Tijekom finala Europske lige komentator HRT-a Marko Šapit na samom je startu utakmice istaknuo dobru poantu kada je pričao o Paulu Pogbi. To je igrač oko kojeg se ove sezone lome koplja i koji je (doduše, indirektno) započeo više svađa u nogometnom svijetu možda i od već otrcane rasprave Ronaldo-Messi. A ona je godinama neprikosnoveno držala prvo mjesto. Kao i većinu svađa, tako i ovu potpiruje stvar koja to najčešće čini – novac.
Naime, postoje dva tabora koja bitku biju duž društvenih mreža – kako kod nas, tako i u inozemstvu.
Prvi kažu kako je Pogba najprecjenjeniji igrač ikad ili barem u posljednje vrijeme. Često kreću od početne točke da se za njega nikako nije smjelo platiti rekordnu odštetu (oko 105 milijuna eura), a kada već i jest plaćena – da on to ničime, barem ove sezone, nije opravdao. Drugi će tabor reći kako je odšteta astronomska, ali da je Pogba unaprijedio igru Uniteda, te da je svojom igračkom i marketinškom vrijednosti već otplatio barem dio odštete.
Druga bitka koja se vodi ona je oko evaluacije njegove igre. Velike su statističke i analitičke kuće izbacile svojih idealnih 11 u ligama ‘Petice’, a u svima se nalazi Paul Pogba. To je izazvalo lavinu oštrih kritika, banaliziranja i otvorenog bezobrazluka. Pogotovo kada se ni u jednoj od tih momčadi nije našao njegov suigrač iz francuske reprezentacije, N’Golo Kante. Mnogi time smatraju kako je dodan samo još jedan argument u korist toga da statistika ne samo da nije kao bikini, nego je ponekad i potpuno bezvrijedna kod evaluacije igrača.
U ovom ću tekstu pokušati testirati sve hipoteze, od Pogbine odštete preko njegove važnosti za United do kvalitete igre. Time bismo mogli dobiti odgovor na pitanje – zašto statistika više voli Pogbu od nogometnih fanova?
Pogba je brand kakav treba Unitedu
Stvari je potrebno gledati relativno. Kako u životu, tako i u nogometu. Nogomet se značajno promijenio u posljednjih 15-ak godina, otkad je sve postalo globalno. Stvar koja je donijela takvu promjenu svima je poznata; to je, dakako, Internet. Pojavom Interneta te otvaranjem specijaliziranih sportskih kanala diljem svijeta (primjer kod nas ArenaSport i SportKlub), nogomet je postao puno dostupniji putem više vrsta medija. Tako je nogomet osvojio svijet, a nova tržišta prisvajala su prije svega tradicionalno uspješne europske klubove, koji su sada globalni brandovi.
Jedan od takvih, uz Real Madrid najveći, je Manchester United.
Mnogi imaju dojam da nas je statistika prevarila. Jer kako je moguće da je najbolji veznjak Europe (poslije Thiaga) onaj čija je zvjezdana ekipa tek šesta u Premier ligi?
Od svih kubova u Premier ligi Manchester United ima daleko najviše navijača diljem globusa. To je klub koji prodaje i najviše dresova i koji je vjerojatno s dolascima zvijezda ove sezone (Zlatan Ibrahimović, Pogba, Jose Mourinho) podigao vrijednost svog branda (dobrim dijelom i zato jer igra na engleskom govornom području) iznad Real Madrida. Uostalom, Deloitte Football Money League to samo potvrđuje, a spekulira se kako bi u periodu idućih pet do deset godina trebao postati prvi klub koji će premašiti milijardu eura proračuna.
Paul Pogba savršeno se uklapa u tu priču. U klubu koji prodaje najviše dresova od svih, njegov je dolazak samo dodatno potaknuo prodaju. Upravo je on prodao najviše dresova u Engleskoj, a na globalnoj su skali ispred njega samo Messi i Ronaldo. Uskoro možda niti njih dvojica. Po pitanju branda, kao Adidasov maneken, bio je savršen fit za United.
Apsolutno je najskuplji nogometaš, relativno niti blizu
Dodatno, relativno gledajući, Paul Pogba niti nije najskuplje pojačanje Manchester Uniteda. Ispred njega su kako Juan Sebastian Veron, tako i Rio Ferdinand. Za oba su ta igrača čelnici Uniteda istresli više para – ako se gleda postotak klupskih prihoda – nego za samog Pogbu. Pritom treba imati na umu kako je Pogba daleko više podigao vrijednost klupskog branda od dvojice spomenutih igrača.
Taj posljednji argument vjerojatno je i najkorisniji u korist teze da nisu samo ofenzivno usmjereni igrači i napadači oni koji na individualnu inspiraciju (Gareth Bale, Ronaldo, Neymar, Luis Suarez…) mogu rješavati utakmice vrijedni velikih odšteta. Uostalom, teško da bi itko rekao kako je United napravio loš posao kada je za relativno sličan iznos u svoje redove doveo Rija Ferdinanda.
Ako pak zastupate tezu kako se za niti jednog igrača ne bi smjelo platiti toliko novca i da je općenito suludo da se toliko novca vrti u nogometu (što se često može čuti ili pročitati), onda vaši neprijatelji nisu klubovi poput Manchester Uniteda (koji će uvijek na relativnoj skali slično plaćati igrače) nego globalno tržište, Internet i mediji koji najvećim nogometnim klubovima omogućuju da prisvajaju toliko ljubavi koju onda, dakako, monetiziraju. Ako se mislite upustiti u taj rat, savjet je, kako bi rekli Amerikanci: good luck with that!
