Kao što su nam jasno pokazali tereni u Vinkovcima, Zaprešiću i u Kranjčevićevoj, pauza od dva mjeseca je nužnost. Ako želimo gledati nešto nalik nogometu, nema drugog rješenja nego na dva mjeseca prekinuti igrati nogomet. Paradoksalno i ironično, kao i puno toga u našem nogometu.
Međutim, tolika je pauza puno veći problem za klubove nego što to na prvi pogled izgleda.
Nominalno, prošla sezona hrvatskog nogometa završila je 31. svibnja finalom Kupa u kojem su nastupili Dinamo i Rijeka, a za većinu momčadi sezona je završila tri ili četiri dana ranije. Za Osijek je nova započela već 29. lipnja. Za većinu momčadi tek koji dan kasnije. Takav natjecateljski kalendar otvara dva ozbiljna problema.
Prvi je planiranje priprema i taktičko-kondicijska periodizacija igrača. Ako momčadi igračima daju standardnih tjedan ili 10 dana odmora, period ljetnih priprema jednostavno dolazi prebrzo. Ako taj odmor produže, pripreme postaju prekratke. Stvar nije u kupanju i odmaranju koliko u tome što su ciklusi kondicijske pripreme jasni i imaju prilično mjerljive zakonitosti, a ovdje igrači koji trebaju ući u novi aerobni ciklus pripreme još nisu završili period odmora od starog ciklusa.
Pojedini kondicijski treneri tom problemu doskaču tako da planiraju zimske pripreme u jednofaznom ciklusu, tretirajući novu sezonu tek kao drugi dio tekuće. Iako logičan, taj je plan daleko od savršenog jer se veže na drugi problem, koji je isto tako vezan za planiranje sezone. Pripreme počinju toliko rano da prijelazni rok još nije niti otvoren i treneri moraju uigravati momčadi za koje ne znaju kako će izgledati. Uz konstantu mogućnost da neki od ključnih igrača ode, od trenera se traži da izmisle neko novo rješenje bez novih igrača u okviru momčadi. A onda – ako kondicijski trener izabere pripremni ciklus od jedne faze, logičniji zbog velike zimske i male ljetne pauze – pojačanja koja dolaze imaju velik deficit u pripremama i stanju kondicije jer dolaze spremna za početak ciklusa i podizanje aerobnog stanja, dok je ostatak momčadi u ‘sredini sezone’.
Uspjeh se gradi u siječnju
Za prvi dio problema odgovoran je HNS. Institucija koja slaže raspored i ne koristi mogućnost da pruži momčadima još tjedan dana odmora ranije završivši sezonu – ako već nije moguće kroz skraćivanje sezone, onda kroz zgušnjavanje rasporeda – ne pomaže svojim klubovima da uđu u novu sezonu što optimalnije spremljeni.
Za drugi dio je kriva UEFA, jer kvalifikacije za europska natjecanja počinju prerano bez mogućnosti da se momčadi planski pojačaju. Pošto hrvatski klubovi nisu atraktivno odredište stranim igračima, nije baš da se pojačanja guraju u redu potpisati odmah na početku srpnja. Zapravo, najveće šanse za ugrabiti istinsko pojačanje hrvatski klubovi bi imali na kraju prijelaznog roka, u zadnjih par dana kad potencijalne mete shvate da neće napraviti transfere u klubove koji plaćaju puno više. Samo što je tad za hrvatske klubove već prilično kasno. Do zatvaranja transfernog roka već su odradili krug prvenstva i završili kvalifikacije za europska natjecanja, tako da nema puno smisla dalje ulagati u pojačanja kad su momčadi već duboko u sezoni.
Dakle, za hrvatske momčadi, posebno one koje računaju na izlazak u Europu, nova sezona zapravo počinje na zimskoj pauzi. Uspjeh se gradi u siječnju. To je pravo vrijeme za napraviti kondicijsku pripremu i plan taktičke periodizacije, kao i za dovođenje pojačanja, iako je tržište neusporedivo manje nego ljeti. Uostalom, trenerima ostaje 15-ak prvenstvenih utakmica na kojima mogu testirati taktičke ideje i limite kadra, prije nego što dođu europske kvalifikacije kao obično najvažnije utakmice sezone.
Iako nedovoljno uigran sa suigračima, ako – prema očekivanjima – bude spreman za nastup, Filip će biti ključan za zaustavljanje Soudanija
Upravo tom logikom su se vodili i Hajduk i Dinamo.
Dinamo je na zimu pojačao napad. Doveo je Marija Gavranovića, kojem je na ljeto isticao ugovor na Rujevici. Drugo pojačanje je Izet Hajrović, a tu možemo slobodno pribrojiti i Arijana Ademija, koji je priključen tek na kraju polusezone nakon isteka suspenzije. S druge strane, Hajduk je doveo Miju Caktaša i učinio ga najbolje plaćenim igračem u klubu, a u došli su i lijevi bek Steliano Filip te Ádám Gyurcsó kao izravna zamjena za Antu Ercega.
I jedni i drugi su upisali prilično lagane pobjede u Slavoniji; jedna odigrana utakmica nije uzorak za zaključivanje i pravi test trenerskih ideja i limita kadra bit će u nedjelju na Maksimiru. Vrlo je izgledno da će rezultat utakmice u nedjelju odrediti rezultati izravnih dvoboja pojačanja.
