Čini se da je Mario Hezonja u svojoj mladoj karijeri prošao put od jednog do drugog ekstrema. Od priče o nevjerojatnom talentu s All-Star potencijalom do sugestija da mu je najbolje vratiti se u Europu s obzirom na to kakve partije trenutno pruža preko bare.

Kada ga je Andrej Tesla, koji je odgojio čitavu plejadu naših odličnih košarkaša, doveo 2010. iz Dubrovnika u Zagreb, počele su kolati priče o 15-godišnjem mladiću fenomenalnih fizičkih predispozicija. Poziv koji je stigao na njegovu adresu u proljeće 2011., onaj za sudjelovanje na turniru Jordan Brand Classic, samo je opravdao te priče. U moru mladih talenata iz cijelog svijeta, baš je Mario sve radio osjetno brže, dinamičnije, eksplozivnije, atraktivnije.

Kada je sve to ponovio i dva mjeseca kasnije na završnici juniorske Eurolige, gdje je prvo u polufinalu torpedirao Fenerbahce, a zatim i Žalgiris u finalu, bio sam kupljen. Uz svo poštovanje prema Dariju Šariću – koji je, uostalom, proglašen i MVP-jem, bilo mi je više preko glave novih ‘Kukoča’ od čije se igre umire u ljepoti poteza i koji su nastavak poznate ex-Yu škole košarke. Htio sam divljaka na parketu koji će skočiti u obrani, povući kontru lomeći suparničke igrače, a zatim siloviti zakucati, iskaljujući sav bijes svijeta na jadnom obruču.

Pao u svim kategorijama

A sve to je bio tada baš mladi Mario Hezonja. Sve to i puno, puno više. Bio je već tada cijeli paket u nastajanju. Imao je odličan šut za svoje godine, kao i vrhunsku tehniku, osjećaj za prostor i asistencije. A velike utakmice igrao je kroz clutch faktor, što je odlika vrhunskih igrača. Sve dječje bolesti koje je tada imao, ionako će ispraviti u hodu. Što, dovraga, može ovaj put poći po krivu sa ovakvim izvanserijskim talentom?

Nešto je, međutim, ipak pošlo po krivu.

Rookie sezona za Orlando, gdje je biran kao peti pick na draftu, mogla je možda biti tek prva stanica u košarkaškom sazrijevanju mladog igrača među velikim dečkima, nakon čega je u ovoj sezoni trebao uslijediti pravi proboj. No, sad polako završava u popriličnoj frustraciji. Statistika mu je jako daleko od obećavajuće i brojke jasno pokazuju da je pao doslovce u svim kategorijama.

Mario ne odiše samopouzdanjem, psihološki je pao, akcije završava užasno lošim odabirom šutova i, općenito, potpunim izostankom bilo kakve konzistencije u ofenzivnim akcijama u kojima ne zna bi li napadao obruč ili šutirao. Često potpuno nepotrebno umjesto dobro izrađenog pokušaja za tricu uzima dribling više i šut s poludistance zbog kojih se analitičari hvataju za glavu. Koliko je ustvari pao po pitanju samopouzdanja možda se najbolje vidi u kontrama, u kojima bi se, uz svoje atletske predispozicije, trebao jednostavno sjuriti pokraj braniča koje hvata u raskoraku, ali on često vraća lopte natrag suigračima i ne ide na lake poene.

Hezonja sada djeluje manje profilirano nego u rookie sezoni i regresija je bolno očita

Nekonzistentan je i po pitanju angažmana u igri. Jedne večeri forsira igru s loptom i vrlo je aktivan, druge upoznaje godišnje VIP pretplatnike dok nezainteresirano stoji u kutu parketa. Za nekoga njegovih fizičkih predispozicija, obrana kakvu igra je loša. Za ovu razinu natjecanja, nedopustivo je toliko nerazumijevanje obrambenih rotacija i ispadanje koje mu se prečesto događa. Hezonja sada djeluje manje profilirano nego u svojoj rookie sezoni i regresija je bolno očita.

Problem sa stavom

I možemo sad raspravljati o tome koliko je to njegova krivica, a koliki je utjecaj imalo depresivno okruženje druge najgore momčadi na Istoku (lošiji skor od Orlanda imaju jedino Brooklyn Netsi), ali tehnički dio igre, u kojemu se napreduje prvenstveno individualnim radom, definitivno jest nešto za što snosi odgovornost. A tu pomaci baš i nisu vidljivi otkako je stigao u NBA. Za braniča koji ne želi biti tek prolaznik u NBA-u to je neoprostiva manjkavost koja bi ga mogla skupo koštati.

Problem je možda dijelom i u tome što Mario u dosadašnjoj karijeri još nije imao prilike preuzeti odgovornost i biti jedan od nositelja igre momčadi. U Barcelonu je stigao kao 17-godišnjak, a ciljevi kluba bili su preozbiljni da bi se oslonili na klinca i jače se posvetili njegovu razvoju, jer i za očekivati je bilo da će se ionako otisnuti preko Atlantika prije nego što dosegne razinu s kojom bi bio ključni igrač. Iz današnje perspektive teško je nešto ozbiljno zamjerati tadašnjem treneru Xaviju Pascualu, pogotovo zato jer je u jednadžbu ulazio i Hezonjin prgavi i nekonstruktivni karakter koji je palio mostove za sobom.

Takav je došao u Orlando, gdje ga je dočekala kruta ruka Scotta Skilesa, trenera koji nikada nije imao previše simpatija prema mlađim igračima. Osobito ne prema nadobudnim karakterima koji nisu svoje minute htjeli primarno izboriti kroz naporni rad na treninzima. Dočekala ga je i disfunkcionalna franšiza, čiji front office ima povijest autodestruktivnih odluka.

No, to mu je moglo ići i na ruku, pošto konkurencija nije bila toliko jaka kao u drugim momčadima, a Magicu je nasušno trebao dobar šuter jer ostatak družine bio je takav da bi imao problema pogoditi i bazen iza linije za tri poena. A nakon što je Victor Oladipo trejdan u Oklahomu, prostor se otvorio za Hezonju da poveća minutažu i dobije važniju ulogu.

No, kao da ga je ta komforna pozicija uljuljkala u lažnu sigurnost, a nije pomoglo ni gubljenje u taktičkim zamislima novog trenera Franak Vogela koji ga koristi na više pozicija. Još više bi to mogao biti problem ako se ostvare zamisli o guranju na hibridnu poziciju point forwarda, sve popularniju u današnjoj košarci; upitno je koliko je Mario spreman za takvu transformaciju.

Mladi igrač ima svo pravo misliti da je bolji od drugih. No, stav kako se svi ostali moraju podrediti njemu nije cesta za uspjeh. Puno, puno veći igrači od njega su svoj put do komforne pozicije na parketu i u svlačionici gradili kroz primjer vlastitog rada, pokazujući treneru i suigračima iz utakmice u utakmicu da se mogu osloniti na njih i da su spremni postati lideri ekipe. Hezonja je još uvijek mlad igrač s nevjerojatnim talentom i sposobnostima, ali morat će promijeniti stav. Vrijeme je za odrastanje.