Šteta je što je ovakav meč – barem u kompetitivnom smislu – trajao nepuni jedan set. Doći do finala najprestižnijeg turnira na svijetu i ne biti u mogućnosti dati sve od sebe uistinu je bolan osjećaj. Nakon svih ovih dana borbe, discipline i odličnih igara Marin Čilić je na spektakularan način dogurao do finala i na zadnjoj stepenici, u svom prvom wimbledonskom finalu ostao kratak ne svojom krivicom. Očito su žuljevi na nozi bili veliki hendikep – kako fizički, tako i mentalni.
Ono malo tenisa što se moglo izvući iz ovog meča
U očima i publike i struke Roger Federer je bio favorit nakon dominantnog turnira i plasmana u finale bez izgubljenog seta. Marin je igrač koji odlično reternira i daje si šansu konstantno vrebajući na Federerov servis. Istovremeno, mora biti ekstremno agresivan baš kao na US Openu 2014. kad ga je porazio u tri seta. Nada je bila u tome da krene s puno rizika i agresivnim pristupom rano uhvati Federera i eventualno povede s 1:0 u setovima. To bi Federera stavilo u poziciju u kojoj se još niti jednom nije našao na ovogodišnjem Wimbledonu.
Federer je dobio bacanje novčića i odabrao reternirati. Je li time htio staviti dodatni pritisak na Marina kojem je ovo prvo wimbledonsko finale ili se komfornije osjeća ako ne otvara finale svojim servisom, teško je reći. U prvom je gemu Marin pokazao malo nervoze; no, kad je uspio zadržati svoj servis, krenuo je u Federerov prvi servis gem izrazito agresivno i neodoljivo je podsjećao na onog Marina iz New Yorka 2014.
Takvim je pristupom uspio prvi doći do break lopte, ali Federer je odservirao nezgodan drugi servis u tijelo i ostao u rezultatskom egalu. Kod 2:2 Federer uspijeva brejknuti Marina. Marin je previše puta u tom gemu ostao na drugom servisu, a gotovo svaki drugi servis je išao na Federerov bekend. Federer voli na reternu drugog servisa stati blizu osnovne linije, stisnuti duboki bekend slice koji ostaje nisko i brzo odskače, tako da ga suparnik mora ‘podizati’, a zatim Federer dolazi u poziciju gdje može diktirati poen svojim najvećim oružjem – forhendom.
Momentum se nakon tog gema potpuno mijenja u korist Federera. Prvi set se zatvara rezultatom 6:3 uz još jedan brejk, a podatak da Marin na kraju prvog seta ima postotak prvog servisa samo 49 posto pokazuje da nešto definitivno nije u redu. Kasnije saznajemo za problem sa žuljevima na lijevoj nozi – njegovo doskočnoj na servisu – što objašnjava štošta i mijenja kompletnu percepciju ovog meča.
Često su ga osporavali, ali Marin je dosljedan sebi i svom odgoju što je wimbledonska publika prepoznala i nagradila
Suze odraslih muškaraca
Marin je poznat kao jedan od najuzornijih tenisača na Touru, veliki fair play igrač i njegovo ponašanje na terenu je uvijek bilo sportsko i časno. Reakcija nakon izgubljenog prvog seta jasno ukazuje da stvari nisu normalne i on kroz potpuno atipično razbijanje reketa pokazuje koliko mu je ova situacija teško pala.
Nismo znali za njegovu ozljedu i definitivno nismo znali je li već u početak meča ušao s njom ili se ona razvila početkom meča. Tijekom prvog dolaska doktora i fizioterapeuta na teren Marin nije uspio suspregnuti emocije i zaista je bilo mučno gledati ga tako bespomoćnog. U drugom setu Federer rano dolazi do breaka i kola bespovratno kreću nizbrdo. Marin pokušava igrati servis-mrežu u pokušaju vremenskog skraćivanja poena i manje potrebe za kretanjem, ali niti to ne mijenja momentum meča. Gemovi prolaze u nepovrat i svima je jasno da Marin ne može igrati, ali još jednom pokazuje poštovanje prema suparniku, turniru i sportu. Odrađuje meč do kraja bez grimasa i drame koja se nerijetko vidi na teniskim terenima kod ozlijeđenih igrača. Ostaje dosljedan sebi i svom odgoju što wimbledonska publika prepoznaje i nagrađuje.
Što je ovogodišnji Wimbledon donio Rogeru?
