ostalih segmenata rada, ali cilj rada cijelog kluba jest prva momčad, koja je izgubila onu mirnoću i samopouzdanje. Sasvim je razumljivo da greška u tom dijelu pogona ima najveće posljedice na stav javnosti koja ne vidi dijelove rada izvan tog pogona. Ali isto tako, greška napravljena u prvoj momčadi treba se popravljati ondje gdje je nastala. Potrebno je vratiti mirnoću i nastaviti s radom, ako je potrebno s novim trenerom. Potrebno je povratiti izgubljenu kontrolu, jer takve se stvari događaju i većim trenerima u puno bogatijim i organiziranijim klubovima.

Carrillo je negdje napravio nekakvu grešku i izgubio je svlačionicu, a rezultat je sasvim mjerljiv: Turčinov slalom kroz bijele čunjeve. Prva momčad se raspala i grešku treba hitno ispraviti, ali Hajduk generalno treba mirnoću i nastavak rada po planu, kontinuitet upravljanja koji je moguće evaluirati tek na kraju mandata. Tek ako predsjednik i sportski direktor nemaju crte ličnosti kojima mogu osigurati tu mirnoću i nastavak rada na planu, onda i oni moraju otići.

Jer ako to nemaju, znači da zapravo i nema plana za koji smatraju da se vrijedi boriti. A za Hajduk bi to bila puno veća sramota od nemuštih pokušaja starta na Turčina.