Nakon dvije prilično uvjerljive pobjede, u trećoj utakmici u skupini Hrvatska je upisala poraz. I to prilično uvjerljiv poraz. Stvar je u tome što u ovom porazu nije sve bilo baš toliko loše koliko govori rezultat, niti je u onim pobjedama sve bilo baš toliko dobro koliko je tada pokazivao semafor. Zato ćemo ovaj poraz analizirati kroz prve dvije utakmice.

S Buntićem i Vorijem u ovim ulogama dolaze problemi u igri s kojima Hrvatska sigurno ne može računati na borbu za medalje

Domagoj Duvnjak je daleko najbolji hrvatski igrač i jedina istinska elitna klasa u grupi jako dobrih rukometaša. Stoga je njegova ozljeda protiv Srbije veliki udarac ambicijama, ali i igri, jer ponekad je dovoljan samo jedan elitni igrač da povuče jako dobre suigrače do uspjeha. Spekulacije o Duvnjakovoj ozljedi su stvar medicine, a ja tu zbilja nemam dovoljno znanja za komentar; međutim, i bez Duvnjaka se treba igrati rukomet, makar je Lino Červar odjednom ostao bez važnog oružja u više aspekata igre.

Prva dimenzija u kojoj je Lino ostao bez aduta, a to je utakmica sa Švedskom samo do kraja razotkrila, jest obrana. Červarova je ideja kombinirati obranu 5-1 kao primarni plan igre sa zonom 6-0 kao pričuvnom opcijom. U oba plana Domagoj Duvnjak je nenadoknadiva poluga jer je zauzimao ključne pozicije, mjesta za koja nemamo zakrpe.

Obrana bez Duvnjaka

Igor Vori nije naš najbolji pivot niti u napadu niti u obrani i u nekim okvirima normalnoga nikako ne bi mogao ostati iza Marina Marića. Međutim, pozvan je za prvenstvo zato što može odigrati prednjeg u obrani 5-1. Ako je već takva obrana odabrana za primarnu opciju, onda je sasvim logično među 16 staviti i Vorija. Samo što kvaliteta njegove igre u toj ulozi nije ni blizu one koju ima Duvnjak. Pozicija prednjeg u obrani 5-1 traži eksplozivnost, dobro lateralno kretanje i mogućnost da povuče tranziciju. Igor Vori sa svojih 37 godina, 203 centimetra i 115 kilograma ne može odgovoriti fizičkim zahtjevima pozicije i uloge.

Vori ima iskustvo, sasvim neloše čita igru i svojom visinom može ometati protok lopte suparničke vanjske linije, ali na širokom prostoru je laka meta za niže, brže, mlađe i eksplozivnije bekove. Dovoljno je usporediti segmente utakmice sa Srbijom u kojoj je prednjeg igrao Duvnjak s onima u kojima je igrao Vori i zaključak je jednostavan – Duvnjak na prednjem donosi čitavu klasu više. Svaki put kad suparnički bek napadne Vorija, naša obrana se mora adaptirati, smanjiti agresivnost i zatvarati prostor iza njegovih leđa, što otvara prostor za druge opcije u igri.

Ako se igra agresivno, događa se situacija kao sa slike – središnji vanjski Vorija ‘baci na pete’, zaljulja ga i prođe bez ikakvih problema, a onda ili suparnik dolazi u čistu šansu ili će Luka Stepančić i Jakov Gojun pustiti svoje igrače i zatvarati Vorijev izgubljeni duel, što će igraču koji je prošao Vorija otvoriti priliku za asistenciju. Duvnjak u načelu ovakve izravne duele ne gubi. Sposoban je brzinom nogu ostati ispred svakog beka, a ima odličnu snagu gornjeg dijela tijela zbog koje može biti siguran da mu suparnik neće pobjeći iz prekršaja. A o dimenziji više u tranziciji, gdje je Duvnjak jedan od najboljih na svijetu, ne treba niti govoriti.

Ako je očito da Vori nije elitna opcija za 5-1, postavlja se pitanje zašto ne prijeći na obranu 6-0. Odgovor je opet isti – zato što nema Domagoja Duvnjaka.

U obrani 6-0 Duvnjak je igrao na poziciji ‘petice’. Možda i najzahtjevnija uloga u tom sustavu igre, jer od igrača zahtjeva izlaske prema bekovima, sposobnost hrvanja s pivotom koji će mu se postaviti u krilo i konstantnu koncentraciju jer upravo ‘petica’ svojim pozicioniranjem kontrolira kompaktnost zone. Jedini igrač koji to još može odigrati je Marko Mamić, koji bi svakako trebao dobiti dodatne minute. Međutim, ni Mamić nema Duvnjakovu sposobnost čitanja igre i ono iskakanje kojim je Duvnjak često presijecao lopte i tako pokretao tranziciju te dolazio do laganih golova.

Dakle, obrana bez Duvnjaka teško može funkcionirati na onom elitnom nivou.

Napad bez Duvnjaka

Napad tu dođe kao manji problem. Uostalom, 31 gol Švedskoj i 66 posto napada nije nimalo loš rezultat.

