U svim godinama Dinamove dominacije u hrvatskom prvenstvu, izostao je značajniji europski rezultat. Problem nije bio u tome što Dinamo nije imao talenta – jer igrači su se u pravilu pokazivali itekako sposobnima privući pažnju najboljih svjetskih klubova – koliko u tome što Dinamo nije igrao europski.
Godinama se ponavljala ista priča, Dinamo je igrao igru koja je naoko podsjećala na nogomet, utakmice u kojima jedanaestorica igrača igraju bez razvijene svijesti o potrebi kolektivne igre. Dinamo se redovito zadovoljavao plasmanom u grupnu fazu i ondje se sramotio, jer je nedostajalo ikakvog intenziteta u igri, spremnosti na suparnički pritisak, mogućnosti da se izdrži jači duel ili želje da se pokaže nešto više osim izloga individualnog talenta. Zbog toga, još od vremena Vahida Halilhodžića, Dinamo nije bio ni blizu ozbiljnom natjecateljskom klubu u europskim natjecanjima.
Nakon dugo vremena, Dinamo je odigrao utakmicu u kojoj je izgledao europski.
Mario Cvitanović dovoljno je dugo trener da se vidi potpis koji je sa sobom donio. Taj se potpis ne vidi kroz neke koncepte igre koje je momčad usvojila, jer Dinamo igra prilično slično kao godinama unatrag; nema tu novih elemenata, nekog specifičnog identiteta i traženja viška nekim kompliciranim mehanizmima. Generalno gledano, nije donio automatizme, nije donio agresivnost, a samim time ni neki veliki iskorak u odnosu na prethodnike. Neka revolucionarna ideja je izostala.
Međutim, Cvitanović je pokazao iznimnu sposobnost prilagodljivosti i neponavljanja grešaka. Čovjek nije tvrdoglav i sposoban je naučiti kroz vlastiti primjer, a to je nekad sasvim dovoljno za uspjeh.
Dinamo igrao kao momčad
Prošli je vikend Dinamo imao problema s Hajdukom zbog njegove agresivnosti na veznu liniju. Isto tako, nedostajalo je igrača između linija koji su sposobni napraviti višak. Kako je ovaj put igrao protiv Rijeke koja ima veću kompaktnost u veznoj liniji, bolje pritišće i ima jače bočne igrače u igri jedan-na-jedan, Cvitanović je odlučio prilagoditi formaciju Modrih.
Zaigrao je s Arijanom Ademijem od prve minute, a bez klasične ‘devetke’. El Arabi Hillel Soudani je stavljen na poziciju napadača, gdje je svojim kretanjima i utrčavanjima u prostor mučio Rijekine stopere, dok je vezni red bio složen tako da su Dani Olmo i Amer Gojak ordinirali između linija, nudeći se centralnoj trojci za prijem lopte i kreiranje šansi u zadnjoj trećini.
Čak ni u drugom poluvremenu derbija protiv Hajduka Dinamo nije izgledao kompaktno – samo je Hajdukova agresija otupjela tako da su veznjaci Modrih imali dovoljno vremena na lopti. Ovdje je Dinamo s pet igrača postavljenih centralno djelovao zbilja kompaktno, čak ponekad i relativno zbijeno, jer su veznjaci ponekad smetali jedan drugome za brži prijenos lopte, ali Cvitanović je time ostvario svoj cilj – onemogućio je Rijeci stvaranje šansi iz presinga s obzirom na to da je uvijek imao dovoljno igrača blizu lopte kako bi spriječio suparnikovu napadačku transformaciju.
Dinamo je nekako napokon izgledao kao ozbiljna ekipa. Nije za to bilo potrebno puno
Problem s formacijom 4-3-2-1 je manjak širine.
Dijelom je to kompenzirao Soudani svojim izvlačenjima, ali bočni igrači su ti koji moraju dati opcije za dodavanja uz aut linije. Cvitanović je Borni Sosi na lijevom beku dao prilično konzervativne zadaće s malo visokih izlazaka, dok je na poziciju desnog beka stavio Amira Rrahmanija, koji je stoper i koji napadu nije donio gotovo ništa. Dinamo nije riskirao; ali svaki put kad je Sosa došao dovoljno visoko, otvarale su se šanse za stvaranje viška i jednu akciju koju je Cvitanović sasvim dobro uigrao u pripremi utakmice.
Nogomet je najljepši kad se igra jednostavno, a ovaj Dinamov mehanizam stvaranja viška bio je jako jednostavan. Istovremeno i jako učinkovit. Temelj akcije je dijagonalna rotacija između Gojaka i Nikole More, uz visoko postavljanje Sose (izvan kadra, docrtali smo ga radi orijentacije) i Soudanijevo kretanje. Kako je Dinamo igrao bez krilnih napadača, Rijekina zadnja linija bila je postavljena prilično usko kako bi bekovima kontrolirala Gojaka i Olma, što je Dinamo ponekad izvrsno koristio.
Moro inicira kretanje između linija i za sobom povlači Filipa Bradarića, dok se Gojak spušta u prostor u lijevom halfspaceu, u kojem se sasvim otvara. Ondje ga ne može pratiti Rijekin desni bek, jer je to predaleko u odnosu na njegovu poziciju, a mora paziti i na Moru koji ulazi u njegovu zonu; Rijekino desno krilo okupiranim drži Sosa, dok je Bradarić predaleko i mora ispratiti Moru. Praktički, Gojak se oslobađa u najopasnijem dijelu terena bez da se ijednom igraču Rijeke može prigovoriti kako loše odrađuje svoju zadaću.
