Kraj gladnih godina

Jesu li Šarićevi Sixersi na putu da uskoro postanu dio vladajuće elite?

Zadnja izmjena: kolovoz 19, 2017 Profimedia

Ok, do sada je već postala dijelom kolektivne svijesti teza o prestanku rebuildinga u Philadelphiji. Popularni ‘Proces’ je završio nakon tri sezone patnje, kako za sudionike tako i gledatelje, osvježen tek lanjskim bljeskom u četvrtoj i završnoj godini obnove kada se na trenutak učinilo da Sixersi imaju legitimnu budućnost nakon što su siječanj otvorili sa scoreom 8-2.

Nastupi Joela Embiida u tih nekoliko utakmica opjevani su kao da je u najmanju ruku čovjek uz pomoć šačice suigrača rekreirao bitku kod Termopila i zaustavio horde istočnjaka koji pokušavaju ugroziti zapadni način života. Iako je neosporno da se radilo o jednom od uzbudljivijih momenata cijele prošle sezone i da je Embiid stvarno izgledao fenomenalno dok je napadao obruč i zabijao skok-šut za skok-šutom na jednoj strani parketa, dok je na drugoj nemilosrdno lijepio banane suparnicima u trenutku kada bi se ponadali da imaju zicer polaganje, obično takvih kratkih epizoda u dugoj NBA sezoni ima na bacanje.

Puno je veći problem kada takve periode treba pretvoriti u konstantu tijekom 82 utakmice, a to je nešto za što će Sixersi tek morati dokazati da su sposobni. Osim toga, mali uzorci utakmica često su dio puno šireg konteksta – svakako treba istaknuti da su Sixersi u ovom periodu igrali većinu utakmica protiv momčadi koje se nisu plasirale u doigravanje, kao i da su imali samo jedan back-to-back susret (koji je Embiid uredno propustio – stoga bismo ovaj period možda trebali voditi kao 8-1, jer su tu jednu utakmicu koju su odigrali bez njega, naravno, izgubili). Dvije najbolje momčadi protiv kojih su igrali u ovom periodu bili su Boston, od kojega su doživjeli i jedini poraz, te Toronto, koji je igrao drugu večer back-to-backa.

Poanta je da se ovakve stvari jednostavno događaju. Naravno, pri tome ne treba umanjiti nečiju sposobnost da se okoristi ovakvim spletom okolnosti jer, na kraju krajeva, zar upravo oportunizam nije ono što razlikuje pobjednike od gubitnika?

Potencijal Sixersa tako definitivno nije sporan, ali kao i uvijek potrebno je stati na loptu i ipak se malo popišati po paradi, čemu kvazi-analitičari upravo i služe. Mislim, nema ništa jednostavnije nego pronaći razloge zbog kojih bi Sixersi već ove sezone mogli preko 40 pobjeda – dosta je da većina momčadi oko njih odustane od borbe kako bi se posvetila pozicioniranju pred još jedan sjajan draft i da se dio njihova potencijala realizira.

Ipak, zdrav razum nalaže da se osvrnemo i na manje idealne scenarije.

Napadačka jalovost

Evo, krenimo od Spartanaca na koje je u ovom spomenutom periodu, koje ostaje ideal do daljnjega, Embiid mogao računati da mu čuvaju leđa. Uz to što je on bio zdrav i razigran kao nikada u životu – ali doslovno nikada u životu – Embiid je mogao računati i na poprilično solidan roster. Upravo u ovom periodu svoju najbolju košarku u zadnjih nekoliko sezona počeo je igrati i Ersan Ilyasova, par mjeseci ranije doveden iz Oklahome u kojoj nije ni dobio priliku.

Uz solidne igre Roberta Covingtona i TJ-a McConnella te također po prvi put u karijeri podnošljivog Nika Stauskasa, Sixersi su imali i odličnu podršku klupe na kojoj je, uz energičnog Darija Šarića, odlično igrao i Nerlens Noel. U biti, ovaj niz Sixersa jednako je moguće povezati s njim kao i s Embiidom, jer upravo pred siječanj Noel je počeo igrati ozbiljniju rolu u rotaciji i neosporno je kako su njegove minute na petici Sixersima dale identitet potreban za dobivati košarkaške utakmice.

