Financijski fair play je mrtav

… i to samo može biti dobro za nogomet

Zadnja izmjena: kolovoz 7, 2017 Profimedia

“Mislio sam da Financijski fair play postoji kako se ovakve stvari ne bi događale”, napisao je Jürgen Klopp preko Twittera nakon što je postalo jasno kako će Neymarova klauzula od 222 milijuna eura biti aktivirana. Svi su, na čelu s Barcelonom, bili dojma kako ne postoji klub koji može unutar zadanih propisa jednostavno iskeširati takav iznos.

I bili su u pravu. Jer to nije napravio klub.

To je napravila zapravo država Katar, koji je Neymara uposlila kao manekena za Svjetsko Prvenstvo 2022., iako nije baš potpuno sigurno da joj to domaćinstvo neće biti oduzeto. U tom smislu, stvoren je presedan. Prvi je put obavljena transakcija takve vrste, jednako kao što je zapravo prvi put jedan klub pokazao kako nema niti najmanju namjeru poštovati UEFA-ine regule. Daleko od toga da se FFP već i ranije nije kršio, ali nikada ovako blatantno, na svim naslovnicama. Neymarov transfer bio je poput šamara.

Kako bi se u ovom tekstu mogla braniti teza iz naslova o potrebitoj ‘smrti’ FFP-a, potrebno je prvo objasniti kada i kako je uveden, koje se bile posljedice njegova uvođenja i zašto je jedna ovakva reakcija bila samo pitanje vremena…

Kada i zašto je uveden FFP?

Nimalo slučajno, odredbe Financijskog fair playa bile su dogovorene 2009., a na snagu je stupio 2011., dok je UEFA-om još upravljao Michel Platini, koji je bio njegov veliki zagovornik. Vrijeme uvođenja poklapa se s svjetskom financijskom krizom koja se vidjela na poslovanju klubova, pogotovo u onim državama koje su bile najjače pogođene, poput Španjolske ili Italije. Postojao je tada veliki problem sve većeg zaduživanja velikog broja klubova, što je UEFA otkrila u svom velikom istraživanju 2009.

Zaključeno je kako je više od pola od 655 europskih klubova prijavilo minus na kraju revizije, a gotovo 20 posto klubova nalazilo se u stvarnoj financijskoj opasnosti s mogućnosti propadanja. Nešto se moralo napraviti.

Kako je solventnost postajala gorući problem europskog nogometa, UEFA je procijenila da su klupski vlasnici, a pogotovo predsjednici, vrlo nepouzdani ljudi. Nije se više na njih i njihovu procjenu moglo računati kao na sredstvo garancije održivog poslovanja. Tako je krovna udruga nogometa preuzela stvari u svoje ruke i postavila odredbe koje nameću sljedeće, sažeto objašnjeno…

Iznosi koje klubovi izdvajaju za transfere, plaće zaposlenika, amortizaciju transfera, druge financijske troškove i dividende moraju biti pokriveni iznosima koje klubovi uprihode od ulaznica, TV prava, reklama, sponzora, prodaje opreme i suvenira te nagradnih fondova. U to se ne ubraja novac koji se potroši na izgradnju infrastrukture, trening terena te u širem smislu omladinskog pogona. Kazne za nepoštivanje ovakve odredbe kreću se od novčanih kazni do diskvalifikacije iz UEFA-inih natjecanja.

Time je europska nogometna organizacija željela riješiti dva goruća problema: solventnost i inflaciju. Garantiranjem da klubovi ne troše više od onoga što mogu uprihoditi Uefa se željela pobrinuti da svi ugovori – kako prema igračima tako i oni među klubovima – doista budu i isplaćeni, ali se u isto vrijeme zaštiti od dodatnog upumpavanja novca od strane vlasnika, kako je to prvi na velikoj sceni napravio Roman Abramovič. UEFA jednostavno više nije željela nove Abramoviče.

FFP nije salary cap, niti ikad može biti

U javnosti je Financijski fair play, uz rijetke iznimke, dočekan uz ovacije. Nogometni zaljubljenici diljem Europe dobrim su dijelom smatrali kako je rastućoj inflaciji nogometnih transfera i potrošnje bila potrebna kočnica, nešto dovoljno slično salary capu, kojeg su još prije par desetljeća uvele američke profesionalne lige (uz iznimku MLB-a).

