Zinedine Zidane je veliki igrač, možda i najveći u svojoj generaciji. Njegova elegancija na terenu bila je nešto predivno, skladne kretnje, izvrsna kontrola lopte bez trunka napora. Zidane je bio savršen igrač, rođeni talent koji je morao postati zvijezda.
Problem kod zvjezdanih igrača je da jako rijetko postanu zvjezdani treneri. Jednostavno,na terenu im je bilo prelagano, mogli su se pouzdati u svoj talent i dobre stvari su se događale same od sebe, a na trenerskoj klupi nemaju takav neposredan utjecaj. Oni su savršeni majstori, nepogrešivi zanatlije koji su izvučeni iz svoje radionice i odjednom im je u ruke dano da budu poslovođe u tvornici. Mogu napraviti puno, ali često ne mogu objasniti običnom radniku ono što oni vide i ne mogu im dočarati tu razinu razmišljanja.
Zidane je ipak nešto drugačiji.
Privatno, radi se o vrlo introvertiranoj osobi. U pravilu introverti teško mogu biti uspješni treneri jer ne žele biti glavni u prostoriji, što je problem ako morate kontrolirati svlačionicu s toliko klasnih igrača (i toliko ega) kao što je ona Real Madrida. Jasno, karizma velikog igrača pomaže da ga svlačionica prihvati kao lidera, ali opasnost od pucanja spona između trenera i superzvijezda je visoka. Rafael Benítez je dokazao koliko visoka.
Koliko je zapravo dobar Zidane na kraju će pokazati situacija u kojoj će Real pasti, a individualni učinci će zakazati. To će se dogoditi prije ili kasnije
Još jedna od karakteristika introvertiranih ljudi je samokontrola i visok stupanj radnih navika. Dočarao je to Zidane kada je odlučio svoju trenersku diplomu dobiti u Francuskoj gdje mu je za UEFA Pro razinu trebalo malo više od tri godine predavanja i prakse. U Španjolskoj je istu diplomu, jednake težine i ugleda mogao dobiti za 28 dana.
Trener je kompletna ličnost
Međutim, ni diploma, ni igračka karijera, a niti karizma pobjednika nisu garancija da će netko biti dobar trener. Jedva pola godine nakon imenovanja trenerom Real Madrida Zidane ima Ligu prvaka. Prvi je francuski trener kojem je to pošlo za rukom i sedma osoba koja je Ligu prvaka osvojila kao trener i kao igrač, upavši u društvo koje čine Miguel Muñoz, Giovanni Trapattoni, Johan Cruyff, Carlo Ancelotti, Frank Rijkaard, Josep Guardiola. Taj trofej je neosporan, on ga stavlja u povijesne knjige i s njime teško itko može Zidanea opisati neuspješnim.
Međutim, iako je uspješan, koliko je točno ─ dobar?
Čvrsto vjerujem da goli zbroj trofeja nije jedini kriterij ocjenjivanja trenerskog umijeća. Nije to ni samo taktička kompleksnost, a ni moć psihološkog podizanja momčadi. Trener je kompletna ličnost, netko tko psihološki umije podignuti momčad i iz igrača izvući maksimum, a pritom posložiti taktiku da igra bude dopadljiva i efikasna, ponovo izvlačeći maksimum iz igrača koji su postavljeni pred njega. I onda, kombinacijom ta dva segmenta osvaja trofeje.
Real Madrid, s obzirom na kvalitetu kadra, ne igra jako uvjerljivo. Real osvaja bodove, sigurno je prvi na tablici La Lige, uz sebe ima Ligu prvaka i UEFA Superkup. Međutim, ovoj momčadi nedostaju sistemi igre.
U napadu se Zidane previše pouzdaje u individualnu kvalitetu zbilja vrhunskih pojedinaca. Zapravo to nije baš najgora opcija na svijetu kad u momčadi imate Cristiana Ronalda, Garetha Balea, Luku Modrića i Tonija Kroosa, pojačane Marcelom, Iscom, Mateom Kovačićem i Karimom Benzemom. Real osvaja bodove na njihovu genijalnost i na slobodu koju im Zidane pruža. A Zidane je pomalo pragmatik.
