Dio čari borbe u ringu za mene je u tome što velikim dijelom transcendira pripadnost naciji. Čak i borba na ulici transcendira pripadnost naciji. Kao i društveni stalež, bankovni saldo, fizičku ljepotu, unutarnju ljepotu, smisao za humor i brzinu kojom netko umije složiti Rubikovu kocku. Borba je ultimativni povratak u baznu paradigmu života – ubij ili umri. U tome je njena oslobađajuća draž, tako lijepo opjevana u Fight Clubu. Nacionalni identitet bitan je samo ako je dio fajterskog koda borca – specifičan stil hrvača iz kavkaskog gorja ili meksički boksači koje će vam uvijek pokušati zamijeniti bubrege krošeima u tijelo.

Drugim riječima, nije me briga govorimo li Cro Cop, Stipe Miočić i ja isti jezik u sportu koji govori najuniverzalniji jezik koji postoji – jezik fizičkog dvoboja. Tekst Mirkovog kratkotrajnog entrance themea Dođi u Vinkovce i mehaniku anaconda chokea Minotaura Nogueire razumio sam jednako razgovjetno.

Iako naš, Filipović je za mene 2001. godine u borilačkom smislu bio stranac – autsajder iz svijeta kikboksa u Prideovom ringu kojim su gospodarili moji idoli Fjodor Emelianenko i Wanderlei Silva. Želio sam znati može li ući u ring s hrvačima, grapplerima i crnim pojasevima džuda i pobijediti. Učinio je to. Nokautirao je nokautera (Igor Vovčančin), giljotinom ugušio hrvača (Kevin Randleman) i iščašio rame grappleru (Josh Barnett).

Nisam fan Cro Copa i baš zbog toga mogu objektivno odgovoriti na pitanje iz naslova. Jer ako smatrate da se ne radi o jednom od najboljih MMA boraca teške kategorije u povijesti i možda najboljem umjetniku nokauta u istoj diviziji, naprosto ste u krivu.

Tri Cro Copa

U tehničkom smislu danas se obično razgovara o dvije inkarnacije Filipovićevog stila: nevjerojatno brzi Cro Cop iz Pridea, koji je koristio kutove za double threat uvijek iz svoje lijeve strane, te suvremeni Cro Cop – čiju su brzinu i aktivno kretanje zamijenile sirova snaga i ekonomičnost u volumenu udaraca iz koje je proizlazio osjećaj za tajming plasiranja jednog lijevog high kicka ili širokog krošea s devastirajućim učinkom. Nokaut hrvača Amira Aliakbarija od prije nekoliko dana tipičan je primjer uspješnog razrješenja ovog stila. A bilo je i neuspješnih.

No postoji i treći, točnije prvi – originalni Cro Cop, čista kikboksačka verzija koja je nestala onog trena kad je Mirko shvatio kako mu nije potreban teret punog udaračkog arsenala da bi pobijedio prosječnog MMA borca. Čak je i njegov najsrcolomniji kikboksački poraz iz finala K-1 Grand Prixa protiv Ernesta Hoosta dovoljno dobra predstava da zaključimo kako je taj Mirko u tehničkom smislu bio superioran onima koji su uslijedili.

Kombinacija push kick > feint push kick kojim se krati distanca > istovremeni check hook da protivnik podigne gard i otkrije tijelo > zadnji direkt u tijelo > prednji kroše u glavu > izlazak u desno, nešto je što, prilično sam siguran, nismo vidjeli od Mirka nakon ovog meča.

Eskivaže, footwork i kutovi tehnike su kojima se Mirko nije često vraćao nakon što mu je za potrebe prvog crocopovskog MMA nokauta Yujija Nagate bio dovoljan jedan feint lijevom rukom i jedan high kick lijevom nogom. Vjerujem kako je Mirko negdje u svlačionici Saitama Super Arene pomislio kako bi na sličan način mogao pobijediti 90% konkurencije. I bio je u pravu. Mirkov double threat lijevim direktom/lijevim kickom iz kontragarda postao je najubojitije nokautno oružje Pridea.