Problem je u tome što Financijski fair play ne samo da nije salary cap, već je gotovo njegova negacija.

FFP je zapravo obrnuti salary cap, jer ne stvara vječnu mijenu nego drži situaciju istom. Nema plime i oseke, nema niti valova. Samo mrtvo more

Salary cap ima dvojak cilj: zaštitu profita vlasnika te garanciju jednakosti šansi. Draft ga nadopunjujuje tako da se zapravo kažnjava uspjeh (pobjednik lige na draftu bira zadnji), a sve s ciljem stalne mijene i povećanja atraktivnosti. Da bi salary cap funkcionirao, uspostavljen je na jedinstvenom tržištu (svi klubovi su iz Sjeverne Amerike, a velikom većinom iz SAD-a), u monopolističkim uvjetima (nijedna od tih liga zapravo nema konkurenciju) te u zatvorenim ligama privatnog vlasništva (ne može se ispasti iz lige, a liga je u vlasništvu vlasnika klubova koji njom i upravljaju). Sve su to bitni i nužni uvjeti salary capa, bez kojih on postaje besmislen i neprovediv alat.

Europski nogomet nema ništa od prethodno spomenutog i UEFA je svjesna toga, iako se pravi da nije. Ne postoji jedinstveno tržište jer i dalje većinu utakmica klubovi igraju u matičnim ligama, na snazi nisu monopolistički uvjeti (jer postoji prijetnja Kine i liga s drugih kontinenata) te ne postoji zatvorena liga koja bi garantirala da nitko ne može ući ili ispasti bez volje vlasnika. Dakle, situacija nije nimalo usporediva.

U takvim okolnostima, unutar neusporedivih tržišta, klubovi su postavljeni u nejednaku poziciju. Slavni klubovi Nizozemske i Portugala, sve redom bivši europski prvaci – Benfica, Porto, Ajax, PSV, Feyenoord – nalaze se na tržištu koje je daleko manje od onoga na kojem su engleski, njemački ili talijanski klubovi. Politička povijest (prije svega veze iz kolonijalnog doba) i jezična rasprostranjenost stvara i dodatne probleme te pogoduje klubovima Premier lige. Prije pojave kabelske televizije i Interneta, to i nije bio problem, jer je nogometna kultura i inovacija mogla dati veću prednost od relativno male količine novca koja se vrtjela. No, sada više nije tako.

FFP i status quo

Sada je, zbog pojave novih sredstava monetizacije nogometa (predvođenih kabelskom televizijom) nastala nelojalna konkurencija, koju samo produbljuje FFP. Kada se pogleda Deloitte Football Money League, vidi se procjep između desetak najbogatijih klubova i onih iza njih (s Juventusom, Borussijom Dortmund i Tottenhamom u nekom limbu). Razlika je uočljiva i vidljiva.

Kada se pogledaju velike nacionalne lige, također se uočava dominacija. Otkako je uveden FPP, Real Madrid i Barcelona dominiraju La Ligom uz jednu sezonu iznimke, Juventus je sada već šest puta zaredom prvak Italije, PSG dominira Francuskom uz iznimku prošle sezone (iako je PSG uzeo i oba kupa), a Bayern je već pet sezona zaredom prvak Njemačke. Trend je jasan – veliki su postali još i veći, a klubovi koji dominiraju mogu očekivati da će osvojiti devet od 10 nacionalnih prvenstava. U Ligi prvaka je usporediva situacija, s dominacijom Real Madrida, Barcelone i Bayerna, uz povremene bljeskove Atletico Madrida i Juventusa.

Jedina je iznimka Premier liga. Od uvođenja FFP-a, prvak je bio kako Manchester United, tako i dvaput Manchester City i Chelsea, uz jednu sezonu iznimke kada je prvak bio Leicester. Također, Liverpool i Arsenal su imali godina kada su bili vrlo blizu vrha. Takav je poredak posljedica uvjeta upravo suprotnih od onoga što nameće FFP. Da nije bilo novca Romana Abramoviča ili šeika Mansoura bin Zayeda Al Nahyana, City i Chelsea bi ostali ono što su bili – klubovi koji nikad ne bi osvojili naslov prvaka, osim možda jednom u 100 godina, poput Leicestera. Ne bi imali niti igrače, niti infrastrukturu, niti mnogo navijača među novom generacijom pratitelja nogometa.

