Kako je Saša Đorđević od desetkovane Srbije ipak složio momčad za medalju

Usudite li se kladiti protiv njih?

Prvo se oprostio Stefan Marković. Nisu se zabrinuli. Onda su ostali bez Nemanje Bjelice. Žalostili su se, ali ne i zabrinuli. Onda je otkazao Nikola Jokić. Naljutili su se, ali ne i zabrinuli. Onda su se ozlijedili Marko Simonović i Miroslav Raduljica. Počeli su sumnjati, ali još se nisu zabrinuli. A onda su ostali bez Miloša Teodosića.

E tad su se zabrinuli.

Kada je niz završen ozljedama Nikole Kalinića i Nemanje Nedovića, šokirani srpski navijači nevoljko su morali priznati da njihova reprezentacija više nije favorit za zlato. Postalo je jasno da Srbija bez dvije trećine momčadi više nema onoliko sirovog talenta kojim je obilovala posljednjih godina – od ekstratalentiranih igrača preostao je samo Bogdan Bogdanović.

Usprkos svemu, momčad je na pripremama igrala odlično i nizala pobjede, padale su Grčka (dvaput), Crna Gora, Njemačka, Poljska i Rusija. Jedini poraz pretrpljen je od Gruzije u neizvjesnoj završnici. Ipak, javljala se sumnja – pripreme su pripreme, što će biti kada krene Eurobasket, a smješteni su u najtežoj skupini?

U medijima su se stalno spominjali oni kojih nema, dok su se nalazile mane onima koji su ih došli zamijeniti i izražavala sumnja da mogu ostvariti veliki rezultat. Pred sam odlazak na Eurobasket izbornik Saša Đorđević odlučio je podvući crtu: „Ja vodim 12 najboljih igrača koji u ovom trenutku žele igrati za reprezentaciju, a nisu ozlijeđeni. Naša dužnost, ali i velika želja je da idemo na medalju. To ćemo, budite sigurni, i uraditi!“

Na kraju grupne faze natjecanja, pokazalo se da Đorđević nije pričao floskule. Srbija je osvojila skupinu D i osigurala si lagodan put do polufinala: prvo joj na megdan dolazi Mađarska, pa pobjednik okršaja Italije i Finske. Po svemu sudeći, izravna borba za medalje Srbima neće pobjeći.

U čemu je tajna? Tko je to popunio ekipu? Kako se moglo preživjeti takav masakr kadra da se ne osjeti na rezultatu?

Neočekivani ključ uspjeha

Tajna je u tome što za Srbiju ne igraju pojedinci nego tim. Olakotna okolnost za Đorđevića bila je što se većina tih otkaza dogodila dovoljno rano, tako da je od početka priprema uigravao aktualnu momčad, privikavao igrače na nove uloge. U Teodosićeve cipele uskočio je Bogdanović, on je bio taj koji će dobiti sve ključne lopte, koji će nepredvidljivošću skupljati i razvlačiti suparničke obrane, otvarati prostor za suigrače. Sreća u nesreći bila je što će momčad sada imati samo jednog šefa, a on je itekako potvrdio povjerenje suigrača – na prosjeku je od 19,8 poena, 5,2 asistencije i 3,6 skokova.

Premda je i Bogdanović bio predviđen za pokriti mjesto razigravača na kraće vrijeme, Đorđević je ipak trebao pronaći prvog pleja, onog koji će biti tihi motor momčadi. Pronašao ga je u Stefanu Joviću – donedavni košarkaš Crvene zvezde (rekorder Eurolige po broju asistencija na jednoj utakmici) ključ je uspjeha momčadi. Jović će u utakmici podijeliti svoju dozu asistencija, to nije upitno, ali da bi Srbija pobjeđivala, morao je preuzeti inicijativu da rastereti Bogdanovića. Morao je uzimati svoje šutove, ne dopustiti obranama luksuz da mu nekažnjeno idu ispod bloka.

I tako je i bilo.