Zbog čega je to funkcioniralo i kako je funkcioniralo tako dugo?

Taktika ovakvog double threata spada u osnove kikboksa, ali Mirkova ondašnja brzina, eksplozivnost i specifična nokautna snaga dali su joj mitsku dimenziju. Radi se o filozofskom paradoksu kvake 22 primijenjenoj u borbi. Obrana od lijevog direkta jest blok ili parry rukom koji ostavlja dio glave i temporalnu kost izloženu lijevom high kicku. Obrana od lijevog high kicka jest visoko podignuta ruka prislonjena na stranu glave s koje kick dolazi, a ona ostavlja centralnu liniju prema bradi, nosu i čelu otvorenom za lijevi direkt. Ukoliko bi se protivnici navikli reagirati pravovremeno, Filipović bi naprosto u ovaj pogibeljni bingo ubacio i lijevi kick u jetru i matematički izgledi za odlazak kući s facijalnom konstrukcijom Shreka koja će obradovati vaše najmlađe i rasplakati ženu bili su veliki.

Primijetite kako Nagata reagira na Mirkov feint lijevim direktom, pripremajući se za blok rukom daleko od glave. Filipović u ovom trenutku zna da ta ruka neće biti dovoljno visoko i blizu da blokira njegov high kick.

Rezultati bolnog kicka u jetru učinit će da pri sljedećem pokretu kukova protivnika očekujete ponovno udarac u isto mjesto, spustit ćete laktove na rebra i ako je ispred vas Mirko FIlipović vjerojatno dobiti kick u glavu.

Oni koji su dovoljno iskusni da se prisjete atmosfere meča između Fjodora i Cro Copa znaju da je to još uvijek najveći heavyweight meč u povijesti MMA-a. Ovako značajni mečevi sami su po sebi priznanje borcima koji u njega ulaze. Naši blijedi pogledi dok smo stajali ispred TV-a tih petnaest minuta i pokušavali ne treptati potvrđuju kako su borci koje gledamo izgradili nešto veliko i čudesno prije nego što je meč i počeo.

Mirko je nakon poraza od Kevina Randlemana nanizao 7 pobjeda – uključujući i osvetu ovog poraza, kao i pobjede nad Barnettom, Colemanom i Fjodorovim bratom Aleksandrom Emelianenkom. Fjodor je imao niz od 18 uzastopnih pobjeda. Pobijedio je gotovo sve osim Mirka. Kako bi i njega uspio pobijediti, Emelianenko je morao odraditi borbu života. Njegov plan da drži Filipovića na zadnjoj nozi, odakle je teško i opasno bacati nožne udarce, konstantna psihološka prijetnja rušenjem koja je uveliko paralizirala Mirkove set-upe i sam intenzitet Fjodorova napada slomili su Cro Copa do početka druge runde. Veliki dio ove pobjede, međutim, počiva u činjenici da je Emelianenko riješio kvaku 22. Ovaj dugački blok koji štiti cijelu stranu tijela i veći dio centralne linije uzeo je Mirku njegovo najjače oružje.

Mirkovu MMA karijeru stvorilo je uvelike i njegovo hrvanje, odnosno sposobnost uskraćivanja hrvanja njegovim protivnicima. I kao kikboksač Filipović je bio sjajan u klinču, vidno snažan i čvrst, a nekoliko stotina tisuća under i overhookova kasnije mogao se nositi i s pokušajima rušenja catch-as-catch-can princa Josha Barnetta. Treninzi s Fabriziom Werdumom doveli su ga na razinu grapplinga dovoljnu da održava status quo s leđa čak i protiv daleko superiornijih boraca u parteru. Zvučat će iz današnje perspektive čudno ono što ću reći, ali Mirko Cro Cop Filipović u svoje je vrijeme bio well-rounded teškaš.

Što je pošlo naopako?

