Kako je pala Norveška

Analiza: utakmicu je dobila odlična priprema i provedba plana

Zadnja izmjena: siječanj 21, 2018 Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Nakon Švedske, novu kartu za tradicionalni siječanjski emocionalni vlak smrti Hrvatskoj je priuštila Norveška. U prijelazima iz depresije u euforiju i obrnuto obično taktičke analize ne zanimaju nikoga. A ovu utakmicu je baš dobila taktička analiza.

Hrvatska rukometna reprezentacija odigrala je zaista fantastičnu utakmicu.

Ivan Stevanović je pokupio 14 obrana i glavninu lovorika. Zasluženo, jer dosad je nedostajao impuls vratara i Stivi se pojavio baš protiv najubojitijeg napada prvenstva. Međutim, ništa manje dobar nije bio ni ostatak ekipe. Ogroman je klišej to reći, ali svi imaju zasluge za pobjedu i to baš nekako ravnomjerno, jer svi su imali određene dionice utakmice u kojima su vukli. Bili su spremni preuzeti teret u pravom trenutku, bez forsiranja.

Lino Červar je čovjek obrazovan u humanističkom smjeru. Kao pedagog, jasno je da sportu prilazi kroz prizmu psihologije kojoj pridaje veliku važnost. Zbog toga ga se često u javnosti percipira kao motivatora, trenera kojem je psihologija glavno oružje. Međutim, Červarov glavni oslonac u radu je priprema. Nije dovoljno uvjeriti igrača da nešto može, potrebno je pokazati i kako. Doduše, nekad njegove ideje budu čudne i završe neuspjehom – kao što je to bilo korištenje Denisa Buntića kao džokera – ali iza svake te ideje postoji nešto što se Linu sviđa, neki trenutak inspiracije iza kojeg stoji priprema i analiza.

Norveška je ludo talentirana momčad. Samo tri igrača u toj ekipi imaju preko 100 nastupa za reprezentaciju, a već su viceprvaci svijeta. Dakle, nisu baš idealan suparnik za vaditi se na njima, posebno kad vam nedostaje najbolji igrač i glavno obrambeno oružje. Međutim, i takvi Norvežani nude neke stvari koje se mogu iskoristiti. Te stvari su sitne, margina pogreške je zanemariva i da bi ih se kapitaliziralo treba odraditi savršenu pripremu.

Perfektno izvođenje plana

Stvar je jednostavna: najveća snaga obično radi protiv vas. Jezgra momčadi, na čelu sa Sanderom Sagosenom, je mlada, brza i agresivna. Plan igre je vući kontru i napadati kroz tranziciju, nabijati pritisak i podizati ritam igre do vrhunca. To znači da malo mijenjaju, igraju gotovo bez zamjena i traže da igrači igraju i obranu i napad. Njihova ubojitost prema naprijed dolazi s nuspojavom. Centralna zona obrane – Bjarte Myrhol, Christian O’Sullivan, Kent Robin Tønnesen i Sagosen – jednostavno nema visine. Nitko od njih četvorice nema ni blizu dva metra, a taj manjak visine nadoknađuju agresijom. Iskaču prema bekovima, napadaju loptu, napadaju igrače i traže podizanje ritma.

A to onda otvara prostor na crti.

Pošto su Sagosen i O’Sullivan okidači tranzicije i temeljno oružje za otvaranje terena, onda je logično da upravo oni budu najagresivniji. Što znači da se iza njihovih leđa otvaraju hektari prostora.

Na početku utakmice Stevanović je skupio dva zicera. Jedna se lopta od stative odbila van, a jedna je na sredini u karambolu završila u našim rukama. To je faktor sreće, i to one koja je izostala u utakmici sa Švedskom u kojoj su se takve lopte odbijale u gol i suparniku u kontru. Ali Hrvatska je imala jasan plan gdje i kako napasti. Od prva tri gola na utakmici, dva je zabio Željko Musa. U niti pet minuta na terenu, Marino Marić je zabio tri gola iz tri pokušaja.

