Hajdukova Kelvinova nula

Utakmica s Rijekom pokazala je da Carrillova igra nakon odlaska Vlašića treba temeljitu obnovu

Zadnja izmjena: rujan 18, 2017 Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Kada je, nakon dobrog pripremnog razdoblja za vrijeme zimske pauze prošle sezone, Joan Carrillo slagao momčad za nastavak prvenstva i gostovanje u Parku mladeži, odlučio je na klupi ostaviti Nikolu Vlašića i Antu Ercega. Iako se na pripremama vidjela ideja i struktura igre, Hajduk u prvoj natjecateljskoj utakmici nije odigrao apsolutno ništa. Grozna utakmica i to protiv suparnika koji je imao dublje probleme u klubu, ekipu koja je bila ionako siromašna talentom, a usput je promijenila rekordan broj igrača i u prvo proljetno kolo je ušla s novim trenerom jer se stari razišao s klubom.

To vam je dobar način da objasnite ljudima fenomen Hajduka. Nekoliko nevažnih pobjeda u Turskoj i malo (istina, jako solidne) igre, a navijači su već gorjeli od ‘hajdučkog’ Hajduka koji napada i melje. Pripremne utakmice niskog ritma u kojima igrači imaju dovoljno vremena birati rješenja bile su dovoljan detonator za euforiju.

Pazite, pripremne utakmice.

Očekivalo se da će preko noći sve kliknuti, da će trener preporoditi momčad koja će odjednom uhvatiti zalet i priključiti se borbi za prvaka. Očekivalo se da će proces izgradnje igrača i igre stati u dva ili tri tjedna i da će limitirani kadar odjednom skočiti na neslućene razine. Onda je RNK Split poslužio kao mali test te vjere. Ne veliki, jer Hajduk je remizirao, ali dovoljno značajan da se nakon desetak dana euforije padne u depresiju. Jer to vam je Hajduk – konstantni prijelazi iz euforije u depresiju, stalno miješanje onoga da miriše na titulu i toga da je ovo najlošiji Hajduk ikad.

Joan Carrillo je na Rijeku izašao sa sličnim kadrom i praktički istom idejom Frana Tudora na Vlašićevu mjestu kao i protiv Splita u veljači. Rezultat igre bio je isti – Kelvinova nula.

Međutim, ovaj put je s druge strane bila prilično potentnija momčad od Splita u fazi raspada financija, a na klupi nisu bili zečevi u šeširu koji su se odazivali na ime Nikola i Ante. Što se na kraju vidi i na rezultatu. A taj rezultat je opet dovoljan da detonira depresiju i konstataciju kako je ovo najlošija momčad Hajduka ikad. Ironično, jer ta ista momčad se prije tri tjedna u naletu euforije trebala boriti za naslov.

Vlašićeva uloga

Postavlja se logično pitanje – zar je Nikola Vlašić toliko dobar igrač koji može podići jednu prilično limitiranu momčad na razinu više? I odgovor je – apsolutno da.

Vlašić je u Hajdukovu kadru bio jedini igrač koji spada pod egidu ‘kreator’. To je čovjek koji je mogao stvoriti višak na četiri načina – driblingom, dodavanjem, duelom i kretanjem bez lopte. Dakle, bio je kompletan igrač i u par uvodnih kola – uz dužno poštovanje Junioru Fernándesu – daleko najbolji igrač prvenstva. Mogao je kreirati za sebe i za druge, a na tome je Hajduk gradio igru.

Jasno, Carrillo mu je olakšao posao. Igra je bila podređena njemu, bio je djelomično oslobođen obrambenih zadataka, kretao se u zoni koja mu je omogućavala da kontrolira igru i da bude nepredvidljiv jer mu se nudi šansa da po primitku lopte krene driblati ili da traži završno dodavanje, a ispred sebe je imao centarfora koji mu je služio kao grudobran koji bi spriječio izlaske stopera prema njemu i zatvaranje prostora koji je inteligentno koristio. No, to što mu je kontekst momčadi složene oko njega išao na ruku nimalo ne umanjuje činjenicu da je svojom nenadoknadivom kvalitetom bio temelj Hajdukove igre.

Rijeka nije stvorila pravu šansu kroz igru i svejedno joj je ovo bila najlakša pobjeda u sezoni. To je samo po sebi dovoljna analiza Hajdukove igre

I nakon što je otišao, Hajduk je u velikom problemu.

Temeljni problem je taj što momčad nema kreatora. Hamza Barry može stvoriti višak driblingom, ali ne može dodati loptu. Savvas Gentsoglou je pouzdan dodavač lopte i izvrsno se nadopunjavao s Vlašićem jer može držati ritam posjeda i poslužiti ga među linijama – ali niti može nekoga probiti driblingom, niti može dati ključno dodavanje jer je daleko od opasne zone. Erceg je dobar realizator, ali osrednji dribler i jako loš kreator za druge. Tudor je jako dobar igrač prostora, koji ima brzinu i osjećaj za ulazak u dubinu te stoga može poslužiti kao krilo u pravom kontekstu, ali s loptom u nogama je iznimno limitiran te bez driblinga i dodavanja ne može kreirati ni sebi ni drugima. Zvonimir Kožulj može driblingom probiti čuvara, ali ne može izdržati duel, a ni raspon dodavanja mu nije dobar. Ukratko, čitava satnija igrača koji imaju jedan do dva elementa igre na solidnoj razini i vrlo loše druge aspekte nogometne obučenosti.