Prideova dobrodošlica K-1 zvijezdi u svijet MMA-a bila je gotovo bezobrazna. Buking koji ga je dočekao bio je nešto što u Bosni zovemo ‘sikteruša’ – loša kava servirana susjedima koje ne želimo u gostima. Niz mečeva s borcima koji su po njega bili ili stilski nepovoljni (Sakuraba, Fujita, Silva) ili u tom trenutku top Pride borci (Herring, Vovčančin) bila je za Mirka, da iskoristim još jedan bosanizam – ‘bos il’ hadžija’ situacija. Sve ili ništa. Sink or swim.

UFC je puno pametnije pokušao izgraditi Mirka do pozicije izazivača s nekoliko najlakših mogućih match-upa u diviziji nadajući se nizu dominantnih pobjeda. Nakon pobjede nad Eddiejem Sanchezom, dogodili su se Gabriel Gonzaga i Cheikh Kongo. Mirko se na kratko vratio u Dream – prvi od mnogih japanskih pokušaja unovčenja Pride nostalgije. No UFC je očajno želio još jednu marketabilnu zvijezdu u svojoj najslabijoj diviziji i odlučili su pokušati ponovno.

Nakon Mirkove pobjede nad Mostaphom al-Turkom, bačen je u kavez mladom lavu Junioru Dos Santosu, čija su boksačka tehnika i napadi dugim i raznovrsnim kombinacijama (glava-tijelo-glava) na zidu oktogona ukazali na probleme Mirkovog zapostavljenog lateralnog kretanja i taktike jednog udarca (vidljivo u prvom gifu). Ono što je bilo doista čudno jest da se Mirko više nije mogao pouzdati niti u svoj klinč, iz kojeg je JDS slao divljačke thai udarce koljenima (vidljivo u drugom gifu).

Stvari su s bukingom u UFC-u krenule nabolje nakon Mirkove dvije pobjede (Pat Barry i Anthony Perosh) dovoljne taman da Joe Rogan i Mike Goldberg mogu reći kako je Cro Cop on a winning streak. Ono što je uslijedilo bio je knockout streak – velikog nokautera nokautirali su redom Frank Mir, Brendan Schaub i Roy Nelson. Kako?!

Mogli bismo u ovom trenutku razgovarati o tome kako je brzina bila osnova Mirkovog lijevog direkta i kako je njenim nestajanjem nestala i magija double threata. Kickove su čak i atletski nenadareni borci poput Roya Nelsona počeli lako uočavati prije nego što su se dogodili. Dalo bi se diskutirati o oktogonu kao najgorem poligonu za Mirkov način napada i nedostatku želje za adaptacijom na njega. Je li Mirko bahato mislio kako je, nakon što je osvojio Prideov open-weight turnir, naprosto bolji od svih, ili mu je nedostajalo motivacije za novi start u stranom okruženju? Sasvim je legitimno i pitanje dopinga koje je, po svemu sudeći, završilo Mirkovu priču u UFC-u. Uza sve to iz perspektive vanjskog promatrača, koja ne mora biti točna, najveća je Mirkova greška ipak bila u tome što po potpisivanju za UFC nije osnovao svoj ili se pridružio nekom od velikih kampova u Americi.

MMA se kao sport kreće u velikim skokovima nakon vrlo kratkih perioda stagnacije. Dovoljno je pogledati čemu smo sve prisustvovali u protekloj godini tijekom koje su, u odnosu na onu prije, pojaseve u UFC-u zadržali tek prvaci težinski najlakših divizija: Joanna Jedrzejczyk i Demetrius Johnson te lakoteškaš Daniel Cormier, koji ga nije imao prilike izgubiti. Znanstveni aspekt treniranja i prehrane, inkorporiranje novih taktika unutar kaveza, kao i činjenica da živimo u vremenu u kojem na scenu stupa generacija boraca koja je isključivo trenirala MMA čine ovaj sport, potpomognut sve većim priljevom kapitala, jednim od najbrže rastućih na svijetu. Slični kvalitativni skokovi na poljima treninga, taktika i borilačke tehnike odvijali su se u UFC-u baš u vrijeme Prideova bankrota. Sport je napredovao takvom brzinom da ste naprosto morali biti na izvoru događanja i u odgovarajućem kampu u kojem ste mogli imati kompetitivne treninge i sparinge s ljudima iz svoje divizije da bi ste bili konkurentni. Mirkova adaptacija na nove načine borbe i nove borce u novom settingu mogla je proći uspješno samo izvan Hrvatske.