S Embiidom 28 minuta na parketu i onda s onih preostalih 20 minuta za Noela ova je momčad imala strašnu produkciju na petici u ovom periodu, posebice defenzivno – u ova tri tjedna držali su suparnike na fantastičnih 97 poena na 100 posjeda. Zatvoren reket, dva elitna centra sposobna ne samo lijepiti banane svakome tko uđe u njega već i trčati uokolo za bekovima i pratiti ih po perimetru, uz gomilu borbenih suigrača voljnih boriti se za svaku loptu i svaki centimetar prostora – što je samo po sebi podcijenjena vještina koju treneri poput Bretta Browna itekako znaju koristiti – ono su što je Sixerse lansiralo u orbitu i u ovom svijetu hypea i kratkoročnog fiksa zagarantiralo im mjesto legendi, barem dok ne dođe neka nova ‘legendarna’ momčad.

A steći status legende puno je lakše ako umreš, što je upravo ono što se Sixersima dogodilo nakon eksplozije, slikovito rečeno. Nakon što je Embiid ponovno sredio koljeno i otpao za sezonu, uprava je odlučila trejdati Ilyasovu dok još ima neku vrijednost i usput tako otvoriti prostor za Šarića da se razigra (što je ovaj i napravio uključivši se u trku za rookiea godine), a zatim su se odrekli i Noela svjesni da ga si u budućnosti, koja uključuje nove ugovore Embiidu i Covingtonu, neće moći priuštiti.

Ono što je manje naglašavano je pak koliko su Sixersi u istom ovom periodu bili napadački jalovi. Vjerojatno većina prosječnih fanova NBA lige zna da su Sixersi i lani imali najgori napad, ali to vjerojatno povezuju s činjenicom da je Embiid odigrao samo 31 utakmicu. Međutim, čak i s njim Sixersi nisu bili ni blizu nekoj prosječnoj razini efikasnosti, a u ovom opjevanom periodu bili su doslovno katastrofalni, s mizernih 98 poena na 100 posjeda.

Čekaj, znači li to da su s koš-razlikom od +1 u prosjeku ostvarili 8-2? Da.

Ali, hej, ako netko može sa stotinu ljudi odbiti tisuće ili kao u onom filmu s Bradom Burekom s jednim tenkom razjebati vojsku, onda ovdje nema ništa sporno. Ljepota je to malih uzoraka.

Razlog zbog kojega Sixersi nisu bili ni približno dobri napadački kao obrambeno čak i s Embiidom svakako najvećim dijelom leži u manjku talenta – kako kreativnog, tako i šuterskog. Međutim, isto tako treba istaknuti da Embiid svom hypeu usprkos nije novi Hakeem Olajuwon. Njegov šut, koji izgleda sasvim pristojno čak i s perimetra, svakako je fenomenalno oružje za centra, ali ujedno je i manje-više sve što trenutno posjeduje u arsenalu. Njegova post-up igra je svakako iznadprosječna u današnjim okvirima i dobu u kojem su centri postali pomoćna radna snaga, ali činjenica je isto tako da većinu situacija 1-na-1 u blizini obruča ne rješava leđnom tehnikom, spinovima, fintama, radom nogu ili promjenama šuterske ruke, već isključivo skok-šutom unazad.

Uz šut licem košu, njegovo najveće oružje je sposobnost da spusti loptu na pod i driblingom uđe u sredinu, gdje će, ako ne iznudi slobodna, uglavnom zabiti mekani floater. Dakle, finesa u njegovoj igri svakako postoji, ali, ako ćemo ga uspoređivati s The Dreamom, onda to za sada ipak možemo prvenstveno na račun igre u obrani.

Šarić dugoročno bolje rješenje od Simmonsa?

Uglavnom, nakon što smo iz dosta kutova analizirali ono malo bitnih utakmica koje su lani odradili, došli smo do onoga bitnoga, a to je pitanje: koliko to sve skupa znači za ovu sezonu? Pa, ne previše.

Bez obzira što se zdravi Embiid, duboka klupa i novi talenti na raspolaganju čine dovoljnima za ponavljanje lanjske formule, nekoliko je pitanja na koja će Sixersi morati pronaći odgovor ako misle bljesak dug tri tjedna pretvoriti u nekoliko mjeseci košarke.

Prvo je očito, a vezan je uz Embiidovo fizičko stanje.

Tu u principu nekog prostora za objektivne rasprave nema jer ovdje je sve stvar nagađanja. U biti, objektivno je očekivati da će Embiid opet propustiti više od pola sezone obzirom da u prve tri godine karijere od mogućih 246 utakmica ima upisan 31 nastup. Sve drugo spada u sfere vjerovanja, tako da je jednostavno bolje pričekati da vidimo kako će se stvari razviti.

