Kada bi se pred nekoga koga tenis ne zanima mnogo stavio podatak o Grand Slam trofejima Andyja Murraya i Stana Wawrinke, osam od 10 komentara bi glasilo “pa to je isto”. Isto nije, ali je li tu negdje?
Nije sporno da je Murray uspješniji i povijesno značajniji tenisač od Wawrinke. Ukupno je osvojio 45 turnira, okitio se sa dva olimpijska zlata i dohvatio prvu poziciju na ATP ljestvici. Švicarac je skupio 16 titula i najdalje je dobacio do broja 3. U međusobnom omjeru tijesnih 10–8 u korist Britanca. Međutim, u onom valjda najvažnijem segmentu, Grand Slam turnirima, obojica su napravili isto. Andy je do svoja tri došao iz jedanaest finala, Stanu su trebala tek četiri. Prvi je član ‘Velike četvorke’, drugi nije.
Murray je dvije godine mlađi i stav da se do kraja karijere može domoći još najmanje dvaju najvećih trofeja spada u domenu realnog. Tu se javlja i centralno pitanje: zašto Murray ima samo tri Grand Slama? Po četiri, pet i preko šest puta manje od ostatka Velike četvorke.
Komentar koji se često sreće je kako on “naprosto ima gubitnički mentalitet”. Što podrazumijeva ta sintagma i postoji li takvo nešto uopće? To bi valjda trebalo značiti da netko, i pored kvaliteta potrebnih za određenu igru i natjecanje, ne zna pobjeđivati, ili da ga kroz karijeru prati nekakva prirođena uvjetovanost, neka tajna regresivna sila koja ga u tome sprječava. Oboje je budalasto. Ne postoji nešto što se zove gubitnički mentalitet, postoji samo razina kvalitete u nečemu i sposobnost da se ta kvaliteta redovno demonstrira i realizira. Što je u suštini isto, jer drugo pripada pod logički opseg prvog. Andy Murray je vrhunski tenisač – svestran, s fino izbalansiranim elementima igre, i vjerovatno jedan od najboljih defenzivaca posljednjih 20-ak godina, ako ne i Open ere.
Murrayev paradoks
Postoje dva konkretna razloga zašto, za igrača svoje reputacije, ima relativno malo uspjeha na Grand Slamovima. Prvi i sasvim očit: Murraya je, dijakronijski sagledano i izvagano, zapala najžešća konkurencija u povijesti tenisa. Da je igrao u bilo kojoj drugoj eri, do sada bi ugrabio najmanje šest komada. Drugo, tenis je sport detalja i nijanse. Posljednji Wimbledon dobro je pokazao koliko opasni i koliko ravnopravni mogu biti igrači izvan top 10, pa i 20. U tom smislu, dovoljna je sasvim mala razlika u anticipaciji, dubini forhenda, izboru udarca ili koncentraciji da meč nepovratno ode u korist suparnika. Kada se dođe u posljednju fazu turnira, u finale, u gem odluke, važnost tih razlika biva posebno naglašena. Murray nije uspijevao odigrati svoj najbolji tenis onda kad je najviše trebalo i zato je iz četiri od osam izgubljenih finala izlazio bez osvojenog seta, a niti u jednom od njih nije odigrao svih pet.
Ilustracije radi, kao kad marljivi učenik na važnom testu ‘zakuje’ i ne uspijeva riješiti problem. On to zna, kod kuće je naučio i izvježbao, ali kada je najpotrebnije jednostavno nije na visini zadatka. Zbog nedostatka samopouzdanja, slabog snalaženja u novim okolnostima , ili nečeg trećeg. Naravno da to ima itekakve veze sa prvim argumentom, jer da se sa druge strane mrežice nisu nalazili trojica od šestorice najboljih svih vremena, bilo bi mnogo lakše ispoljiti maksimum.
Osim toga, treba reći i da Murray objektivno nije mogao odgovoriti na tenis koji su Rafael Nadal i Novak Đoković demonstirali na svojim vrhuncima. On jest prilično kompletan igrač, dobrih tjelesnih predispozicija, izuzetan returner, ali intenzitet i agresivnost Nadalove igre, ili kvalitetu Đokovićevog kretanja, backhanda i taktičke prilagodljivosti nikad nije dosegao. ‘Murrayev paradoks’ sastoji se u sljedećem: konzistentnost na širem planu, koju pokazuju godine boravka na samom vrhu ATP liste, kao i pozamašnih 14 turnira iz serije 1000, te nemogućnost probijanja granice , kada se dođe do uskog grla, samog kraja na velikoj sceni, Murray je na tek 27 posto uspješnosti. Osam poraza u 11 velikih finala.
