Griješiti je ljudski – jedna je od onih poslovica koju ćete čuti na prvim satovima latinskog jezika ili ako u svakodnevnici dođete u kontakt s jednom od onih osoba koje su se i minimalno izvještile u smišljanju barem solidnih isprika za vlastite propuste.
Međutim, ta je poslovica i vrlo točna. Malo što je u ljudskoj povijesti toliko za nas kao vrstu korisno kao pogreška. Ili možda bolje reći – proces ispravljanja pogrešaka. Na temelju pogrešaka učimo hodati, govoriti, općenito se ponašati te opstati u društvu ili prirodi. Bol koju osjetimo kao posljedicu neke pogreške ili krive procjene možda je i najbolja učiteljica, barem u ranim fazama našeg razvoja. Cijela naša znanost, a dobrim dijelom i kultura, zasnovana je pogreškama i procedurama ispravljanja tih pogrešaka. Doista je onda griješiti ljudski…
Međutim, postoje poneki među nama za koje ta uzrečica kao da ne vrijedi. Kao da njima pogreška ne dolazi prirodno i kao da nemaju što ispravljati. Vrlo rijetko, postoje i takvi nogometaši, oni koji gotovo ne griješe. A jedan od takvih nogometaša, u posljednjih nekoliko tjedana konačno dobiva pažnju kakvu već dugo zaslužuje.
To je Mousa Dembélé, a nećete puno pogriješiti nazovete li ga Mr. Nepogrešivi. Jedan je od onih nogometnih dragulja koji kao da uvijek donose ispravnu i gotovo pa najefikasniju odluku. Kao da stvari na terenu vidi prije nego se one dogode.
Kako to uspijeva? Gdje se to vidi na terenu? Što od toga ima njegov klub? Zašto je i dalje relativno anoniman u europskim i svjetskim medijima – samo su neka od pitanja na koje ćemo pokušati dati odgovor…
Dirigent na terenu
Tottenham je uspio remizirati u Torinu nakon što je rano tijekom susreta zaostao 2:0. Tako su Spursi postali prva ekipa koja se vratila nakon deficita od dva pogotka protiv Juventusa otkako Stara Dama igra na stadionu koji se sada zove Allianz Arena. Uspjeli su to gotovo isključivo jer su potpuno pregazili Juventus u središnjici vezne linije te na račun toga kontinuirano testirali suparnika na 30-ak metara od njegova gola. A ključni čovjek te dominacije upravo je protagonist ove priče.
U gotovo svakoj akciji je vidljivo koliko je siguran u svojim reakcijama. Što je još važnije, za njega ne postoji izgubljena lopta. Dakle, gotovo da ne postoji mogućnost u kojoj će zbog Dembéléa suparnik imati priliku izvesti kontranapad ili barem nešto brži tranzicijski napad.
Zbog toga što se u potpunosti nametnuo protiv Samija Khedire i Miralema Pjanića, u koordinaciji s Christianom Eriksenom je bio najbolji čovjek susreta. Statistika je, kao i obično, samo to potvrdila: 116 dodira, 99 dodavanja (95 posto točnosti), sedam driblinga (86 posto uspješnosti), četiri starta (100 posto uspjeha), dvije kreirane prilike i jedna presječena lopta.
Na najvećoj pozornici, u eliminacijskoj utakmici Lige prvaka, Dembéléje pokazao ono što već godinama jest – general sredine terena koji ekipi daje tempo i prijeko potrebnu sigurnost.
Iznimka ili pravilo?
Kako bi malo tko danas na pojam ‘general sredine terena’ pomislio baš na Mousu Dembéléa, mora se postaviti pitanje: je li posljednjih nekoliko utakmica, pogotovo ona protiv Juventusa, zapravo tek privremeni bljesak inače slabijeg igrača? Međutim, nije tako. Štoviše, kada se pogleda kako je odigrao cijelu sezonu 2015/16, otkriva se koliko je zapravo to bilo neponovljivo:
Kad na terenu imate igrača koji je u isto vrijeme najefikasniji dribler i najneprelazniji veznjak u Europi, onda doista nadimak Mr. Nepogrešivi nije toliko izvan pameti. Dakle, to je igrač koji gotovo nikad ne gubi duel, koji gotovo nikad suparniku ne predaje loptu.
