Krivi spoj

Što je pošlo po zlu u vezi Carla Ancelottija i Bayerna?

Zadnja izmjena: 25. studenoga 2022. Profimedia

Postoje stvari u životu svakog pojedinca koje ga vesele izvan svake granice razuma i pameti, čak i kada se ponove nebrojeno mnogo puta. Neki ljudi mogu s istim ushitom gledati vazda iste fotografije, neki iste filmove, neki odlaziti na ista mjesta. Stvar je mentalnog koda, nostalgije, refleksa, doživljenog sjećanja, kako kod koga…

Ako se mene pita, nikad ne mogu dovoljno puta pogledati slavnu press konferenciju Dennisa Greena, prije desetak godina trenera Arizona Cardinalsa, koji su netom izgubili već dobivenu utakmicu (riječ je o američkom footballu) tako što su dopustili protivničkoj obrani da im postiže poene. Dakle, bilo bi im bolje da navalu nisu niti slali na teren. Potpuno izluđen takvim događanjima na terenu, u neviđenom trenerskom krešendu – koji i čini ovu presicu legendarnom – Green eskalira do rečenice;

The Bears are who we tought they were!“ – koja onda biva ponovljena nekoliko puta.

Poanta je jednostavna, ali ingeniozna. Pogotovo iz Greenove perspektive: ne, Chicago Bearsi nas nisu ničime iznenadili. Ne, nisu nas dobili genijalnom igrom svoga napada ili taktičkim manevrom. Dobili su nas točno metodom za koju smo znali, segmentom igre u kojem su najjači. Jesmo li znali da nas tako mogu dobiti? Jesmo. Jesmo li znali što ne smijemo raditi, pogotovo ako imamo veliku poensku prednost? Jesmo. I znate što – svejedno smo to napravili… Bearsi su točno ono što smo pretpostavljali da jesu, a opet nam se dogodilo ono što nam se nikako nije smjelo dogoditi.

Lucidnost cijele press konferencije je da pogađa bit s velikom većinom stvari na ovom planetu, pogotovo kada su ljudi u pitanju. Većina ljudi – a ne bi bilo pogrešno reći i svi osim djece – točno su ono što mislimo da jesu. Imaju svoja ograničenja, zablude, predrasude i ustaljene obrasce ponašanja koje mogu samo minimalno mijenjati uz veliku količinu uloženog vremena i mentalne boli, koja je po svemu usporediva s fizičkom. Što su ljudi stariji, to je bol promjene veća.

A Carlo Ancelotti, protagonist ove priče, već je prilično star.

I stoga će se u ovom tekstu pokušati postaviti i braniti teza da su, zbog specifičnog stanja i potreba kluba kakav je Bayern, Bavarci i Carlo Ancelotti oduvijek bili spoj koji nije mogao funkcionirati. Nisu bili dobar fit, jer Ancelotti je ono što smo mislili da jest. Pitanje je jesu li su Bayernovi čelnici mislili da je on nešto drugo ili su bili u zabludi da je njihov klub nešto drugo. To valja istražiti.

Ancelottijev trenerski credo

Teško je pronaći trenera koji, makar na prvi pogled, ima toliko impresivnu trenersku biografiju kao Carlo Ancelotti. Letimičnim pogledom dala bi se čak i braniti teza da takav ne postoji. Trenirao je top klubove u svakoj od liga ‘Petice’ i nedostaje mu samo trofej u Primeri da bi imao kompletiran kabinet sa svim trofejima najvećih europskih liga. Kada se tome doda da je jedini trener koji je s dva različita kluba osvajao Ligu prvaka i pritom bio i u četiri finala, njegov CV se može postaviti rame uz rame s bilo kojim trenerom u povijesti nogometa. Tako je barem na površini.