Relativno gledajući, Pogbina odšteta nije nešto što bi značajno odskakalo od dosadašnje prakse Manchester Uniteda, a zauzvrat je dobiven igrač koji, uz Messija i Ronalda, najviše može podići vrijednost klupskog branda. Čini se u svakom pogledu kao dobar posao!
Legitimni igrači imaju legitimne brojke
“Legitimate players have legitimate numbers” – jedna je od boljih rečenica o individualnoj vrijednosti igrača koju je svojevremeno izrekao Brian Billick, nekoć trener američkog nogometa i prvak s Baltimore Ravensima, a danas sportski analitičar i komentator. U osnovi je misao da će najbolji igrači pokazati da su najbolji na terenu i da će se taj učinak lako vidjeti u brojkama.
A gotovo sve poznate analitičke i statističke kuće svrstavaju Paula Pogbu vrlo visoko kada se uspoređuju igrači u Premier ligi i ligama ‘Petice’. Portal WhoScored postavlja ga kao najboljeg centralnog veznog Premier lige te onog koji bi našao svoje mjesto i među europskih idealnih 11.
Što se tiče CIES nogometnog opservatorija, analitičke agencije za nogomet koja odrađuje dobar dio posla i za FIFA-u, Pogba se također nalazi u najboljoj klupskoj momčadi Europe, kada se uzmu u obzir kvalitete predstava u ligaškim utakmicama.
Na temelju podataka od Opte, uz drugačiju kvantifikaciju, Pogbu na prvo mjesto centralnih veznih igrača Premier lige postavlja i Squawka – koja, doduše, drugačije obrađuje podatke, ali dolazi do sličnih zaključaka, pogotovo što se tiče njegove igre prema naprijed.
Svaki se sport relativno lako može kvantificirati. Kako je riječ o igri po zadanim pravilima unutar zadanih gabarita koji su uvijek isti, svaki će vam matematičar i statističar reći kako nema boljih okolnosti za kvantifikaciju. Uostalom, na terenu se stvari događaju po nekom redu. Da nije tako, igrale bi se utakmice nalik na onaj sudar filozofa u Montyju Pythonu.
Pa ipak, mnogi imaju dojam da nas je statistika prevarila. Jer kako je moguće da je najbolji vezni igrač Europe (poslije Thiaga) isti onaj čija je zvjezdana ekipa tek šesta u Premier ligi?
Vara li nas statistika?
“Postoje tri vrste laži; laž, prokleta laž i statistika” – slavna je izreka Benjamina Disraelija, koja je kroz povijest vjerojatno više puta zlorabljena od same statistike. Nepovjerenje oko statistike nema korijen u mogućnostima loših interpretacija i korištenjima iste, na što je mislio Disraeli. Stvar je komlepksnija, a sve je iznimno dobro objašnjeno u briljantnom članku koji je objavljen u Guardianu, iz kojeg u oči upadaju dvije snažne rečenice:
“U ovom nepredvidljivom novom svijetu, stavovi prema kvantitativnoj ekspertizi postaju sve podjeljeniji. Iz jedne perspektive, svoditi politiku na statistiku je proces koji se smatra elitističkim, nedemokratskim i previše udaljenim od emotivne povezanosti koje ljudi osjećaju prema svojoj zajednici ili naciji.”
Vjerujem da isto vrijedi i za nogomet, za kojeg će mnogi reći da nije ništa drugo nego emocija. Povezanost bilo s klubom, zajednicom, igračima ili čak i zvijezdama. Ljudi ga toliko vole jer su oko njega strastveni. Tako je, uostalom, i sa svakom strašću.
S obzirom na to, jasno je zašto postaje manje bitna činjenica da je Pogba jedini veznjak koji je u top 15 (gledajući centralne i zadnje vezne) po broju točnih i ključnih dodavanja, dugih lopti, driblinga te u top 20 po dobivenim zračnim duelima. U mnogima od tih kategorija je i u top 5. Dodatno, igrač je koji od svih veznjaka ima najviše through balls, odnosno dodavanja koje idu kroz suparničku obranu i guraju suigrača u izravnu šansu.
Kada se sve to vidi, teško je braniti tezu kako Pogba nije ofenzivno najopasniji igrač Europe na svojoj poziciji, koji je pritom i defanzivno vrlo solidan. Jedini razlog zašto nema dvoznamenkasti broj asistencija je povijesno loša efikasnost u dobrim prilikama za gol koje Manchester United ove sezone ima, pa se Pogba ne ističe u bazičnoj statistici. To je ujedno i glavni (ne i jedini razlog) zašto momčad nema više bodova u Premier ligi.
Ali to nije ono što budi emociju. Emociju bude trofeji, uspjeh, pobjede. To je ono što se može odmah vidjeti, što je na prvu loptu. To je razlog zašto se dobar dio nogometnih fanova čudi činjenici da Chelsea nema barem pet igrača u idealnoj momčadi Premier lige kada se pita analitičke kuće.
Iako je nogomet igra u kojoj je snaga najslabije karike važnija od snage najjače, dijagnoza ostaje ista. Sve dok Pogba ne pobudi tu emociju, ne donese trofeje i pobjede (barem trofeje veće od Europske lige) bit će smatran prevarom, a statistika još i većom. Da bi to napravio, njegovi će suigrači jednostavno morati igrati bolje ili će klub (što će se i dogoditi) jednostavno morati dovesti bolje igrače. Kada se to dogodi, onda će i Pogba svima izgledati bolje, iako će vjerojatno igrati isto.
Dok se to ne dogodi, percipirat će ga se kao prevaru i igrača koji nikad neće opravdati cijenu. Ali to je cijena momčadskog sporta i percepcije koju goni ustroj ljudskog bića – isti onaj gdje je emocija uvijek važnija od ‘pukih’ podataka. Uostalom, ljudi smo, zar ne?