Jedan izravni dvoboj, jedan ‘dvoboj nezamjenjivih’ i jedan ‘dvoboj sporednih opcija’.
Ademi i Caktaš
Ademi je nedostajao Dinamu. Njegov karakter i agresivnost, a često i na granici žutog kartona, nešto je što Dinamo nije mogao kompenzirati, a to se posebno vidi u najvažnijim utakmicama. Tongo Doumbia igra ‘šesticu’ i drži zonu ispred obrane, što Ademiju onda otvara mogućnost da bude posebno agresivan i da još više riskira u igri.
Na njega bi mogao ići Mijo Caktaš, koji isto tako treba Hajduku donijeti nešto što ostali igrači ne mogu kompenzirati. Željko Kopić je odlučio u Vinkovcima Caktaša iskoristiti na poziciji lijevog krila. Usprkos golu, Caktaš nije opravdao cifru koju prima, bio je često izvan ritma utakmice i birao je kriva rješenja, a velikim dijelom to počiva na tome što Caktaš i nije krilo. Hajduk bi u njemu trebao dobiti dodatnog veznog igrača, dodatnu opciju koja će povezati linije, zadržati loptu i poboljšati protok posjeda i prijelaz u zadnju trećinu terena. Iako voli dolaziti iz drugog plana i zabijati golove, Caktaš je ‘osmica’ koja svojom kreacijom treba zasjeniti Ademijevu agresivnost.
Gavranović i Filip
Za razliku od izravnog dvoboja Ademija i Caktaša, koji – iako donose neospornu kvalitetu više i nešto što ostatak kadra nije u stanju pružiti – u veznom redu ipak imaju alternacije različitih karakteristika i solidne kvalitete, Gavranović i Filip vode dvoboj nezamjenjivih.
Filip Hajduku krpa poziciju lijevog beka. Za igrača za kojeg je plaćena odšteta navijači neće imati preveliku dozu razumijevanja kad mu se dogode loše partije. Od njega će se očekivati velike stvari, s tim da navijači Hajduka često zaborave kako je sasvim iracionalno očekivati od lijevog beka da lomi utakmice i stvara višak. Zbog previsokih očekivanja bili su nezadovoljni Hrvojem Milićem, a i Hysen Memolla je često bio izviždan – ponekad zasluženo, ali često i samo zbog potpuno nerealnih očekivanja. Filip ima solidan centaršut, ali njegova prednost nije igra u napadu, nego agresivnost u obrani i taktička disciplina. Iako nedovoljno uigran sa suigračima, ako – prema očekivanjima – bude spreman za nastup, on će biti ključan za zaustavljanje El Arabija Hillela Soudanija.
S druge strane, Gavranović Dinamu rješava pitanje prvog špica. Kompletan je igrač, ali nema izrazito dominantnu fizičku komponentu igre kojom bi osvajao duele, nije pretjerano brz niti je moćan dribler, a nije ni elitni pucač. Neće se nametnuti kao prva opcija u Dinamovu napadu, ali to Dinamu ni ne treba sve dok je na terenu Soudani. Dobar je finišer, zna se spustiti ispred zadnje linije i sudjelovati u izgradnji igre, a to će pomoći napadu na postavljenu obranu iako neće riješiti sistemske probleme.
Zapravo, njegova daleko najveća prednost u igri je sposobnost da pročita obranu i da se oslobodi u prazan prostor, najčešće u kanale između stopera i beka, što je najvidljivije u tranzicijskom napadu koji će Dinamo dobiti priliku prakticirati u Europi. Uz sve sumnje oko toga kako će se dugoročno sistemski uklopiti, Mariju Cvitanoviću sada treba takav igrač, jer u obje utakmice protiv Hajduka dosad, čak i u onoj koju je Dinamo dobio 3:1 napadači jednostavno nisu bili na razini ostatka momčadi – baš onako kao što Hajduku nisu bili bekovi.
Hajrović i Gyurcsó
Obojica su zapravo sporedne opcije. Dinamo je s Gavranovićem zatvorio rotaciju i upitno je koliko će Cvitanović uopće koristiti Hajrovića, jer Soudanija ne može istisnuti, a za Dinamo bi bila velika šteta da u preslagivanjima na njegov račun ispadnu iz ekipe Nikola Moro ili Dani Olmo. Gyurcsó se pak na pripremama pokazao kao zanimljiv dodatak rotaciji. On je igrač prostora, ispušni ventil napadu; premda najavljen kao prvenstveno asistent, nije se stekao dojam da pretjerano sudjeluje u kreaciji, ali je zato sasvim solidan u realizaciji onoga što mu drugi stvore. Obojica mogu biti vrijedne figure svojim trenerima, pogotovo u tranziciji, ali nije za očekivati da će preuzeti teret kreacije.
Ni druga odigrana utakmica neće biti poligon za donošenje ikakvih konačnih zaključaka, ali će rezultati ovih dvoboja biti indikativni.
To je tako, za hrvatske klubove sezona počinje na zimskoj pauzi i zato će u nedjelju na Maksimiru i Hajduk i Dinamo dobiti vrijedne lekcije u testiranju taktičkih ideja i limita kadra. Jer kod nas se uspjeh gradi u siječnju.
