Koliko god se zavaravali da nogomet postoji zbog navijača, činjenica je da se na razini Lige prvaka nekoć plemenita igra isključivo svodi na ─ novac. Kad novac preuzme glavnu riječ, nogomet postane dosadan, a zaista nema boljeg dokaza za ovu tvrdnju od zadnja dva dana grupne faze Lige prvaka.
Ništa čudno jer, osim ako ne raspolažete njime, novac je strašno dosadan.
Zapravo, nogomet je na najvišoj razini oduvijek bio ekonomija. Ekonomija koja je uvjetovala rast i razvoj nogometa, koja je generirala ekspanziju sporta i koja će na kraju dokinuti ovakvu Ligu prvaka. Jer nogomet je oduvijek na elitnoj razini svođen na novac. Uostalom, razvoj nogometa u oblik kakvog ga danas poznajemo i konzumiramo najviše je obilježila odluka kojom je 1885. u Engleskoj bilo dopušteno plaćati igrače.
Time je nogomet postao profesionalan, što je izravno okončalo dominaciju koju su održavala elitna južna sveučilišta na račun toga što njihovi igrači nisu remetili pripremu utakmica tričarijama poput životne egzistencije. Doduše, u početku je bilo dopušteno plaćati samo igrače koji su rođeni ili žive na manje od šest milja od centra domaćeg travnjaka, no i takva je uredba omogućila nekolicini talentiranih industrijskih radnika da dio skraćenog radnog tjedna posvete treninzima i utakmicama.
Nogomet je tom naizgled nevažnom odlukom od dokolice bogatih postao igra radničke klase, u kojoj su najbolji mogli zaraditi i koju funtu više. A oni koji nisu bili najbolji, emocionalno su se vezivali uz lokalne klubove i drage su volje bili spremni platiti šiling ili dva da vide svoje susjede/prijatelje/bivše kolege, podržavaju ih i ispucaju dio svojih svakodnevnih frustracija okruženi jednakima. Dio razloga dobrih posjećenosti leži u tome što su tako mogli zamišljati da su na mjestu onih koji su zapravo jednaki njima, na tribinama su bili tako blizu toga da napuste svoju poziciju u rudniku ili na proizvodnoj traci i naganjaju tu mješinu zraka.
Liga prvaka više nema ekonomski smisao. I to je najveći problem s kojim se susreće
No, ubrzo se pojavio i drugi problem, ovaj put iz perspektive vlasnika klubova. Bilo je suludo plaćati igrače za nekoliko utakmica FA Cupa godišnje. Pojavila se je ideja da najbolji i najjači klubovi igraju jedni protiv drugih svakog vikenda. Naravno, u ekonomiji nema smisla plaćati resurs ako ga nećete iskorištavati, a ni u nogometu nema smisla plaćati igrača ako taj igrač neće igrati protiv najboljih svaki tjedan. Tako je 1888. nastala prva nogometna liga na svijetu ─ The Football League.
To i sami želimo
Danas, 128 godina kasnije, malo se toga promijenilo. Zapravo je sve isto, samo je novac skaliran na potpuno nevjerojatne omjere, onakve kakve dotični William McGregor, osnivač The Football Leaguea i direktor Aston Ville, nije mogao niti zamisliti. A današnji direktori i vlasnici razmišljaju slično kao McGregor: jednostavno ne vide razlog zašto bi plaćali svoje igrače osim da igraju protiv stvarno najboljih.
Današnja Liga prvaka više nema ekonomski smisao. I to je najveći problem s kojim se susreće.
Primjerice, Andrea Agnelli nema mnogo od utakmice s Dinamom. Koji je to neutralni gledatelj na tržištu od milijardu gledatelja Europe, Azije i Amerika spreman platiti da bi gledao gostovanje Dinama u Torinu? Vjerojatno apsolutno nijedan. A gdje nema gledatelja, nema ni ekonomskog smisla.
Posebno nema natjecateljskog smisla. Realno, Juventus nije platio 90 milijuna eura da bi Gonzalo Higuaín zabijao golove Dominiku Livakoviću, nego da bi se obračunavao s europskom nogometnom elitom. U domaćem prvenstvu nema mnogo takvih utakmica, a sad ispada da ni u Ligi prvaka nema dovoljno atraktivnog protivnika do druge faze natjecanja. I odjednom čitava sezona stane u 180 minuta protiv nekog Bayerna prošle godine ili (možda) Real Madrida ove. Stoga Agnelliju, ali i svim direktorima svih elitnih klubova, jednostavno treba isto što je trebalo i McGregoru ─ jake utakmice na tjednoj bazi.
Zapravo to i sami želimo, samo u većini nismo spremni priznati.
Povećani jaz između bogatih i siromašnih učinio je Ligu prvaka ─ dosadnom. Ne pratite li neki svoj omiljeni klub ili ne vučete motivaciju iz kladionice, sve više se događa da preskačete ritual utorka i srijede u 20:45. Barem je tako s ljudima iz mog okruženja, koji sve češće komentiraju kako nemaju što pogledati.
Posebno u zadnjem kolu u kojem se zaista nema gotovo ništa pogledati s obzirom da je zanemariv broj utakmica koje odlučuju o ičemu i kombinirani sastavi su sasvim očekivani. Kako se onda čuditi gledatelju iz Amerike ili Azije što ga ne zanima utakmica Dinama i Juventusa – ili Manchester Cityja, koji istrči u sastavu koji nema što tražiti niti u pretkolu županijskog kupa?
