Kek je ispustio uzde

Želi li izvući Rijeku iz krize, trener mora prihvatiti svoj dio krivnje

Zadnja izmjena: prosinac 6, 2017 Nel Pavletic/PIXSELL

Kad je Matjaž Kek  poslije poraza od Osijeka ponudio ostavku, zapravo je znao kako je potpuno siguran. Povijesna prva titula prvaka za Rijeku nudi mu autoritet, pravu auru nedodirljivosti jer zasluge za to prvenstvo su njegove. I to svi znaju. Rijeka ima poziciju branitelja naslova i aspiracije sukladne tom statusu, ali povijesno gledano klub nema zbirku trofeja iz koje proizlazi očekivanje navijača o konstantnoj borbi za naslove. Kek to zna, zna da serija loših rezultata neće izazvati potrese jer pritisak javnosti za konstantno osvajanje trofeja zapravo i ne postoji, pogotovo kada to nije racionalno za očekivati.

Stoga je to nuđenje ostavke bilo samo dio taktike u igrama moći, majstorski način da u nepovoljnoj situaciji dodatno učvrsti svoju poziciju. Prisilivši upravu da odbije njegovu ostavku, doveo je čelne ljude kluba u poziciju da priznaju svoju odgovornost za stanje momčadi, jer su oni ti koji su oslabili momčad prodajom Franka Andrijaševića i Stefana Ristovskog.

Međutim, stvari su se od tada promijenile.

Kriza se produbila i Kekova ostavka više nije na stolu jer nije sasvim siguran da će je uprava odbiti. Očito je kako su neke uzde pobjegle iz ruku. Od Hajduka do Hajduka – dakle, u jednom krugu prvenstva od devet utakmica – Rijeka je pobijedila samo Rudeš i Cibaliju. Usto je i ispala iz Europe u grupi koja je nudila prilično bolju perspektivu od četiri boda, jer Riječani su dokazali kako mogu igrati s AEK-om, a da su od Austrije osjetno talentiranija momčad. Ove sezone imaju već 12 poraza i, kao nikad u Kekovoj eri, izgledaju nemotivirano.

Dio razloga za to je jasan – nakon velikog emotivnog pražnjenja dolazi do zasićenja. ‘Šampionski mamurluk’ je mnogo više od prazne fraze, a Rijeka ipak nema toliko talentom dominantnu momčad da rješava suparnike s pola snage. Drugi dio odgovornosti zaista leži na upravi. Prozivati Damira Miškovića radi prodaje igrača je suludo, jer te igrače je morao prodati kako bi isplatio plaće igračima koji su ostali. Rijeka nije u situaciji u kojoj ima luksuz odbijanja ponuda, ali je u situaciji u kojoj je mogla mnogo pametnije manipulirati s tim kada igrači odlaze, a ne da ugovore potpisuju dan prije nego će momčad odigrati najveću utakmicu u povijesti kluba.

Tko je prvi golman?

Neki od igrača su odustali od ranih transfera (čak u klub lige ‘Petice’) jer su dobili čvrste garancije da će iz momčadi otići samo Andrijašević i da će ostatak ekipe u kompletu napasti Ligu prvaka, što je bila jedinstvena prilika u klupskoj povijesti. Računalo se da, ako se uđe u Ligu prvaka, daljnje prodaje neće biti potrebne, a ako Rijeka ne uđe, da će ostati dovoljno vremena da igrači dovrše transfere. Međutim, mimo najava i izravnih obećanja igračima, Mišković je prodao Ristovskog netom prije zadnjeg europskog pretkola, interes iz talijanskog prvoligaša se izgubio, cijena igračima pada i logično je da dolazi do nezadovoljstva, osjećaja prevarenosti i manjka motiva.

Pa ipak, dio odgovornosti za krizu leži i na Keku. I to ne mali dio.

Počnimo s pitanjem vratara. Svaliti krivnju za poraz protiv Hajduka isključivo na Andreja Prskala nema smisla, iako je prilično lagano. Takav je vratarski posao, sve obrane se zaboravljaju na prvom kiksu i Prskalo nije taj koji treba posebno brinuti Riječane. Međutim, neke su Kekove odluke teško objašnjive.

Situacija je utoliko drugačija što je sada prilično jasno da je Kek polako izgubio dio kontrole nad svojom momčadi

Zbog Prskalove ozljede prvi je dio sezone branio je Simon Sluga. I branio je fantastično, spašavajući obranu protiv Red Bulla, a u briljantnoj utakmici protiv Olympiakosa dao je momčadi priliku da se iščupa na Rujevici i kvalificira u Ligu prvaka. Onda je nakon nekoliko utakmica na klupi u prvu postavu Kek vratio Prskala, koji je počeo utakmicu s AEK-om i pet prvenstvenih utakmica. Pa ga je opet vratio na klupu davši šansu Slugi protiv Austrije i Milana, te u četiri utakmice u prvenstvu. Na kraju, opet je na gol vratio Prskala, a Slugu na klupu.

