Islandski novinari su blisko povezana, nama možda pomalo neobična skupina. Svi, naravno, dobro poznaju jedni druge, a može vam se učiniti da ih ima nesrazmjerno puno za populacijom tako malenu zemlju.
Bio sam u kontaktu s nekoliko njih 2013., uoči dvomeča u doigravanju za Svjetsko prvenstvo 2014., a sada, uoči kvalifikacijskog ogleda Hrvatske i Islanda u kvalifikacijama za SP 2018., javljaju se neki posve drugi likovi. Za razliku od novinara iz gotovo svih drugih zemalja, koji se uoči susreta s Hrvatima u pravilu raspituju i o stanju u savezu i problemima s navijačima, Šukeru i Mamiću, Islanđani se čine fokusiranima isključivo na sportski aspekt i šanse njihove momčadi. Naši problemi njima zvuče potpuno strano i egzotično, ne da im se gubiti vrijeme na to. No, pitanje koje zanima apsolutno sve od njih – barem one s kojima sam došao u kontakt – jest koliki će nedostatak za Vatrene predstavljati izostanak publike s maksimirske utakmice.
O istoj temi raspredalo se dosta i u našim domaćim medijima. Vjerojatno i više nego o uzrocima problema koje HNS, pa posljedično i reprezentacija, ima s navijačima. I uvijek se nekako zdravo za gotovo uzima tvrdnja da je igranje pred praznim stadionom hendikep za Hrvatsku. No, je li to doista tako – ili je možda riječ o općeprihvaćenom, ali u osnovi lažnom truizmu?
Što ako igranje bez publike na Maksimiru za Hrvatsku ne predstavlja nedostatak – nego upravo suprotno, prednost?
„Kao navijači, volimo vjerovati da smo dio momčadi i da možemo pridonijeti pobjedi“, pisao je 2012. Brian Burke u kolumni za Washington Post. „Tužno, ali to je najvećim dijelom romantična obmana. Prednost domaćeg terena postojala bi bez obzira urlali mi iz sveg glasa iz najudaljenijeg reda tribina ili gledali utakmicu sa svog kauča.“
Navijači nisu nužni
Burke se pozvao na nekoliko istraživanja sportske tematike iz područja socijalne psihologije, uključujući ono koje je 2011. na primjeru nogometa proveo Niels van de Ven, a koje je naslovljeno: „Navijači nisu nužni za prednost domaćeg terena: dokazi iz derbija u kojima momčadi dijele stadion i utakmica bez publike“. Teza, potkrepljena dokazima, koju iznosi autor, prilično je očigledna iz samog naziva rada. Prikupljeni dokazi sugeriraju da je prednost domaćeg terena puno složeniji fenomen koji se ne može objasniti samo prisustvom navijača – štoviše, da on postoji i bez njih.
Za razliku od Islanđana, gotovo svi naši reprezentativci igrali su puno puta ranije na polupraznom i praznom Maksimiru; morali su već naviknuti i na igranje bez publike
„Sami igrači govore da navijači prave razliku“, piše Burke. „Koliko god vjerodostojno to objašnjenje zvučalo, dokazi govore da publika nije izvor prednosti domaćeg terena.“
U engleskom Observeru je prije nekoliko godina o sličnoj temi pisao David Runciman. „Kad njihova momčad igra loše, onda su navijači krivi jer nisu stali iz nje i zastrašili suparnika; kad igra dobro, onda navijači preuzimaju zasluge za obranu ‘svog terena’. Navijači pričaju o prednosti domaćeg terena kao da je riječ o nečemu što mogu darovati ili uskratiti svojoj momčadi: oni vrište, uzvikuju, zvižde i dure se, a igrači s obje strane reagiraju na njihovo ponašanje. Samo što to u stvarnosti nije tako. Navijači, igrači i mediji povjerovali su u mit o svojoj relativnoj moći ili nemoći, onaj koji odgovara onome u što žele vjerovati. Ne postoji dokaz da na prednost domaćeg terena značajno, ako uopće, utječe brojnost, intenzitet ili predanost navijača.“
U članku koji je lani za New York Magazine napisao Joe DeLessio, citirana je doktorica Kay Porter, stručnjakinja iz područja sportske psihologije koja radi s američkim olimpijcima, koja kaže da igranje na praznom stadionu ne utječe jednako na sve igrače. Ona objašnjava da i huk tribina može nadahnuti i gostujuće momčadi, jer podiže razine adrenalina. Igranje pred praznim tribinama nije toliko strano igračima, jer to svakodnevno rade na treningu; najbolji su među njima, objašnjava, oni koji se mogu isključiti iz svega i ne primjećivati razliku u buci, oni kojima publika na odvraća pozornost.