Odrađivanje posla
Reforma Michela Platinija, kojom je kupio naklonost malih saveza i otvorio im vrata Lige prvaka, učinila je grupnu fazu predvidljivom. Od 12 utakmica u jednoj grupi maksimalno su dvije zanimljive širokom spektru publike, a to je jednostavno premalo. Malo je to klubovima, ali malo je to i UEFA-i, jer manjak atraktivnih utakmica ima za posljedicu manje stope gledanosti i smanjen priljev sponzorskog novca.
Ne zaboravite, nogomet se na ovoj razini igra radi novca.
Ono što je važno, razliku između bogatih i siromašnih više je nemoguće kompenzirati. Taj je brod otplovio i taj koncept nitko više i ne pokušava ispraviti. Nepremostivi jaz koji čini Ligu prvaka dosadnom postao je činjenica.
Dapače, FIFA se smišljanjem financijskog fair playa pobrinula da bogati ostanu zaštićeni i od samih bogatih, jer svrha koncepta je zaštititi postojeće tržište od novih projekata i instant-klubova koji bi kupili uspjeh prečicom suludih transfera. Put je još otvoren projektima poput RB Leipziga, koji svoj uspjeh grade na stvaranju talenata ( i povremenom iskrivljavanju pravila) ili Nice koja je uložila u podcijenjene igrače i genijalnog trenera. Koliko će taj put još biti otvoren teško je nagađati, ali zatvaramo ga isključivo mi.
Ne generaliziram, jer sigurno među nama postoji jedan dio ljudi koji će s guštom pogledati lokalni trećeligaški klub ili će provesti popodne pred televizijom gledajući Udinese-Atalanta. Ipak, golema većina u današnjem užurbanom načinu života odvaja vrijeme isključivo za gledanje najatraktivnijih utakmica. Ljudima je u globalu dosadno gledati gostovanje Barcelone kod Getafea ili Bayerna u Mainzu, jednako kao što im je dosadno pogledati Juventusovo odrađivanje posla protiv Dinama.
Grupna faza je predvidljiva, a time i dosadna. Ono što je dosadno nije gledano, a ono što nije gledano ne proizvodi novac.
Mali prvaci poput Dinama
Neutralni gledatelji, koji su ogromna većina konzumenata usluge, žele gledati isključivo atraktivne dvoboje vrhunskih klubova. To jasno pokazuju i brojke engleskih TV postaja. Sky Sports već tradicionalno ima prava na „Super Sunday“ termin koji se vrti nedjeljom u 17 sati. U tom terminu u tekućoj sezoni igrali su svi klubovi velike petorke, te Tottenham, West Ham, Southampton i Everton. Ipak, gledanost je u padu za nevjerojatnih 19 posto u odnosu na lani, a najveći razlog je što je u tom terminu na Sky Sportsu odigran „samo“ jedan pravi derbi. Dakle, kad gledateljima više nije dovoljno atraktivna utakmica Southampton-Chelsea ili Everton-Manchester United, kako očekivati da svoje mjesto u Ligi prvaka nađu Porto, Besiktas ili Lyon?
Koliko su na televizijama poželjni gosti Dinamo, Club Brugge ili Legia možete sami pretpostaviti. A bez gledanosti nema novaca.
Stoga je UEFA odlučila promijeniti princip po kojem se ulazi u Ligu prvaka. Prema novom sustavu, broj prvaka koji dolaze kroz kvalifikacije smanjit će se s pet na četiri, a broj nižeplasiranih klubova po koeficijentu smanjit će se sa pet na dva, dok će dodatna mjesta dobiti klubovi iz liga ‘Petice’. Poanta je jasna, eliminacija što više klubova iz četvrte jakosne skupine i izbjegavanje slučajeva da jaki klubovi iz najjačih liga ne budu dio karavane.
Nakratko će UEFA dobiti ono što je htjela. Više jakih utakmica, više derbija i kompetitivnije grupe. To što sam naziv Liga prvaka gubi svoj smisao, s obzirom da će većina sudionika biti neprvaci, to je iz njihove perspektive nebitna stvar. Jednako kao što je nebitno što se time još više povećava jaz između bogatih i siromašnih, što je uostalom već prežaljen koncept i prihvaćena činjenica.
Međutim, kako je Liga prvaka postala tijesna za male prvake poput Dinama (što nema veze s povijesno lošom epizodom u kojoj nisu čak ni zabili gol) ili Legije, tako će ubrzo Lyon ili Benfica biti ─ dosadni. A onda će idući korak biti Superliga u kojoj se neće moći dogoditi da se plasira Leicester, a da vani ostane Chelsea.
Mi smo ti koji proizvode novac
Superliga je, uostalom, neminovna, u bližoj ili daljoj budućnosti.
Ona ne bi stvorila dodatne razlike, jer razlike između elite i svih ostalih su već tu i prilično je nemoguće naći način da ih se izbriše. Superliga bi samo razlike iskoristila i svima nama servirala ono što zapravo želimo – superatraktivne utakmice baš svaki tjedan. Možda to sebi još nismo spremni priznati, ali potpuno nas je pojela nogometna globalizacija u kojoj nam utakmica između Lyona i Seville više nije dovoljno atraktivna. Igraju Benfica i Napoli, i to igru s kojom bi prije desetak godina pomeli Ligu prvaka, ali nama je to bezveze, potpuno dosadno. I to je razlog zbog kojeg ćemo dobiti Superligu.
Jasno, novac kroji sve, ali mi smo ti koji taj novac proizvode. Nema smisla plaćati resurs koji ne koristimo, stoga je jasno kako smo mi gledanošću odredili smjer kojime će UEFA krojiti neke nove formate Lige prvaka ili Superlige.
Zar nije onda jako licemjerno tražiti krivce u nekome drugome?
