Je li football uopće sport?

Igra koja negira samu bit igre

Zadnja izmjena: rujan 12, 2017 Profimedia

Na prvu, pitanje se čini potpuno promašenim. Pa naravno da je američki nogomet (iako je ovaj prijevod netočan pa će u nastavku teksta biti football) sport. Ima, uostalom, sve elemente; fizičku i mentalnu dimenziju, strategiju, kompetitivnost i borbu. Štoviše, u mnogim svojim elementima može se smatrati razvijenijim sportom od većine drugih.

Međutim, jedna opaska LeBrona Jamesa izrečena nedavno, zapravo nakon posljednjeg Super Bowla, dala mi je misliti. James je tada rekao: „Koliko god sjajan Tom Brady bio, a doista je sjajan, on nikad ne može postati najveći sportaš svih vremena. Zato jer utječe na samo jedan element igre, a to je napad.“

U ovom tekstu pozabavit ćemo se testiranjem Lebronove teze, kao i ostalim, dodatnim implikacijama iste. Postavit ćemo još jednom pitanje može li se football smatrati sportom i zašto je mnogima toliko privlačniji od ostalih sportova…

Je li LeBron u pravu?

Ukratko; potpuno je u pravu.

U američkom footballu postoje tri različite postave iste momčadi: napad, obrana i specijalni timovi. Najbolji igrači sudjeluju samo u jednom (iako poneki manje važni sudjeluju u više njih) te su na terenu manje od polovice vremena, a ponekad niti jednu trećinu. Čak i quarterback, za kojeg često američki kolege kažu kako igra „najvažniju ulogu u profesionalnom sportu“ može na terenu napraviti sve savršeno, a da njegova ekipa i dalje izgubi. A razlog je jednostavan: uopće ne sudjeluje u onim elementima utakmice radi kojih se također može doživjeti poraz.

Problem footballa je što teza da se u njemu samo zabavlja quarterback, dok su svi ostali tu ili da omoguće ili da spriječe njegovo veselje, vjerojatno nije promašena

Samim time, igrače američkog nogometa ne treba komparirati s ostalim sportašima. Osim što je talent pool ograničen gotovo isključivo na populaciju sa sjevernoameričkog kontinenta i tek djelomično Polinezije, igra je toliko visoko specijalizirana da su igrači potpuno odvojeni jedni od drugih. Čak i kada igraju u istoj momčad.

„Kada sam igrao football, znao je proći cijeli tjedan da uopće ne razgovaram s ekipom koja igra obranu“, dodao je James.

I to nije slučaj samo kod njega – tako je i kod profesionalnih momčadi, gdje nominalno suigrači često ne prozbore međusobno niti jednu riječ. Jednostavno nemaju potrebe za time, jer svaka NFL momčad ima zasebne dvije, a zapravo i tri momčadi. U košarci, nogometu, rukometu, zapravo u bilo kojem momčadskom sportu, ne samo da nije tako, već je potpuno obrnuto. A i trendovi su potpuno obrnuti.

U nogometu je ponovo u modi ‘totalni nogomet’, pa se često čak i zamjera braničima da previše postaju vezni igrači, koliko se danas zahtijeva da sudjeluju i u procesu kreacije igre, zapravo u procesu napada. U ragbiju, koji je i dalje po mnogim elementima sličan footballu, također je trend potpuno različit. Novozelandska revolucija ide u sličnom smjeru u kojem je krenuo i nogomet; igra se ubrzava, a od svih se igrača očekuje da znaju baratati loptom i da su te hnički jaki, čak i od onih u prvoj liniji skupa. Zbog snage svog ‘totalnog ragbija’ (termin je skovan samo kao analogija na nogomet) Novi Zeland je dvostruki prvak svijeta i neprikosnovena sila ovoga sporta.

All Blacksi su to postigli trendom koji negira visoku specijalizaciju i pospješuje momčadski karakter ragbija, slično kao što to u nogometu čine španjolska ili njemačka reprezentacija, dvije dominantne sile posljednjih 10 godina. Američki football, međutim, ide u suprotnom smjeru.

Kada čovjek postaje funkcija

U tekstu nedavno objavljenom na ovoj stranici mogli smo uvidjeti koliko je football nezdrav. Točnije rečeno, koliko se opasno baviti njime. No, ako ćemo biti potpuno iskreni, cijeli je profesionalni sport danas vrlo nezdrav. Konkurencija i popularnost sporta su učinile svoje i sada je letvica zahtjeva postavljena toliko visoko da je sport po pitanju zdravlja kontraproduktivan.

Niti jedan doktor na svijetu vam neće preporučiti bavljenje profesionalnim sportom kao put ka ostvarenju antičkog ideala zdravog duha u zdravom tijelu.

Tako da hazard za zdravlje, iako veći nego u većini sportova (iako je i dalje najveća smrtnost natjecatelja u konjičkom sportu) nije ono što bi diskvalificiralo football. Puno je važniji prethodno spomenut nedostatak svestranosti, koji, ako se ode korak dalje, postaje jednodimenzionalnost. Ako se ode i još korak dalje, postaje negacija ekipnog sporta u svojem fundamentu – kao negacija zabave, kao negacija igre. Ne za gledatelje, nego za same natjecatelje.