S druge strane, njegov je ligaški uspjeh zapravo mizeran. Od 1996. do 2009. vodio je redom Parmu i Juventus ukupno pet godina te AC Milan osam godina. U to doba, a pogotovo se to odnosi na Juventus i Milan, najjače talijanske klubove. Osvojio je svega jedan scudetto, 2004. s Milanom. Također, kada je preuzeo PSG klub je bio na prvom mjestu. Do kraja sezone pretekao ga je Montpellier. Iako je Real Madridu donio toliko željenu decimu, u te su dvije sezone ostali bez titule u Primeri. A i ove sezone izgleda kao da bi Bayern mogao prekinuti petogodišnju dominaciju u Bundesligi, samo da je Ancelotti ostao na kormilu…

Problem ne samo da je ostao nego se umnogostručio. Jer najveće Bayernove zvijezde više ne sjaje. A bez sinergije i inovacije, jedino što ostaje je zvjezdana prašina

Preferisco la Coppa’ (Preferiram kup) naslov je njegove autobiografije objavljene 2009., koja vrlo dobro opisuje i njegovu karijeru. Iako je u kup natjecanjima (pogotovo u Ligi prvaka) imao velikog uspjeha, Ancelotti je u 20 godina, vodeći redom samo top europske klubove u punoj snazi osvojio tek četiri titule nacionalnog prvaka; nikad više od jedne s pojedinim klubom. Ako svi to znaju, postavlja se pitanje: zašto ga onda upošljavaju najbolji europski klubovi?

U dvije riječi – izgled prodaje.

Ancelotti izgleda kao idealan trener; tako se nosi, tako se ponaša. Bivši uspješni igrač elegantnog izgleda i još elegantnijeg ponašanja, Ancelotti svoje poslodavce osvaja kako pojavom, tako i stavom. Ne postoji niti jedan igrač s kojim je radio a da će reći nešto ružno o Don Carlu, a rijetko će to napraviti i neki predsjednik ili direktor kluba. Kada dođe u novi klub, prvo što napravi je čin nabave najboljeg espresso aparata te postavljanje istog u svoj ured, jer što je život bez sitnih užitaka koje nudi svakodnevnica. Tako se Ancelotti ponaša i prema ljudima oko sebe. On voli ugodan život, a i sam je beskonačno ugodna osoba, s kojom možete (po svjedočenjima onih koji su radili s njim) satima razgovarati o različitim životnim temama, pa tako i nogometu.

Dodatno, Ancelotti nije opterećen samim sobom. To je prava rijetkost za nekoga tko je i sam bio iznimno uspješan igrač. Nema problem s tim da mu predsjednik kluba, što je Berlusconi redovito radio, dolazi u svlačionicu i izvodi ‘mamićevske’ manevre, pa čak i da mu naređuje kako mora igrati ofenzivnije. Nema problema surađivati sa različitim sportskim direktorima i podrediti se filozofiji kluba. Također, nema problema s time da su igrači veće zvijezde od njega samog, a svlačionica svejedno može funkcionirati. Kada se sve ove osobine svedu u jednu osobu, postaje jasno zašto je tolikim vlasnicima najvećih klubova baš on prvi pick, zašto ga mogu prodati kao priču koju će mediji najlakše progutati. He looks the part, sjajan je engleski izraz koji je potpuno primjeren, a teško se prevodi. Ancelotti ima savršenu pojavu i zna to unovčiti.

Zašto se činio kao dobar fit za Bayern?

Gotovo uvijek, najveće prednosti svakoga od nas su na ‘tamoj strani mjeseca’ ujedno i naše najveće mane. Nije svaka situacija idealna za set vještina svakog čovjeka, niti se bilo tko od nas, u kojoj god struci da radimo, osjeća jednako ugodno u svakom okruženju. Tako je i s nogometnim trenerima, koji su – nasreću ili nažalost – također samo ljudi.

Idealni fit za Ancelottija je klub koji je napakiran velikim zvijezdama, s izgrađenom filozofijom igre koju je prije njega instalirao ‘trener-ideolog’, netko tko je suprotan od njega. Netko tko je odradio ratnu fazu, ali onda se vjerojatno previše zakrvio sa zvijezdama u momčadima. U takvoj okruženju Ancelotti može prosperirati. Momčad već ima identitet, samo je potrebno dati igračima više na važnosti te uvesti element elegancije i ugode, kojeg Ancelotti ima na bacanje. U takvoj situaciji, igrači mogu osjetiti olakšanje i pružiti dobre partije, a Ancelotti nema potrebu iz egotripa mijenjati postulate koje je postavio njegove prethodnik.