Za puni obujam i potpun učinak ove akcije bilo je potrebno i kretanje koje ovaj put nije napravio Tongo Doumbia. Da je on napravio dijagonalni sprint prema desnoj strani, ili bi Ademiju otvorio koridor za izravno dodavanje prema Gojaku, ili bi odvukao napadača toliko da Ademi može uposliti Gojaka preko Filipa Benkovića.
Svejedno, Dinamo iz nastavka akcije za 15 sekundi dolazi do ove pozicije:
…i možda i ponajbolje šanse na utakmici. Nerijetko je ovo kretanje koje radi Moro ponavljao i Ademi, koji je ipak nešto sporiji i tehnički lošiji na malom prostoru, a i lakše je zatvaran jer je ostajao bez podrške beka. Isto tako, nerijetko se u Gojakovoj poziciji nalazio Olmo, koji je posao odrađivao možda i bolje od Gojaka jer je odličan dodavač lopte i bolji dribler.
Međutim, bez obzira na ishod akcije, ovo već nije igra koja samo nalikuje nogometu. Ovdje se ostvaruje suradnja između igrača iz različitih linija, kretanja su koordinirana i jedan igrač svojim potezom uvjetuje potez svog suigrača. Koliko god bilo bazično i izolirano na jedan aspekt, toliko je to kolektivna igra kakvu je dosad Dinamo rijetko prikazivao. A tu rezultat nema toliki utjecaj kao dojam.
Rijeka u padu, Kek nije bez grijeha
Kad netko bude gledao samo sažetak, vidjet će tri Dinamova gola od kojih dva dolaze nakon prekida, a treći nakon iskontrolirane ‘druge lopte’ nakon duela koji je uslijedio nakon ispucavanja. Neće vidjeti plejadu poteza i gomilu Dinamovih čistih šansi, ali bez ikakve dvojbe Dinamo je bio dominantan.
Imali su modri kompaktnost u sredini zbog koje su mogli izdržati duel igru i Rijekin presing, imali su koncentraciju i intenzitet igre. Imali su ideju gdje tražiti višak i na koji način surađivati sa suigračima. Pa čak i kad su gubili, imali su pozitivni govor tijela koji je pokazivao da se nisu raspali i da vjeruju planu igre. Dinamo je nekako napokon izgledao europski, kao ozbiljna ekipa. Nije za to bilo potrebno puno – jedan uigrani mehanizam i malo kompaktnosti, to su uvjeti u kojima do izražaja dolazi superiorni talent koji momčad posjeduje. Koji je posjedovala sve ove godine, ali nije bilo ni samopouzdanja, ni intenziteta, ni kompaktnosti, ni kolektivne igre.
S druge strane, Rijeka ima manje igrača koji mogu stvoriti višak na terenu kroz individualnu kvalitetu. Dakle, definitivno ima manje talenta. Ali istovremeno su Riječani u kontinuitetu pokazivali karakter, borbenost i koncept momčadske igre zbog koje su u Europi bili dovoljno konkurentni. Samo što protiv suparnika koji ima talent i naznake momčadske igre i sam trebaš malo igračke kvalitete. Rijeka je ostala bez nekoliko zbilja ključnih igrača iz prošle sezone, a nema ni važnih poluga koje su kartonirane. Momčad nije igrala dobro, ali previše je bilo izostanaka da bi joj se to uzelo za zlo.
Možda Matjažu Keku dajem previše kredita, jer ni on nije bez grijeha u svemu ovome.
Teško je raditi kad sezonu za sezonom ostaje bez ključnih igrača, ali ni on ne pomaže stalnim neodređenim prijetnjama odlaskom koje zvuče isprazno. Rijeka prolazi kroz naporan ritam, a forma je bila tempirana za kraj kolovoza kad su se igrale najvažnije utakmice, tako da sada dolazi do fizičkog pada, što je i normalno s obzirom na metodologiju tempiranja forme. Isto se godinama događalo i Dinamu u ovom dijelu sezone.
Samo, postavlja se pitanje zašto Kek nije više rotirao, postupno uvodio nove igrače i tako ih privikavao novom sustavu, a ne da Charalampos Mavrias igra utakmicu protiv Dinama nakon što je odigrao 90 minuta protiv Cibalije i 19 minuta protiv Rudeša. Jasno je kako on ne može pružiti ono što je dao Marko Vešović tom sustavu, sve da je i kvalitetniji od njega, jer ne poznaje zadatke i ne obavlja ih rutinom. Očigledni su problemi i u svlačionici, iz Bradarićeve je izjave jasno kako suigrači zamjeraju Mariju Gavranoviću njegov nedolazak u Zagreb, vjerojatno svjesni da je to povezano sa skorim prelaskom u Dinamo.
A onda ni karakter, borbenost i koncepti momčadske igre nisu na pravoj razini. Bez toga, rezultat je ovakva utakmica, dvoboj kojim je Dinamo već sada stavio jednu ruku na trofej. Na to je Dinamo ionako navikao, a Cvitanoviću ostaje teži zadatak – pretvoriti Dinamo u zaista europsku momčad.