Mamić, Šuker i ustaše
Svi ovi tekstovi, istraživanja i knjige spominju i druge faktore koji utječu na formiranje onoga što je univerzalno prihvaćeno kao činjenica – prednosti domaćeg terena – i koji imaju možda i veći utjecaj od same publike.
Jedini od njih povezan s publikom je ponašanje sudaca: naime, dokazi sugeriraju ono što svi instinktivno (mislimo da) znamo: da suci, bilo to namjerno ili nesvjesno, favoriziraju domaćina. Taj se fenomen pripisuje pritisku domaće publike, ali bitno je spomenuti da je ponešto drugačije funkcionira u reprezentativnom nogometu nego u klupskim natjecanjima ili, općenito, u onim susretima gdje postoji izraziti favorit. Dokazano je, također, da su suci skloniji više popuštati igračima i momčadima s većim ugledom i autoritetom; uostalom, preporuka je same FIFA-e da se zaštite najbolji nogometaši, što u praksi znači da će sudačka odluka u duelu između Luke Modrića ili Ivana Rakitića s jedne, a bilo kojeg islandskog nogometaša s druge strane prije prevagnuti na stranu zvijezda Real Madrida ili Barcelone.
Drugi je faktor samo putovanje. Nekoć je ono imalo daleko veći utjecaj – posebno u nogometu, u kojem češće nego u bilo kojem drugom sportu pobjeđuje slabiji – ali danas je svijet puno bolje prometno povezan. Momčadi brže, jednostavnije i ranije dolaze na poprište susreta. Islanđani su se za Hrvatsku pripremali u Italiji, tako da je učinak ovog faktora minimaliziran.
Treći je posebnost samog sportskog terena i zdanja oko njega. Maksimir definitivno nije bilo koji i bilo kakav teren. Ne toliko zbog samog travnjaka, koji je u relativno dobrom stanju, već zbog same konfiguracije okoliša: onih bizarnih plavih panoa koji, poput flastera na otvorenu ranu, zaklanjaju stvari koje nije lijepo za vidjeti („Što je iza toga?“, pitaju me strani kolege, „Ne želite znati“, odgovaram…), kao i tribina, jako udaljenih od terena, od kojih svaka vodi svoju ne samo realnu, nego i arhitektonsku politiku. Islanđanima, ma gdje po Europi igrali, „najružniji stadion u Europi“ – kako mu već rutinski tepamo – mora predstavljati određeni kulturološki šok. Kao i njihovim novinarima priče o Mamiću, Šukeru i ustašama. I nije se iz njega ništa lakše isključiti zato jer nema publike – možda baš suprotno.
Kako nama, tako i njima
Kad tako razložimo prednost domaćeg terena, ona se svodi na nešto što su i svi autori koji su je izučavali naglasili kao ključno. Naprosto, domaća je momčad bolje upoznata sa svim specifičnostima i idiosinkrazijama igranja kod kuće.
Za razliku od Islanđana, gotovo svi naši reprezentativci igrali su puno puta ranije na polupraznom i gotovo praznom Maksimiru; morali su već naviknuti i na igranje bez publike. Navijačka podrška ionako već dulje vrijeme nije ono što bi trebala biti i strah od incidenata na tribinama također bi mogao biti faktor da se utakmica igra uz prisustvo publike.
Naravno da je čudno igrati službeno utakmicu – još k tome i dosta važnu, bez publike. Ali zašto mislimo da će čudnije biti našima, nego njihovima? Ako će nešto od psiholoških faktora biti presudno, onda to neće biti izostanak navijača, nego veća mentalna snaga i zajedništvo: ako toga nemaju, Vatrenima ni Uvijek vjerni ni bilo tko drugi ne bi mogao pomoći.