Isto se trebalo dogoditi u Bayernu. Prije Ancelottija, u klubu je bio Pep Guardiola, koji je možda i idealni primjer trenera-ideologa, onog koji je daleko bolji u izgradnji i implementaciji vlastitih ideja nego u samom menadžmentu ljudi. U te tri godine, Pep je od Bayerna napravio vjerojatno najmoderniju momčad, punu hibridnih igrača od kojih je iskonstruirao njemačku varijantu tiki-take. Uspjesi su bili vidljivi u Bayernu, ali pogotovo u širem kontekstu razvoja njemačkog nogometa i rezultatima reprezentacije. Njemačkoj je taman trebao Guardiola da bi od Španjolske preuzela auru kraljice nogometne avangarde, kao čin dovršenja procesa započetog puno ranije.

Međutim, Bayernova uprava preračunala se u jednom drugom pogledu.

Što je napravio krivo?

Bayernov poslovni model je monopolistički. Crpi najkvalitetnije igrače iz prilično široke baze trenutačno najrazvijenijeg nogometnog dijela Svijeta. Nije samo Njemačka, nego i okolne zemlje koje su trenutačno, uz iznimku Nizozemske, u jednom od svojih najboljih nogometnih perioda. Da bi to mogao, Bayern im, osim geografskog položaja, mora ponuditi i ‘Faktor X’. U njihovom slučaju, to je jedinstvena perspektiva. Ona je bila potencirana Guardiolinim radom, umanjena onime što je napravio Ancelotti.

Ovoga su ljeta u mirovinu otišli Philpp Lahm i Xabi Alonso – dakle, kapetan i igrač koji je davao mirnoću u veznom redu. Još ranije je Guardiola započeo proces smanjenja utjecaja Francka Riberyja i Arjena Robbena, koji svakom godinom gube djelić hitrosti i moći driblinga. Ranije je već otišao Bastian Schweinsteiger. Bayern je i dalje momčad u tranziciji u odnosu na onu ekipu koja je na vrhuncu osvojila Ligu prvaka i koja je prethodnih godina dolazila minimalno do polufinala tog natjecanja, pritom ostvarivši rekordni broj bodova u Bundesligi.

Carlo Ancelotti morao je nastaviti s avangardom. U isto vrijeme, morao je dovršiti proces remodeliranja momčadi, uz smanjivanje uloga Robbena i Riberyja i prihvaćanje igračke hibridizacije. On je napravio upravo suprotno. Riberyjeva se važnost prošle sezone umnogostručila, Thomas Müller je izguran prema margini, jednako kao i Kingsley Coman. Douglas Costa je ovo ljeto preselio u Juventus. Uspostavio je hijerarhiju usmjerenu prema najvećima zvijezdama, kako je to uvijek radio.

Međutim, problem ne samo da je ostao nego se umnogostručio. Jer najveće Bayernove zvijezde više ne sjaje. A bez sinergije i inovacije, jedino što ostaje je zvjezdana prašina, pa niti ne čudi onda zamjerka Roberta Lewandowskog prema Upravi da nije dovedena neka velika zvijezda kao što su to učinili svi ostali klubovi s kojima se natječu. Logično je: ako smo elitni klub, onda i za nas vrijede ista pravila.

Ako imamo trenera koji nije ideolog i ne promiče sinergiju, onda nam trebaju zvijezde. A ove koje imamo očito nisu dovoljno sjajne.

Baš zato, jer je ostao uvijek isti, Ancelotti nije bio dobar fit. Ne zato jer je Uprava pogrešno procijenila Talijana, nego je pogrešno procijenila u kojoj je fazi klub. Pogotovo u kontekstu onoga što mogu napraviti City ili PSG. U Bayernu su promašili u procjeni potencijala i gustoće vlastite zvjezdane prašine te granica koje su drugi spremni prekoračiti.

Što se Ancelottija tiče, on je, baš kao i Bearsi, točno ono što smo i mislili da jest. Bio i ostao.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.