Primjetio je to, dakako, i sam Mauricio Pocchetino, koji je u jednom intervjuu prije otprilike godinu dana samom Dembeleu dao vjerojatno najveću pohvalu koju trener može dati igraču:
„Uvijek mu govorim – Mousa, ako se mene pita, ti si jedan od genijalaca s kojima sam imao sreće da mogu raditi. A znam samo za petoricu takvih genijalaca. Oni su bili Maradona, Ronaldinho, Okocha i De La Pena. Mousa Dembélé spada među njih.“
Gotovo je iste riječi Pocchetino ponovio nakon pobjede protiv Arsenala u posljednjem kolu Premier lige, kada je Dembelea još jednom nazvao genijalcem. A to je vjerojatno i pravi pojam.
Jer ako se pažljivo pogleda gore postavljeni video, jedna stvar relativno brzo pada u oči; Dembélé jednako dobro barata lijevom i desnom nogom, neovisno je li riječ o dodavanju, ili još važnije, vođenju lopte. Ta mu sposobnost daje gotovo neprirodno dobru ravnotežu, unatoč za nogometaša nadprosječnoj visini, te mu omogućuje brze modifikacije što se tiče smjera kretanja i distribucije.
U sebi ima i nešto gotovo kao kod Jedi viteza, pa se doima kao da vidi budućnost. Čini se kao da čita suparničke igrače, kao da može vidjeti nekoliko poteza unaprijed i biti već prilikom prihvaćanja lopte u idealnoj poziciji u odnosu na obrambenog igrača. Zbog svega toga, u obrani i u napadu, već nekoliko sezona gotovo da ne može izgubiti loptu.
Zašto je onda relativno anoniman?
Kada se sve ovo pročita, ostaje možda i dojam nevjerice. Kako je moguće da čovjek s takvim sposobnostima, genijalac koji se spominje u istoj rečenici s Maradonom i Ronaldinhom, i dalje igra za Tottenham, a nikad nije igrao za neki od najvećih europskih klubova? Koliko god Tottenham možda bio na putu da postane velik klub, ipak su igrači kakvi su Gareth Bale i Luka Modrić otišli put Madrida kako bi se borili za najveća postignuća.
I tu je sam Pocchetino zapravo dao odgovor kada je davao objašnjenje koliko je Dembélé važan kotač za igru njegove momčadi. „Dembele je najbolji, ali samo kada je spreman“, riječi su argentinskog trenera, kojemu je potpuno jasno koliko je problema posljednjih godina Dembele imao s koljenima i gležnjevima. Zahtijevalo je to da mu se konstruira i poseban program prehrane, kao i poseban režim treninga. Zbog njegovih ‘staklenih’ nogu, on uglavnom niti ne može trenirati s ostatkom ekipe.
S takvim ograničenjima, on nikada ne može biti igrač koji će započeti i odigrati 50-ak utakmica po 90 minuta. Štoviše, uglavnom je spreman za odigrati polovicu toga u punom kapacitetu. U ostalim dvobojima ili ulazi s klupe ili biva zamijenjen. Često se čak i tijekom samog susreta vidi koliko može pasti u ritmu ako se premaši njegova mjera.
Iako je doista riječ o nogometnom genijalcu, koji je nekoć pomogao Louisu Van Gaalu da s relativno malim AZ-om osvoji Eredivise, a danas je general Tottenhamove vezne linije, Dembélé je ipak uvijek imao daleko više u glavi nego u nogama. Možda točnije, njegova koljena i gležnjevi često nisu izdržali sve njegove zamisli.
Sada se samo možemo nadati da nismo vidjeli posljednje od njega, jer sve su jače glasine da uskoro seli u Kinu. Tottenham je daleko od toga da bi bio favorit u Ligi prvaka, ali je svakako ozbiljna momčad koja može dobiti svakog ako ima na raspolaganju prvih 11 i ako je Dembélé potpuno zdrav. Zbog svega onog što pokazuje na terenu, možemo se samo nadati da će tako i biti.
Jer kada je u punoj snazi, onda doista zaslužuje nadimak Mr. Nepogrešivi.