Jedini poraz pretrpljen je od Rusije, kada je Jović bio gotovo nevidljiv na šutu, iritirajuće sramežljiv s loptom, ali je zato dva dana poslije slomio domaćina Tursku s 15 poena i 9 asistencija. Njegova racionalnost suprotna je Teodosićevoj neobuzdanosti, ali joj je dostojna kompenzacija, pogotovo u Đorđevićevoj filozofiji igre.

Što se tiče pozicije krila, na njoj najveći posao rade Vladimir Lučić i Dragan Milosavljević. Riječ je o igračima euroligaške klase koji su dosad bili u drugom planu u reprezentaciji, ali sad više nego uspješno koriste svoju priliku. Bivši Partizanovi igrači dobri su u oba smjera, ali od Lučića se očekuje nešto veći doprinos u poenima, gdje je na pripremama bio uvjerljiviji.

Pozicija četvorke činila se kao najveća rupa u igri – Stefan Birčević je, iako već duže prisutan u timu, kvalitetom ispod većine ostatka momčadi, što ni ovaj put nije demantirao. No zato je faktor X postao novopečeni kapetan Milan Mačvan. Bayernov krilni centar prometnuo se u čovjeka od najvećeg Đorđevićeva povjerenja u reketu – uz Bogdanovića stoji najduže na parketu, treći je strijelac i drugi skakač momčadi. Igra s mnogo samopouzdanja i pitanje je hoće li moći nastaviti s takvim predstavama u kontinuitetu.

Izvor srpske moći

Pod obručem najviše minuta dijele Ognjen Kuzmić i Boban Marjanović. Prvi je sjajan u obrani, ali se jako muči u napadu (užasnih 33 posto za dva), dok je kod Marjanovića obrnuto – on je na 13 poena u prosjeku za samo 15 minuta igre. Bobi radi veliki nered u suparničkim obranama, ali i u svojoj.

Srbija mnogo pati kada ga se napada pick igrom, zbog sporosti ne može ispratiti igrače. Zato Đorđević balansira između njih dvojice, a nešto minuta dobije i Vladimir Štimac, koji traži izgubljenu formu iz Beşiktaşa. Kad se sve zbroji i oduzme, Srbija je jako tvrda, moćna pod košem, a pitanje je što će biti ako Kuzmić namjesti ruku, što se očekuje od novopečenog centra Real Madrida.

No, glavni izvor srpske moći ne nalazi se na terenu, već uz njega.

Saša Đorđević dokazani je pobjednik koji zna kako izvući maksimum iz svakog pojedinca. Kroz četiri godine na klupi Srbije izgradio je poseban kult reprezentacije. Dok većina izbornika nastoji što više suziti rotaciju kako turnir odmiče, Đorđević radi suprotno. On redovito koristi svih 12 igrača pokazujući tako svakom da nije pozvan tek da popuni broj.

U reprezentaciji nema vodonoša, svi se osjećaju bitnima i u svoje minute ulaze potpuno fokusirani, znajući da će im se uz pravi pristup oprostiti greške. Možda zvuči kao klišej, no Đorđević je zaista strog ali pravedan. I zato što je takav, uspio je stvoriti mentalno supersnažnu momčad koja se nije pogubila kad su ih zapljusnuli letonski šuteri i otišli na +12 u tri minute. Nisu se preplašili ni kad je podivljali Kristaps Porzingis krenuo brutalno zakucavati i lupati banane 222 cm visokom Marjanoviću.

Što god krenulo po zlu, oni će staloženo vrtjeti svoju igru i neumorno napadati suparničke slabosti, znajući da će prije ili kasnije uhodana taktika početi davati rezultate. Obrana je tradicionalno na zavidnoj razini, peta najbolja na turniru, a napadačku uigranost momčadi odlično pokazuje podatak da su treća ekipa po broju asistencija (21,4 po susretu). Najveća slabost im je što u napadu previše ovise o raspoloženosti Bogdanovića i u slučaju njegova slabijeg dana može im se dogoditi poraz i od prosječnih ekipa poput Rusije.

Što ih dalje čeka, teško je reći. Ova momčad ima sjajan raspored, dobru kemiju i dovoljno kvalitete da ode do medalje, pa i do samog kraja na nikad izjednačenijem turniru. Da, Srbi nisu baš sigurna oklada, ali usudite li se kladiti protiv njih?