Kek, koji u pravilu uopće ne rotira momčadi, vratare je mijenjao bez neke očigledne potrebe i logike, a vratari su u pravilu čudne biljke koje treba njegovati. Za dobre predstave potrebna im je stabilnost, a mentalnu čvrstinu obično temelje na kontinuitetu. Povjerenje  i razumijevanje koje vratari razvijaju s obrambenom linijom je ključno, a Kek je to u svojim rotacijama shvatio olako i doveo sve u situaciju u kojoj se ne zna tko je zapravo prvi vratar.

Prskalo je stariji, 30 mu je godina i dozu iskustva koja nosi liderstvo, ali Sluga je sigurniji, ima bolje fizičke i tehničke predispozicije, a i u njega se isplati ulagati jer su mu tek 24. Sigurno je samo da obojica – barem u podsvijesti – imaju pritisak osjećaja da već iduću utakmicu mogu završiti na klupi bez jasnog povoda,  a to nikome ne donosi ništa dobro.

Trula jabuka

Drugo pitanje koje je Kek propustio riješiti ono je vezano uz Marija Gavranovića.

Najlošije skrivana tajna godine je da Gavranović prelazi u Dinamo. Transferi, pa čak i u konkurentske klubove, u nogometu su svakodnevica. Ali nakon što je Gavranović prije utakmice s Dinamom prijavio (fantomsku?) ozljedu zbog koje nije putovao u Zagreb, Kek ga je trebao odstraniti iz momčadi. Možemo raspravljati koliko je prije toga Gavranović bio glavom u Dinamu i jesu li zbog manjka zalaganja i koncentracije patile njegove prezentacije u Rijekinu dresu, ali ne poduzeti ništa nakon izdaje svlačionice znači pustiti uzde iz ruku. A upravo to je Kek napravio.

Igrači su, a to je Filip Bradarić prilično jasno verbalizirao, bili razočarani kako se ponio njihov suigrač, osjetili su se izdanima i kohezija u momčadi je izgubljena. Trener je to morao osjetiti i žrtvovati Gavranovića, ponajprije zbog atmosfere u momčadi, ali onda i zbog logike trenutka. Koliko god Gavranović bio kvalitetan, on nije presudna snaga Rijeke. Bez njega u sastavu, Rijeka nije drastično lošija – a koliko lošija uopće može biti kad u zadnjih sedam prvenstvenih utakmica ima pet poraza?

Dakle, Kek neće puno izgubiti, a može testirati rješenja za drugi dio sezone, može provjeriti druge igrače na poziciji ili drugačiju formaciju, vidjeti tko mu može pružiti ono što je davao Gavranović i gdje su limiti postojećeg kadra. On je to propustio napraviti, propustio je sebi dati neke odgovore i svlačionici pokazati da je on šef koji drži uzde i da u svlačionici neće biti mjesta za trule jabuke.

Nijedna od ovih situacija nije sama po sebi ključ Rijekine krize. Ali malo pad kvalitete igračkog kadra, malo zasićenje, malo loši odnosi u svlačionici, malo nelogične odluke u rotaciji momčadi, sve se to malo po malo taloži do zabrinjavajućih okvira.

Aura još sjaji

Kek je sve ove godine u Rijeci figurirao kao neupitni autoritet, držao je uzde u rukama i imao je potpunu kontrolu. Taktički Rijeka nikad nije igrala pretjerano kompliciran nogomet. Prilično bazični sistemi igre u kojima je naglasak na bočnim pozicijama, presingu i kontroli linija imali su uporište u intenzitetu i disciplini. Do zasićenja ekipe trenerom nije moglo doći jer se svake godine mijenjalo previše igrača, a njegova je figura bila premoćna, tako da je sprječavala razvoj klanova u svlačionici. Sad je jezgra momčadi ipak ostala, igrači su se udomaćili i privikli na trenera, kao što je trener razvio prijateljski odnos s igračima.

I negdje putem je ispustio uzde. Jer nijansu kvalitete gore ili dolje, ideja igre je ista kao što je bila prošle ili pretprošle sezone. Razlika je primarno u intenzitetu, u disciplini koja je onu nijansu talenta više pretvorila u moćan stroj koji je počivao na istoj taktičkoj ideji kao godinu dana prije.

Kad se Kekov potez nuđenja ostavke nakon Osijeka pogleda iz strateške perspektive, to je maestralno djelo i potez za udžbenike. Učvrstio je svoju poziciju, skinuo krivicu sa sebe i natjerao je Miškovića da kaže kako je odgovornost na njemu. Da ostavku ponudi sada, vjerojatno je opet nitko ne bi prihvatio, niti će mu dati otkaz jer njegova aura još sjaji.

Ali situacija je utoliko drugačija što je sada prilično jasno da je Kek polako izgubio dio kontrole nad svojom momčadi. Moguće da je u svemu Kek zaista i sam sebe uvjerio da baš nimalo krivice nije na njemu i da se uživio u ulogu žrtve kojoj Mišković prodajom Andrijaševića i Ristovskog nije ostavio nikakve uvjete za rad. Moguće je da ne shvaća svoje greške u koracima i da nije dao svoj maksimum – a što prije to prihvati, prije će ostvariti uvjete da ponovo pohvata uzde i spasi momčad iz krize u koju je upala.