Jer zabava je ono što mora biti u temelju svakog sporta, ono zbog čega je to uopće prihvatljivo djeci, koja na taj način ne samo da razvijaju motoriku (to bi mogla postići i plesom), nego usvajaju i mentalne elemente poput suradnje i anticipacije. Međutim, prije svega se ipak zabavljaju. Igraju se.

Ako se pogleda sustav regrutacije američkog footballa, stvari postaju još jasnije. Nitko ne počinje tako da kao klinac igra u ofenzivnoj liniji i da je jedino što čini cijelu utakmicu (pojednostavljeno govoreći) to da štiti quarterbacka. Ne, to su dobrim dijelom ljudi koji su se tijekom školovanja bavili teškom atletikom ili body buildingom. Jednako tako, igrači koji nose loptu i trpe udarce često to nisu činili tijekom školovanja. Ne, bavili su se utrkama i atletikom, jednako kao što su tight endovi bivši košarkaši.

Problem footballa je što teza da se u njemu samo zabavlja quarterback, dok su svi ostali tu ili da omoguće ili da spriječe njegovo veselje, vjerojatno nije promašena.

Svi su tek funkcija! Zato poneki imaju 150 i više kila, a poneki oko 80. Jer moraju čak i nesportski izgledati da bi zadovoljili funkciju.

Tyreek Hill vjerojatno je mogao biti zlatni olimpijac. Jonathan Ogden bio bi gotovo sigurno svjetski rekorder u bacanju kugle. Oni nisu izdvojeni primjeri. Teza da je sustav regrutacije i efikasnost američkog footballa negativno utjecao na rezultate američke atletike vjerojatno nije promašena, iako bi zahtijevala ozbiljnu kvantifikaciju i još ozbiljniji tekst. Koliko se god, zbog nemjerljive popularnosti, svakom atletičaru i bodibilderu više isplati biti čak i prosječni igrač footballa (a ne svjetski rekorder ili olimpijski pobjednik), toliko je indikativno da je to sport kojim se nitko (ako nije quarterback) ne bavi zbog zabave. Kada se klinci nabacuju loptom po livadi, to je ili igra dodavanja ili flag football, varijanta u kojoj nema niti linijaša, niti teških udaraca. Varijanta koja je zabavna i prihvatljiva za djecu.

Militarizam, matematika i atrakcija

S druge strane, football je sport koji uspijeva postići gotovo nemoguće. Iznimno je popularan, gotovo već i globalno, a impersonalan je. Kacige vas sprječavaju da vidite lica svojih heroja, što bi bilo pogubno za gledanost svakog drugog sporta. Zbog visoke specijalizacije, kompleksnosti strategije, taktike i shema igre neusporediv je s bilo kojim drugim sportom. Matematika je tu u punoj snazi. Iako teško da bi većina navijača svoju strast tako definirala, to je nešto što ljudi cijene. To je zapravo i dobar dio razloga zašto mu popularnost raste u Europi.

Jednako tako, to je razlog zašto većina trenera tretira trening kamp kao vojni, a neki i vrlo otvoreno pričaju o tome. Stega, disciplina i usredotočenost elementi su koji nadomještaju zabavu i koji omogućuju veliku razinu repetitivnosti i koncentraciju kod obavljanja zadataka koji su protivni ideji igre. Protivni ideji ‘totalnog nogometa’.

Postići sinkronizaciju između toliko različitih funkcija moguće je samo uz nevjerojatnu količinu predanosti. Zato svi pokušavaju, puno više nego u ostalim američkim sportovima, povezati elemente igre s elementima religije, nacije, vojske – dakle, onih stvari zbog kojih ljudi čine razumu granična i umu neprihvatljiva djela. Jer bi inače vrlo brzo dobar dio igrača shvatio da se nema smisla baviti igrom u kojoj nikad neće dodirnuti loptu. Čak ni za sve pare svijeta.

I dok će neki reći (vjerojatno potpuno opravdano) da je uzaludno tražiti jasnu definiciju sporta u svijetu u kojem će esport možda uskoro postati i dio Olimpijskih igara, potrebno je ponovo pogledati prema osnovama. A osnova ekipnog sporta je suradnja, igra i zabava.

Osnova, pak, footballa je toliko dobro sažeta u slavnoj krilatici Billa Belichicka DO YOUR JOB. U slobodnom prijevodu – odradi svoju funkciju. Ne razmišljaj o drugom.  I baš ta razlika, povezana sa svim ostalim posljedicama (izgled, kilaža, hazard) vjerojatno čini football tek graničnim sportom. Oni koji kažu da je to samo cirkus nisu daleko od istine…

U već spomenutom tekstu, moj je dragi kolega napisao: „Na kraju vam moram jednu stvar priznati – i ja sam licemjer. Usprkos svemu nabrojanom, nova NFL sezona kreće za nešto više od tjedan dana. Veselim joj se. Football je genijalan sport…“

Tako je i s ovim autorom. Kada bih konzistentno živio vlastita uvjerenja i stavove, vjerojatno bih se više bavio suvremenim plesom. Međutim, ne bavim se, a cijena za ljubav prema footballu je licemjerje. Za mene, vrlo mala cijena. Za vas ostale, morate sami odlučiti…

Ne propusti top članke