Kao da nije htio pokvariti dojam velikog finala i dominantno osvajanje Wimbledona bez izgubljenog seta. Roger je ovim trijumfom osvojio 19 Grand Slam titula, od kojih posljednja dolazi s gotovo navršenih 36 godina života. Osvojio je Wimbledon po osmi put, što nikome u povijesti tenisa nije pošlo za rukom. Vjerujem da je ovim turnirom skinuo još puno rekorda, ali što sve stoji iza toga i kako je do toga došlo?
Kad sam 2013. razgovarao s njim, rekao mi je da kako godine idu, drugačije planira treninge. U mlađim je danima trenirao dvaput dnevno, a sada radije radi jedan duži trening i više vremena provodi na fizioterapeutskom stolu. Više se radi na prevenciji ozljeda, a manje na iscrpnim drilovima na terenu.
Godine 2016. u svoj team dovodi prijatelja i taktičkog genijalca Ivana Ljubičića te uvodi još jednu drastičnu promjenu. Zatvara sezonu nakon Wimbledona, što nikad prije u karijeri nije napravio. Da, ta je odluka bila uzrokovana ozljedom koljena, ali Roger je uzeo veću pauzu nego što je bila potrebna za sanaciju te ozljede. On i Ljubo su mukotrpno radili, puno vremena provodeći skupa i ciljano planirajući sezonu. Otvara sezonu osvajanjem Australian Opena, što mu donosi prvu titulu nakon petogodišnje suše (2012. Wimbledon). Ljubo i Roger nakon toga nastavljaju s novom filozofijom- preskače se kompletna zemljana sezona, dugo i dobro se radi za Wimbledon i dolazi do još jedne titule s nevjerojatnom dominacijom. Sa skoro 36 godina u nogama.
Njegove suze po završetku meča pokazuju koliko je odricanja i neprospavanih noći bilo u želji za još jednom titulom koja je napokon došla na naplatu. Tko je prije tri-četiri godine, kad su mu prijateljski sugerirali da se umirovi, mogao pomisliti da Roger u sebi ima još jednu Grand Slam titulu? A kamoli dvije u istoj sezoni? Već 19 godina ga gledamo na Touru i kad ovako dominira nevjerojatnom lakoćom postavlja se pitanje – gdje mu je kraj?
Što je ovogodišnji Wimbledon značio za Čilu?
Marin Čilić je odigrao svoje drugo Grand Slam finale. Nakon Boba Bretta, koji je disciplinirani trener i traži ozbiljnost, preko suradnje s Goranom Ivaniševićem, koji donosi opuštenu atmosferu u igračev team, došao je do Jonasa Björkmana, koji je balans između tog dvoje. Brett ga je izgradio kao tenisača, Goran mu je dao dozu pozitivnog ludila i digao servis na višu razinu (pomaknuo toss na servisu malo prema desno i ubrzao petlju), a Bjorkman dodao finese švedske kuhinje.
Početak sezone je bio loš zbog prethodne, u kojoj je Čila valjda na prste ruke mogao nabrojati slobodne dane, velikog emocionalnog pražnjenja u finalu Davis Cupa i duge sezone. Nije se stigao ni pošteno odmoriti, a već je krenuo u pripreme za novu sezonu i tijekom priprema je još uvijek iz sebe izbacivao emocionalni i fizički umor. Danas, par mjeseci kasnije, Marin igra najzreliji tenis svoje karijere s vrlo malo oscilacija i drugo Grand Slam finale karijere to potvrđuje.
Promjene su vidljive više iz mentalnog aspekta nego iz igračkog. Marinova igračka kvaliteta nikad nije bila upitna. Ono što Čila pokazuje više nego prije jest stav na terenu. Bodri se puno češće i žešće, ne libi se pokazati emociju čak i ako je ona negativna, jer iz nje izlazi motiviraniji i odlučniji. Te mentalne i psihološke promjene mu donose konstantu i minimum oscilacija, što također stavlja više pritiska na suparnika. Govoreći o pritisku koji suparnik osjeća, bitno je napomenuti da Čila glasnim bodrenjem i pozitivnim reakcijama nakon suočavanja s preprekama daje do znanja suparniku da je ‘prisutan na terenu’ i njegovu prisutnost i energiju suparnik itekako osjeća.
Čila je i dalje uvjerljivo najbolji aktivni hrvatski tenisač koji svojim stavom, zalaganjem i ponašanjem služi kao primjer svim mladim igračima u našoj zemlji i motiv je za nove generacije koje dolaze. Nadam se da će ga zdravlje poslužiti u nastavku sezone i da će biti u mogućnosti izvući maksimum iz sebe te još puno puta mobilizirati hrvatske ljubitelje sporta. Često su ga osporavali, ali Marin je dosljedan sebi i svom odgoju što je wimbledonska publika prepoznala i nagradila. Zaslužio je isto i od hrvatske publike.