Zbog čega se privremena ili trajna selidba u Ameriku nije dogodila zna samo Mirko i vjerojatno postoje valjani objektivni i subjektivni razlozi za takvu odluku, ali teško se oteti dojmu da je njegova kampanja u najvećoj MMA organizaciji mogla proći manje neuspješno. Ovo što govorim nije rezultat nekakve spekulacije – ne postoji među UFC-ovim rangiranim borcima gotovo nijedan koji određeni dio vremena ne provodi u nekom od velikih kampova. Čak i oni koji se snažno patriotski identificiraju s orlovima slavne prošlosti i ognjištima predaka poput Habiba Nurmagomedova razumiju da je trening u, primjerice, American Kickboxing Academyju postao uvjet uspjeha.

Mirkov uspjeh nije naš – hrvatski, slavonski, vinkovački, zagrebački, balkanski – on je samo njegov. Njegov rad, njegovo odricanje, njegovo polomljeno tijelo

Mirko je u ključnom trenutku svoje karijere podcijenio sport čiji je bio šampion, a okrutnost sportskog poslovanja u Americi naprosto eliminira oprost kao ideju. Japanska sklonost stvaranju i vječnom poštivanju mitova, s druge je strane ostavila Cro Copu doživotnu radnu dozvolu za ovu zemlju.

Koja je Cro Copova ostavština i je li prerano pričati o njoj?

Mirko Cro Cop Filipović upravo je osvojio još jedan turnir u Japanu, a domaći mediji i društvene mreže tome su u čast priredili još jednu orgiju polupismene i neosnovane pljuvačine s jedne i hvalospjeva iz potpuno krivih razloga s druge strane.

Jedni mu tako zamjeraju što se bori “samo” za novce. To može biti argument nekoga tko fundamentalno ne razumije svijet u kojem živi. Za što bi se borci trebali boriti? Ne bi li bilo suludo ne unovčiti svoj izniman talent i tjelesnu bol kroz koju prolaze?

Drugi, koji slijepo slave Mirkovu pobjedu u Japanu samo na osnovu šahovnice na njegovim gaćama, kao da ga ona čini superiornim u odnosu na ostale luzerske nacije koje ne dijele našu hrabrost, upornost, talent, snažne noge i tko zna što sve ne, također umanjuju zasluge Mirkovog jedinstvenog uspjeha. Taj uspjeh nije naš – hrvatski, slavonski, vinkovački, zagrebački, balkanski – on je samo njegov. Njegov rad, njegovo odricanje, njegovo polomljeno tijelo.

Rizin sigurno nije među najjačim MMA organizacijama, velikim dijelom i svojom željom da bude prije svega spektakl, a nerijetko i cirkus (Gabi Garcia). Mirkov će najveći sportski uspjeh tako i dalje ostati njegova čistka konkurencije na Prideovom open-weight turniru 2006. No najveći Cro Copovi trijumfi uvijek su bili trijumfi volje. Niz pobjeda nakon teškog nokauta od hrvača (Randleman). Povratak u sport u kojem je jedanaest minuta gazio tipa da bi u dvanaestoj izgubio armbarom (Nogueira). U tom je intimnom kontekstu borbe sa samim sobom ova pobjeda vjerojatno za njega najveća.

Vrijeme je prema borcima istovremeno i okrutno i blagonaklono. Okrutno je jer im uzima brzinu i motivaciju, a blagonaklono jer će nakon nekog vremena nestati sve osim najboljih trenutaka koje su nam priuštili. Barnett koji je tapkao na ground and pound, low kickovima osakaćeni Sam Greco, izrazbijani i bijesni Wanderlei na juiceu nokautiran high kickom te moj osobni favorit – nokdaun Mikea Bernarda, kojeg je Mirko desnim krošeom natjerao u stranu iz koje je već kretao high kick.

Treba li se Mirko Cro Cop Filipović još uvijek boriti?

Pitanje je to koje se ne tiče nikoga osim njega samoga.