Ako bude imao sreće, Embiid će ostaviti ovaj period karijere iza sebe i odigrati desetak kvalitetnih sezona u kojima će se Karlom Townsom nadmetati za titulu najboljeg centra današnjice. Ako ne bude, nakon još par operacija stopala i koljena u prijevremenu će mirovinu, gdje će uz čašicu s Gregom Odenom raspravljati o tome što je moglo biti. U nekom scenariju između, nastavit će ritmom sličnom ovome što smo gledali lani, izmjenjivat će sjajne periode koje će tjerati navijače da se nadaju s periodima u kojima neće moći na parket, periode tijekom kojih će prodaja antidepresiva u Philadelphiji porasti.

Drugo je pitanje vezano uz plafone Bena Simmonsa i Markellea Fultza. Sixersi su dvije godine za redom birali prvi na draftu i to je obično samo po sebi garancija svijetle budućnosti. Međutim, ima prvih pickova i ima prvih pickova. Simmons je bio najbolji igrač klase, ali ta klasa baš i nije bila nešto. Fultzova generacija bila je puno bolja, ali usprkos gomili NBA prospekata nitko nije odskakao, što je Fultz iskoristio da se nametne kao prvo ime čisto na račun toga što je imao najmanje vidljive felere. Ali, nijedan od ove dvojice igrača nije projiciran dugoročno kao franšizni talent iz očitih razloga – Simmons nema šut, a Fultz nije dovoljno all-round moćan igrač da ga možemo zamisliti kao nekoga tko kontrolira ritam utakmice u playoff okruženju.

Ako od njih očekujete da odmah izlete kroz kapiju i osvoje ligu, možda si pripremate gadno razočaranje. Možda

U teoriji, Simmons kao veliko krilo koje će ujedno biti i prvi playmaker momčadi o čijim odlukama u tranziciji i pick & rollu će ovisiti napadački učinak Sixersa, u sebi ima nešto od LeBrona Jamesa. Takav tip igrača sam po sebi je hodajući mismatch, jer previše je spretan s loptom na perimetru da bi ga branila prosječna četvorka, a ujedno je presnažan da njega staviš nižeg igrača. Simmons će ove prednosti svakako znati koristiti, ali ti spomenuti problemi sa šutom ipak će značajno limitirati njegov potencijal. Oni otvaraju gomilu prilika obranama, od toga da ga brane ispod picka ili jednostavno preuzimaju te tjeraju da igra 1 na 1, u čemu je Simmons solidan, ali ipak nije takav terminator kao LeBron.

Dapače, uopće nisu nerealni scenariji po kojima bi igrač Šarićeva profila možda dugoročno čak bio i bolje rješenje od Simmonsa. Prije nego me neki fan Sixersa locira i izvrši atentat, moram naglasiti da se radi o krajnjim ishodima, ali ipak mogućim. Možda i realnijim od očekivanja da će Simmons igrati playa u šihtama bez Fultza te da će tako on i Šarić imati prilike igrati zajedno – ovo je također moguće, ali je li realno očekivati da ovakve postave mogu biti efikasne? Usput da dodam – s obzirom na smjer u kojem ide NBA košarka, ako će zadržati sve ove igrače zajedno, nekako mi je logičnije pretpostaviti da će Simmons i Šarić u budućnosti više minuta vidjeti u 4-5 kombinaciji nego u 1-4 ili 3-4 podjeli uloga.

Pouzdani faktor klupe

Također, treba naglasiti da je razlog zbog kojega su igrači poput Jamesa ili Giannisa Antetokounmpa tako dominantni taj što većina protivnika ima gomilu problema s produkcijom na pozicijama 3 i 4. Općenito je u ligi manjak prosječnih igrača zadatka na tim mjestima, kamoli takvih playmakera, da je raskorak između momčadi koja ima all-NBA učinak na jednoj od tih pozicija od one koja ga nema puno veći nego na pozicijama playmakera ili centra.

A ako bi Simmons u nekoj viziji Sixersa bio James, onda bi Fultz bio Kyrie Irving. I to je skroz dobra usporedba jer zbog haklerskog stila igre, u kojem se ističu sposobnost zabijanja teških šutova iz driblinga i atraktivnih finiša na obruču, Fultz i jest igrač u stilu Irvinga.