Luka Cindrić i Igor Karačić mogu prilično kompenzirati Duvnjakovu ulogu u organizaciji igre i postizanju golova. Naravno, ne u potpunosti, jer Cindrićev limit je njegova visina i zato njegov učinak prilično ovisi o tome na kakvu obranu napada. Na prošlogodišnjem prvenstvu Cindrić je protiv Španjolske i Slovenije imao šut 12/19, a iz utakmice s Njemačkom i Norveškom 1/8. Jednostavno, ne odgovaraju mu obrane koje ne izlaze u duele nego čekaju u plitkoj zoni, koju on ne može prepucati. Međutim, u globalu duo iz Vardara može nositi napad, premda je kontekst malo drugačiji od onog koji imaju u klubu.

Njih dvojica su dovoljno uigrani, do te mjere da svakim križanjem i svakim kretanjem rade jedan drugome blok kojim otvaraju prostor. Karačić ulazi s pozicije središnjeg i zatvara Cindrićeva čuvara, a Cindriću se otvara mogućnost da napadne rupu koju mu je otvorio Karačić. Izvrsna kemija i razumijevanje u igri im omogućuju da Cindrić ima čist prolaz ili suparnika izvan ravnoteže, što je za njega jednako kao i čist prolaz, ili da ima opciju dodavanja jer su na drugoj strani nakon Karačićeva zabadanja naš pivot, desni vanjski i desno krilo ostali tri protiv tri i svako pomaganje s te strane se može efikasno kazniti.

Međutim, njih dvojica isto tako trebaju ispušne ventile, šutere koji će im omogućiti prostor za kreiranje i koji će koristiti njihovo kretanje. U prve dvije utakmice to je odlično radio Luka Stepančić.

Stepančić je rijetko talentiran tip, koji uz odličnu eksplozivnost ima i vrhunski šut, a odlaskom u PSG je popravio i donošenje odluka. Malo je igrača na svijetu koji mogu individualno riješiti poziciju kao što je ova na slici. Svojom silinom se otresao prvog čuvara, prozujao je kraj drugog i onda prepucao trećeg. Dakle, bez ikakvih problema je riješio tri obrambena igrača. Samo što to nije efikasno kao dugoročno rješenje. Da iskoristi ono što mu kreiraju Cindrić i Karačić, Stepančić treba pomoć pivota.

U ovom slučaju, Željko Musa je taj koji se odriče svog dijela u napadu, on realno više nije opasnost po gol, ali svojim radom otvara prostor za Stepančića. Cindrić okupira svog igrača, Karačić se kretanjem otvara za eventualnu asistenciju ako njegov čovjek odluči pomoći, a zbog Musine požrtvovnosti i izvrsno postavljenog bloka Stepančić ima čistu šansu, u trku dolazi na centarhalfa ostavljenog statičnog na širokom prostoru. Nevjerojatno je koliko dobar blok pivota olakšava posao vanjskim šuterima, a Musa te blokove postavlja puno bolje od Vorija.

Nema prostora za greške, a treba riskirati

Za drugu fazu prvenstva Červar mora preispitati odluku o davanju šanse Denisu Buntiću.

S 35 godina na leđima, a i s nekoliko kilograma viška, upitno je koliko može iskoristiti svoj najveći kapital, a to je eksplozivnost. I Stepančić i Marko Kopljar naprosto su bolji igrači u obrani, a Stepančić je u ovoj fazi karijere puno bolji šuter, dok je Kopljar igrač s puno više smisla za organizaciju igre. Vječno podcijenjen i vrijeđan, upravo je Kopljar zabio pet komada Šveđanima, a veći dio njegovih golova je došao nakon što je podijelio asistencije za krilo i time razvukao obranu. Jednostavno, pružio je dimenziju koji dotad naš napad s desnog vanjskog nije imao i odmah se otvorio prostor i za njega. Baš kao i protiv Srbije, jer jedino on od naših desnih vanjskih ima sposobnost odmah proigrati krilo, dok Buntić i Stepančić najprije gledaju gol, a dotad se obrana presloži i krilo ostane neiskorišteno.

Umjesto Buntića koji ne donosi nijedan segment igre koji već nemamo i bez njega, možda bi bilo racionalno uvesti Marina Marića i proširiti lepezu rješenja u napadu. To bi smanjilo minute Voriju koji jednostavno nije onaj Vori od prije 10 godina koji može sam nositi napad kao što ga je nosio nekad. Nema brzinu i eksplozivnost da reagira na dobivenu loptu ili da napravi fintu, a nema naviku raditi za bekove i postavljati im blokove. Marićev ulazak bi i omogućilo da Cindrić ima s kim igrati u sredini, što otvara prostor za Mamića koji može igrati ‘peticu’ i podignuti razinu obrane, učvrstiti poziciju na kojoj su nam Šveđani radili probleme s pivotima, a i Norvežani i Francuzi imaju jaka rješenja na crti.

Doduše, Duvnjak bi sam riješio priličan broj problema.

Dao bi opcije na prednjem u 5-1 i ‘petici’ u 6-0, ima šut za prebaciti plitke zone, a i krila uz njega imaju osjetno više lopti u rukama. Međutim, Duvnjaka nema. Nema više ni vremena za eksperimente, nema ni prostora za pogreške. Pa opet, trebat će riskirati i pokušati s Mamićem na petici i Marićem na crti. Ne znači da će to upaliti, ali s Buntićem i Vorijem u ovim ulogama dolaze problemi u igri s kojima Hrvatska sigurno ne može računati na borbu za medalje.

A u nezdravoj vezi koju naša javnost ima s rukometom, samo se medalje računaju.