Stupanj slobode
U Realu je surađivao s Joseom Mourinhom – bio je sportski direktor, dakle spona između momčadi i uprave kluba. Ipak, čak i kao sportski direktor sudjelovao je u radu prve momčadi i bio prisutan na treningu, čak neke od njih samostalno vodeći. Nakon toga je surađivao s Carlom Ancelottijem, kojemu je bio pomoćnik, a zatim je vodio Castillu, Realovu B momčad. Guy Lacombe, čiji se kraj karijere poklopio sa Zidaneovim početkom u Cannesu, postao je njegov trenerski mentor u procesu dobivanja licence. Jedna od njegovih opaski je bila da Zidane puno bolje uči slušajući nego gledajući. Dakle, Zidane je takav da upija savjete, uči od trenera s kojima je radio puno više nego što zaključuje vjerujući samo svom instinktu i osjećaju.
Upravo zbog toga, također u procesu dobivanja licence, dosta je radio s Guardiolom u Bayernu. Čak i u Castilli želio je implementirati formaciju 4-3-3, s vrlo visokim postotkom posjeda, širenjem igre, izlascima od vratara i visokim presingom. Zato je i bio na instrukcijama kod najboljeg što se tiče takvog stila igre. Međutim, nakon par početnih poteškoća, serije loših rezultata i općenitog neuspjeha u implementaciji sustava, okrenuo se direktnijem stilu, s manje posjeda, više kontri i defenzivne sigurnosti koristeći 4-2-3-1 formaciju. Od idealista je ubrzo postao pragmatik, a taj sistem koristi i danas.
Ponekad smo svjedoci toga i u našoj reprezentaciji, igračima dobro dođe stupanj slobode. Zidane svojim igračima pruža upravo to.
Dobro razumije njihovu potrebu da pokažu svoje znanje i vjeruje im. Ne ograničava ih s previše obavezne igre, ne uklapa ih u sustav i za posljedicu ima igru koja često ne oduševljava, ali osvaja bodove. No, teško je tako funkcionirati na duge staze; dobar i strukturiran sistem igre podiže vrijednost igrača i upravo sistem je nužan preduvjet da ukupna vrijednost momčadi bude više od običnog zbroja svih dijelova. Real je već sada ubojit, ali s obzirom na kadar može i više. Može i mora pokazati kompliciranije sheme napada, uigrane akcije kojima se kompenziraju situacije kad suparnik zatvori pojedince. Mora pokazati da gol zabija igra, a ne samo superiorni igrač.
Prvih 10 želja
Zidane je pametan i iskusan. Svjestan je da nametanje dodatnih zahtjeva pred svoje zvijezde, primjerice obavezne igre u obrani ili dijeljenja broja napada koji završavaju s njima, može stvoriti nezadovoljstvo – a kad igrači pokažu nezadovoljstvo, trener je obično bivši. Posebno u slučaju kad o trenerovoj sudbini odlučuje poslovično strpljivi Florentino Perez.
Zidane je sigurno dobar trener i veliki poznavatelj nogometa. Ipak, bez organiziranih sistema i jasnih mehanizama igre teško možemo Zidanea ubrojiti u samu trenersku elitu današnjice. A Real, kao elitni klub, nema razloga imati trenera koji je dobar, ali nije elitni.
Koliko je zapravo dobar Zidane na kraju će pokazati situacija u kojoj će Real pasti, a individualni učinci će zakazati. To će se dogoditi prije ili kasnije; događa se upravo Barceloni, događa se Bayernu, dogodit će se i Realu. Ne bude li imao spremne opcije koje će nametnuti igračima, taktičke mehanizme i koncepte igre koji će biti puno više idealistički nego ovo uzimanje lakšeg puta omotano pragmatizmom, Zidane se neće dobro provesti. Izvisit će usprkos svom imenu, karizmi i osvojenom trofeju Lige prvaka samo par mjeseci nakon što je postavljen za trenera.
Na kraju, u ocjenjivanju Zidanea ili bilo kojeg drugog trenera, mjerodavno je pitanje: „Da sam predsjednik omiljenog kluba i da mogu izabrati doslovno bilo kojeg trenera, bi li mi baš XY bio prvi izbor?“.
Osobno, sigurno ne bi izabrao Zidanea, možda niti u prvih 10 želja. Međutim, ovo je pitanje na koje odgovor treba dati svatko za sebe.