Opet, obzirom na to koliko Irving u karijeri ima pobjeda bez Jamesa, kao i uz mogućnost da Fultz bude tek četvrti najbolji playmaker generacije, pitanje je koliko to nužno ima efekta ovako u vakumu, dok nismo vidjeli proizvod na parketu.

A sve ovo će posebice biti naglašeno u rookie sezoni, koja obično ne donosi laganu prilagodbu čak ni najvećim talentima. Dok njihov potencijal u kombinaciji s Embiidom izaziva zavist kod svakog GM-a u ligi gledajući dugi rok, pitanje je što se od njih može očekivati u prvoj godini, odnosno može li to biti dovoljno za značajniji iskorak.

Simmons ima prednost utoliko što je godinu dana proveo u NBA kontekstu, tako da nema sumnje da su doveli u red eventualne probleme koje je imao s pristupom treningu, prehrani ili igri. Šut mu nisu riješili, ali možete se kladiti da konstantno rade na tome (koliko daleko ide mašta promatrača i općenito koliko su daleko ljudi spremni ići sa svojim analizama u potrazi za rješenjem dokazuju i gomile eseja napisanih oko teze da bi Simmons trebao jednostavno početi šutirati desnom rukom).

Uglavnom, od njega bi se moglo očekivati da od prvog dana bude solidan starter na poziciji četvorke, ali s obzirom na to da se i sam vraća nakon operacije stopala, Sixersi su već najavili restrikcije slične onome što je prošao Embiid. Dakle, bez nastupa na back-to-backu, uz limitiranu minutažu, vjerojatno ispod 30 minuta po večeri.

Fultz nema sličnih problema, ali treba reći da je u jedinoj NCAA sezoni i sam imao problema s koljenom zbog kojih je propustio veći dio sezone, a kako je ipak relativno krhak igrač koji stilom igre stavlja popriličan pritisak na tijelo, nije isključeno da će i sam propustiti pristojan paket utakmica zbog sitnijih ozljeda koje su nusprodukt svih tih naglih promjena smjera kretanja i trzaja.

Tu bi na scenu stupila klupa, izgleda jedini pouzdani faktor na kojega trener Brett Brown može računati. Šarić, McConnell i Richaun Holmes itekako mogu pokriti izostanke Simmonsa, Fultza i Embiida, barem u situacijama ako izostaje samo jedan od tri udarna igrača, a ne zaboravimo da je roster općenito bolji dovođenjem J. J. Redicka koji će zauzeti Stauskasovo mjesto kao startni šuter.

Dakle, iako možda ovo više neće biti obrana sposobna za elitne partije, defenzivno bi Sixersi i dalje trebali ostati solidni, a napadački definitivno rade iskorak. Koliki? E, to sada ovisi isključivo o tome koliko će na parketu biti udarni trio i koliko će dobro igrati u tim minutama.

Očekujte gomilu propuštenih utakmica

Nakon što smo sve pročačkali, biste li bili spremni kladiti se na to da će Sixersi sezonu završiti s dovoljno pobjeda da završe u doigravanju?

Bez obzira na slabašnu konkurenciju, trebat će dobiti blizu 50 posto utakmica da se plasiraš u doigravanje, a to neće biti lako s u najboljem slučaju 60-ak utakmica Embiida i Simmonsa koje postavljamo kao optimistični scenarij, s obzirom na to da je klub najavio kako će svaki propustiti barem 14 utakmica (toliko, naime ,imaju back-to-back datuma na rasporedu). Doduše, GM Sixersa Bryan Colangelo je i lani pokazao da je spreman kockati se, Embiidovo koljeno raspalo se upravo zato što su ga vratili na parket prije nego su trebali, tako da ni ove priče o oprezu ne treba uzeti kao činjenično stanje. Ako playoff stvarno bude dostupan, od ove uprave možemo očekivati da riskira radi kratkoročnog uspjeha. Što nije nužno loše, ali ne mora značiti ni da je mudro.

Dobar dio problema oko back-to-backova mogu ublažiti odvajanjem, odnosno ostavljanjem Simmonsa izvan parketa prvu utakmicu, a Embiida drugu, ali to istovremeno znači da će biti oslabljeni 28 puta umjesto 14. Gradacija svakako postoji, u ovim utakmicama bez obojice bili bi još značajnije oslabljeni, tako da se definitivno neće biti lako odlučiti za pristup.