Međutim, ono što dijeli dobre od odličnih igrača je brzina kojom se adaptiraju na stvari koje se događaju oko njih.

Na svaku adaptaciju hrvatski su igrači imali pravovremenu reakciju

Nije bilo za očekivati da će naša vanjska linija zauvijek bacati loptu iza leđa Sagosenu i O’Sullivanu. Oni su se adaptirali, ali Lino je sa stručnim stožerom dobio ono na što je ciljao. Norveška više nije mogla biti suludo agresivna i tranzicija kojom su namučili Francusku je praktički poništena. U čitavoj su utakmici Norvežani zabili samo dva gola iz kontre. A kako su prvom adaptacijom uzeli prostor pivotima, morali su ga otvoriti vanjskima.

Nakon što su Musa i Marić načeli Norvežane i natjerali ih na adaptaciju, tri gola u nizu (osmi, deveti i deseti) postižu naši desni vanjski – dva Luka Stepančić i jedan Marko Kopljar. Norveška ponovo mora adaptirati svoju obranu, a onda četiri od idućih pet golova postižu Marko Mamić, Luka Cindrić i Igor Karačić. Na svaku adaptaciju hrvatski su igrači su imali pravovremenu reakciju. Imali su plan igre koji je spremio Lino s Hrvojem Horvatom, a koji su oni gotovo perfektno izveli. Svi su bili spremni preuzeti teret u pravom trenutku, bez forsiranja.

Rat koji se (ne) može dobiti

Igor Vori je dobio smanjenu rolu u drugom poluvremenu, kada je opet odigrao prednjeg u obrani 5-1 i gdje je protiv umornog protivnika i odmoran od gotovo preskočene utakmice s Bjelorusijom izgledao mnogo bolje. Marića je nemogućnost dodatne izmjene koja bi otvorila prostor Norvežanima za brzi centar stajala više minuta, a već je lagano podcjenjivanje koliko se malo govori o tome da Jakov Gojun igra fantastičan turnir.

Na kraju, zadnjih pet minuta nije uopće bilo gola. Radi li se o padu snage i crnoj rupi ili planskom usporavanju napada u beskrajna križanja, teško je reći. A nije da nije bitno, jer koji gol više bi jako dobro došao u slučaju da završimo u krugu s Norveškom i Švedskom, u kojem će presudna biti međusobna gol razlika.

„Moram reći da sam jako povrijeđen nekim natpisima u medijima“, rekao je Lino Červar na konferenciji za medije poslije pobjede nad Norveškom u kojoj je i priprema i egzekucija funkcionirala savršeno. „Ja sam vodio Hrvatsku 165 puta, bio sam prvak u četiri države, bio sam olimpijski prvak i svakako nisam zaslužio da me se vrijeđa u mojoj zemlji. Svi smo podložni kritici, pa i ja, ali neću dopustiti vrijeđanje mene i moje obitelji.“

Lino Červar je u pravu. On je jedan od najvećih trenera koje je Hrvatska imala i da više nikad ne pobjedi u ijednoj utakmici, njegove medalje i zasluge nitko neće moći prebrisati. On je velikan našeg sporta koji nikad nije dobio ni blizu dovoljno poštovanja i to ga zasigurno boli. I ponavljam, s punim pravom. Ali Lino isto tako dobro zna gdje se vratio, znao je da prihvaća posao izbornika u naciji koja pamti samo zadnju utakmicu svoju reputaciju stavlja na kocku. Kvragu, ako sam to ja znao i o tome napisao cijeli tekst, znao je i on jer radi se o njegovom životu i razmislio je valjda o različitim scenarijima. Čemu onda rasipanje energije na ratove koje će sigurno izgubiti?

Do Francuske su ostala samo četiri dana, treba pripremiti utakmicu u kojoj suparnik više nije vrlo dobar nego impresivno odličan. Suparnik koji ne nudi gotovo ništa i koji praktički nema neku jasnu manu. Dakle, energiju treba uložiti u pripremu i analizu, jer rat s Francuskom se – iako će biti nevjerojatno teško – ipak može dobiti.