Premier liga bila bi ista kao i sve druge lige. Dominirao bi Manchester United (koji je i sada klub koji generira najviše novca), kao što je dominirao prije pojave Romana Abramoviča. Tek povremeno bi vjerojatno Arsenal i Liverpool uspjeli dograbiti kakvu titulu, kako to s vremena na vrijeme uspiju BVB ili Monaco. Premier liga je daleko najpopularnija nogometna liga na svijetu, a upogonjena je upumpanim novcem kojim su u posljednjem desetljeću (ili, recimo, 15 godina) stvoreni klubovi koji se sada bore za titulu. Da je tada FFP bio na snazi, konkurencija bi bila daleko slabija. A bi li itko to doista želio?

Nakon Neymara, ništa ne može biti isto

PSG je bio jedna od žrtava nelojalne konkurencije. Sama UEFA ga je 2014. kaznila, jer je smatrala da su sponzorski ugovori Parižana nerealni te da su ništa drugo do posredna metoda upumpavanja novca u klub, što je po regulama bilo nedopušteno (istu je kaznu dobio i City). Kazna je bila 20 milijuna funti, ograničenje broja prijavljenih igrača za Ligu prvaka te dodatne restrikcije na tržištu igrača. Od kluba koji je bio među top 3 potrošača, PSG je u posljednje četiri godine, prije kupovine Neymara, pao na 11. mjesto po transfernim odštetama.

PSG je bio u limbu; na tržištu koje se ne može natjecati s onim engleskim, u ligi koja nije nalik španjolskoj. Nije bio Real da ima svoju Barcelonu, niti obrnuto. Nije imao mogućnost to kompenzirati novcem vlasnika. Čekala ga je stagnacija, koja je uvijek samo bolja riječ za smrt.

Kupovina Neymara bila je power move koji je PSG-ovim vlasnicima bio potreban. Potez koji ih po pitanju nogometnog branda može ubaciti među elitu. Potez koji je izjava prije nego bilo što drugo. Potez koji potpuno negira sve ono što FPP predstavlja, ali u isto vrijeme ugrožava status quo koji se može vidjeti u svakoj nacionalnoj ligi, pa i u Ligi prvaka.

Nešto što je nogometu bilo potrebno.

Uefa je FPP-om jedino omogućila da veliki klubovi s velikim armijama fanova postanu još veći i naprave procijep između sebe i ostalih. Onemogućila je sve potencijalne nove Abramoviče da naprave neke nove Chelseaje i pojačaju konkurenciju. Zacementirala je status quo. I zato je FFP zapravo obrnuti salary cap, jer ne stvara vječnu mijenu nego drži situaciju istom. Nema plime i oseke, nema niti valova. Samo mrtvo more. A nogomet je previše voljen diljem cijeloga svijeta s dodatnim mogućnostima monetizacije da bi trpio takvo stanje.

Htjedeći riješiti problem solventnosti, UEFA je stvorila još i veći problem. Lijek je ispao gori od bolesti. Neymarov transfer ogolio je to do kosti i što god UEFA napravila, kako god reagirala (bilo ignoriranjem ili kaznom prema PSG-u), ta će reakcija biti pogrešna. Samo zato jer FFP nije rješenje. Spoznala je to i UEFA sama prije dvije godine, kada je uvela modifikacije među pravila. A sada su i te modifikacije pogažene, kao što su i prethodno u više navrata bila pravila. Ali nikad ovako, pred očima cijele svjetske javnosti.

Europskim klubovima treba novi model.

Model koji će garantirati solventnost, a u isto vrijeme spriječiti cementiranje trenutačnog stanja. Financijski fair play to nije. Slijede nam turbulentne godine i potraga. Nešto čemu se, zapravo, možemo samo veseliti. Što god rekli oni koji misle da je ovo smrt nogometa. Nije. Nogomet će samo rasti i biti sve više voljen diljem svijeta. Možemo se samo veseliti novim rješenjima za stare probleme.

Ne propusti top članke