Odmarati obojicu istu večer možda bi bilo najbolje rješenje, jer Sixerse čeka još jedan očiti problem, a to je uigravanje. Stoga možda nije mudro eliminirati dodatne utakmice s rasporeda u kojima bi jezgra imala prilike rasti. Iako su na papiru ova tri talenta više nego kompatibilna, jer Fultz može bez problema zabijati i kreirati iz spot-upa, a Embiid je idealan centar koji može razvući sredinu za Simmonsa, u startu su osuđeni na određenu podjelu uloga.

Simmons mora biti primarni playmaker jer to je jedini način da maksimizira potencijal, što će i Fultzu i Embiidu u jednu ruku olakšati zabijanje, ali će ih koštati i određenog broja lopti. Kako Fultz ne može pomoći na nijedan drugi način nego zabijanjem, on treba svoju dozu šutova, što praktički znači da bi Embiid, koji je do sada jedini dokazao da je NBA klasa i da može trpati na ovoj razini, trebao prepustiti najveći broj posjeda suigračima.

Ovo nas dovodi i do još jedne sličnosti s Cavsima, jer bi u ovom scenariju Embiid praktički bio Kevin Love (ili, ako se želite vratiti još nekoliko godina unazad, Chris Bosh).

Ako bi Sixersi pak nastavili isključivo igrati kroz Embiida, Fultz tu ostaje na istome, ali Simmons gubi vrijednost jer s njim na parketu Sixersi neće moći imati barem onaj efekt Ilyasove koji je Embiidu otvorio gomilu prostora da napada sredinu.

Dakle, još veći izazov od podjele minuta bit će podijeliti lopte, a tu će se konačno moći vidjeti koliko je Brett Brown stvarno dobar trener.

U ovakvom kontekstu u kojem je realno očekivati gomilu propuštenih utakmica i gomilu dječjih bolesti dok se traži igra, očekivati od Sixersa da dobiju 40-ak utakmica čak i u ovakvoj konferenciji malo je previše. Opet, upravo zahvaljujući tom talentu imaju šanse nadmašiti očekivanja – jasno, ako ih postavite u realnu zonu. Što bi bila upravo ta borba za osmo mjesto u kojoj možeš ili ne moraš upasti u doigravanje. Bez obzira na konačni rasplet, samo trajanje Sixersa u nečemu kompetitivnom do kraja regularne sezone bit će svojevrsna pobjeda.

Ako pak od njih očekujete da odmah izlete kroz kapiju i osvoje ligu, možda si pripremate gadno razočaranje. Možda. I u tome se krije dobar dio ljepote NBA košarke čak i u sezoni u kojoj unaprijed znamo prvaka – taj raskorak mogućnosti, od lutrije do doigravanja, fascinantan je i stvarno može učiniti putovanje zanimljivijim od prolaska kroz cilj.

Garancija nema

Najbolje od svega, čak i ako ove godine ne uspiju uletjeti u doigravanje, dugoročno Sixersi i dalje predstavljaju jednu od najboljih mladih jezgri u ligi. Kada imaš ovoliko visokih pickova, veće su i šanse da će jedan od njih realizirati potencijale i tako postati temelj oko kojega ćeš graditi momčad. I iako im situacija sa salary capom uskoro neće više biti tako sjajna nakon što potpišu nove ugovore s Embiidom i Covingtonom, imaju još uvijek jedan visoki pick – na ovom ili idućem draftu, ovisno o tome koliko će dobri biti Lakersi.

S te strane kontekst je idealan, ohrabruje što su se čak i promjeni uprave usprkos uspjeli othrvati impulsu da dijele dugoročne ugovore potrošenim veteranima. S mladom jezgrom, dovoljno resursa i solidnom strukturom capa, Sixersi praktički stvarno moraju imati vrašku nesreću da se idućih šest-sedam godina ne pretvore u momčad koja će po defaultu biti dio doigravanja.

Međutim, ona bit ‘Procesa’, ono zbog čega je Sam Hinkie na sebe navukao bijes cijele lige i istovremeno zaradio status božanstva kod vlastitih navijača, uvijek je bila izbjeći prosječnost i postati dio elite. I bez obzira što i povijest i matematika govore da je to moguće postići skupljanjem talenta s najvišim pedigreom, garancija nema.

Gladne godine su iza njih, a odgovor na pitanje hoće li u periodu obilja Sixersi ostati na korak do elite ili će i sami biti dio vladajućih, bez obzira na sve poteze koje su povukli, opet može dati samo vrijeme. I njegovo veličanstvo slučaj.