Da bi oni takvi kakvi jesu funkcionirali kao neka cjelina, trebaju nekoga kompletnog tko će spojiti Hamzin dribling sa Savvasovim dodavanjem i Tudorovim utrčavanjem kako bi Erceg mogao poentirati. To je bio Vlašić, ali on je prešao na iduću stepenicu u karijeri. Kao jedno od rješenja za njegovu zamjenu u Hajduku se nameće Toma Bašić, koji osim jako dobrog udarca ima solidan dribling i dobar pregled igre. I nije da je Toma kategorija Vlašića, ali jedini je koji donekle može pokriti produkciju s te pozicije kroz svoju polivalentnost. Carrillovo forsiranje Tudora na toj poziciji je prilično neshvatljivo jer riječ je o potpuno jednodimenzionalnom igraču koji ne može odgovoriti zahtjevima igre u toj ulozi.

Nema plana, nema strukture

Ne znam, možda je stvar mog osobnog pogleda na nogomet, ali odbijam sve svesti na stvar suštog nedostatka klase ili izostanka zalaganja i beskrvnosti. Da, Vlašićeve klase nema, razina borbe i agresivnosti je bila ispod svake kritike, ali to je lakši dio analize. Ovom Hajduku nasušno nedostaje i ideje, a to je puno veći problem.

Borja López je katastrofalno procijenio loptu za koju je vjerovao da ide u aut, a onda je Josip Mišić bio prebrz za njega i složio akciju koja je prelomila utakmicu. Grešku je lako notirati, ali puno važnije je ono što se dogodilo prije same akcije.

Na Hajdukov pokušaj da krene u organizirani napad, Rijeka diže igrače u visoki presing – nešto što se od Rijeke barem povremeno može očekivati u svakoj utakmici, tako da ni na koji način to nije moglo iznenaditi Hajdukove veznjake. A izgleda da su bili baš iznenađeni.

López po primitku lopte nema kamo s njom, a stavljen je pod jak pritisak. Bekovi su također striktno markirani, Mario Gavranović je pozicioniran savršeno tako da brani dodavanje prema drugom stoperu, a istovremeno povratnu vrataru čini previše riskantnom. Problem je što vezni red ne nudi nikakvu opciju za nastavak akcije. Jedini Hajdukov čovjek na svojoj polovici je Josip Radošević, ali ni on se ne spušta, Hamza i Savvas su daleko i Borja nema nikakve opcije na lopti. Iz ove konkretne situacije pada gol, ali ona nije problematična samo zbog toga. Ova je situacija samo ilustracija kako Hajduk funkcionira kad je lopta kod stopera, koliko nedostaje pravog kretanja i davanja opcija suigraču. Nema strukture izlaska s loptom i zato tehnički limiti još više izlaze na vidjelo, a duga lopta postaje jedina ideja napada.

U konkretnom slučaju, spuštanjem Radoševića i Hamze otvara se trokut na lijevoj strani preko kojeg se može izaći u napad, a Gavranović ne bi mogao pokriti i opciju dodavanja prema trećem igraču. Ako bi Rijeka ispratila sva tri veznjaka, to za Hajduk ne bi bilo nimalo loše. Onda zbilja ima smisla poslati dugu loptu prema napadaču, jer Rijeka u tom slučaju ne bi više imala kompaktnost oko mjesta gdje se događa duel, a onda se otvara mogućnost da osvojiš drugu loptu i ugroziš suparnika.

Međutim, ne događa se ništa. Nema kretanja, nema plana, nema strukture.

Rijeci najlakša pobjeda u sezoni

Kad uračunamo da je Hajduk bez Vlašića kao primarnog kreatora, ali da su izvan kombinacija i Márkó Futács i Ante Erceg, jasno je da je Hajduk u problemima. Međutim, kad se dogodi da problemi prijeđu granicu, dogodi se ovakva Kelvinova nula. Jasan je to pokazatelj i Carrillu kako je vrijeme za nove ideje i restrukturiranje postavljenih ciljeva treninga.

Nedavno smo postavili smo pitanje – tko poslije Vlašića i odgovor je prilično jasan: Hajduk ne može kupiti novog Vlašića jer oni ne rastu na grani. Može dovesti Huga Almeidu, ali njegovo spuštanje lopte ima smisla ako će je spuštati Vlašiću, koji će povezati redove. Almeida sam po sebi je samo trošak vremena i financija, a poslije Vlašića ostaje raditi na novim Vlašićima iz Akademije. Međutim, izgleda da se treba postaviti i pitanje – što nakon Vlašića, jer igra treba temeljitu obnovu.

A Rijeka? Rijeka je odigrala jednu, za svoje standarde, sasvim ispodprosječnu utakmicu u kojoj nije stvorila pravu šansu kroz igru. I svejedno, Matjažu Keku je ovo bila najlakša pobjeda u sezoni, a njegovi su igrači utakmicu završili igrajući s pola snage. A to je samo po sebi dovoljna analiza Hajdukove igre. Kelvinova nula.

Ne propusti top članke