Wawrinku bih gledao i dok kupuje rekete
Na Wimbledonu je u četvrtfinalu ispao od Sama Querreyja i bio je to poraz u kojem je bitne važnosti bila ozljeda kuka. Na Roland Garrosu, u polufinalnoj nadmetaljci u pet setova, jednom od najuzbudljivih mečeva sezone, poražen je od Stana Wawrinke. Nakon četiri izjednačena seta, u petom je, pod tučom Stanovih loptica, naprosto morao posustati. Švicarac je ispaljivao rakete, boksačkim žargonom krošee, a Andy je svojim dugim korakom kasao sa jedne na drugu stranu terena. Nešto je uspio vratiti, a sijaset loptica, iscrpljen, u povijenom stavu izmučenog trkača, tek zahvatiti. Susret, između ostalog, specifičan po simetriji winnera i neprisiljenih grešaka. Murray je imao 36-36, Švicarac 87-77. Samo po ovom parametru, i ovom meču, mogu se objasniti razlike između ova dva tenisača, tj. zašto su njih dvojica svojevrsni teniski antipodi.
Wawrinka je tipični overachiever, junak iz drugog plana, netko tko ne samo da je pomrsio konce velikoj četvorci, nego se etablirao kao legitimna prijetnja za Grand Slam trofeje. Njegov omjer u finalima je 3-1, dakle visokih 75 poto uspješnosti. Stanova najveća snaga je u napadu, sposobnosti da kontinuirano postiže winnere – što silovitim forehandom, što – uz onaj Rogera Federera – najboljim jednoručnim backhandom na Touru. Iz gledateljskog kuta, Murrayevi su mečevi dosadni, anemični, tromog tempa; Wawrinku bih gledao i dok je na treningu, i dok kupuje rekete. Svojom ofenzivnom igrom, efektnim poenima, spremnosti na riskantne udarce u potrazi za winnerom, učinio je mečeve atraktivnim i unio dinamičnost u tenis. Prvoklasno osvježenje u usporedbi s Murrayevim i Đokovićevim dugim poenima i bjesomučnim prebacivanjem loptice kojim su uspavljivali publiku. Neobičan je i po tome što pored tri Grand Slama ima samo jedan osvojen Masters i nikad nije dogurao dalje od trećeg mjesta na ATP ljestvici.
On i Murray obrnuto su proporcionalni i po omjeru na Grand Slam turnirima i po stilu igre. Teško je odoljeti diskursu basne i usporedbi Stana i Andyja sa kornjačom i zecom. Jedan je favorit, drugi dolazi i neočekivano krade show. Murray je u Velikoj četvorci, juri po turnirima, sakupi 11 finala; Wawrinka ulazi neopterećeno iz drugog plana i pobjeđuje gdje najviše treba i kad najviše treba. Rezultat isti – po tri Grand Slam titule.
Mjesto na vječnoj listi
Kovrčavom je Škotu sada 30 i ima realnu šansu do se u iduće dvije–tri sezone dokopa još kojeg velikog trofeja. U prilog toj prognozi ide zaključak da je za Federera, osim ako s Ivanom Ljubičićem i svojim timom ne smućka novu bočicu eliksira mladosti, ovo vjerojatno posljednja sezona vrhunskog tenisa. Nadal, iako pet godina mlađi, po teniskom stažu i istrošenosti zapravo je Federerov vršnjak, i uprkos pobjedi na Roland Garrosu odavno ne igra onim luđačkim intenzitetom kao nekad. Tenis Novaka Đokovića već je duže vremena u značajnom padu, slobodno se može reći da su one najbolje godine iza njega, a pitanje je kako će na nastavak karijere utjecati povreda lakta i duga pauza koju je najavio.
Murrayu na ruku ide i to što, igrači nove generacije Alexander Zverev, Dominic Thiem, Nick Kyrgios i još neki zasad ne uljevaju previše povjerenja i ne daju ozbiljne naznake (osim donekle Zverev) da bi se uskoro uz njihova imena mogli naći najveći trofeji. Prema tome, priliku ima već na US Openu, mada će, pored ostalih, i branitelj naslova Stan Wawrinka imati nešto za reći. Iako u svojoj 32. godini sigurno je da ima snage i kvalitete za još nekoliko spektakularnih mečeva. Uz dobru fizičku pripremljenost, limitiranje neprisiljenih pogrešaka i prepoznatljiv napadački ritam, nije isključeno da Stan bude taj koji će prvi doći do četvrtog Grand Slama.
Je li Andy Murray prije osrednji među legendarnima ili vodeći među odličnima?
Konstrukcija možda nije najelegantnija, ali je poslužila da se artikulira najveće pitanje u karijeri ovog tenisača. Ukoliko ne dobaci barem do šest ili sedam Grand Slam titula, ili u najgorem scenariju ostane na ove tri, čini se da, uz vremenski odmak koji u valorizaciji nužno naglašava važnost brojki, mjesto Andyja Murraya na vječnoj listi neće biti osobito visoko.
