Liverpool FC je klub nevjerojatne tradicije i široke navijačke baze koja uvijek, barem potajno, očekuje trofej. Međutim, imidž koji Liverpool ima među ljubiteljima nogometa diljem svijeta ne odgovara imidžu među igračima.
Stavite se u poziciju nekog igrača koji ima potencijal vladati nogometnom scenom, recimo Ousmanea Dembéléa ili Kyliana Mbappéa. Koji bi rezon bio da s njihova mjesta izaberete Liverpool, a ne neki drugi klub? Zadržimo se na Engleskoj, postoji li ijedna komparativna prednost Liverpoola u borbi za igrača u odnosu na Manchester United, Chelsea, Manchester City? Vjerojatno ne, jer ova tri kluba mogu igraču pružiti barem jednake financijske uvjete i prilično su veći favoriti za osvajanje naslova. A to Liverpool stavlja u vrlo nezgodan položaj, jer živi u trenutku koji ne odgovara imidžu među navijačima koji imaju očekivanja. Traže se pojačanja, traži se okupljanje konkurentne momčadi i napad na naslov. A to nije realno – počevši s pojačanjima, što vezuje sve drugo.
Nije da Liverpool ne troši na dovođenje igrača i škrtari u pregovorima. Troši – i to značajne sume novaca. Čak i ako uračunamo bilancu skupo prodanih glavnih napadačkih zvijezda koje su napuštale klub, u zadnjih deset godina, Liverpool je u minusu od gotovo 300 milijuna eura i time je bliže razini Chelseaja nego Arsenala i manjih favorita za naslov. Od sezone 2006./07. Liverpool je spiskao 901 milijun eura na dovođenje čak 283 igrača. Znači, novca ima, a dobra pojačanja možemo nabrojiti na prste jedne ruke.
Problem u je tome što su u Liverpoolu osuđeni dovoditi igrače u drugoj rundi drafta. Samo, njihova nesreća je što, za razliku od američkih sportova, na ovom draftu biraju i igrači. Najpoželjniji eksponati na tržištu će vrlo vjerojatno izabrati atraktivnije konkurentske opcije koje se nude, jer Redsi ne mogu ponuditi ništa što ovi ne mogu, što je dvostruki problem. Ne samo da se konkurencija jača, nego onda Liverpool mora preplatiti drugu klasu igrača i potpuno se zakopava u začarani krug.
Mogu ponekad ubosti jackpot kao što su Sadio Mané ili Philippe Coutinho, ali zato su osuđeni na svu silu Stewarta Downinga, Alberta Morena, Alberta Aquilanija ili Andyja Carrolla.
Financijski isplativiji mediokriteti
Liverpoolov začarani krug bi teoretski mogao prekinuti jedan hrabri potez u stilu onoga koji se – istina, prisilno – dogodio u Dortmundu prije desetak godina ili prije tri u Monacu. Umjesto da svake godine kupuju i biraju u drugoj rundi, trebali bi dovesti pet najtalentiranijih igrača ispod 20 godina i razviti njihove potencijale. Zapravo, napraviti potpuni reset i krenuti u, kako kažu Amerikanci, potpuni rebuilding.
Naravno to je iznimno riskantno, ali da su prošle godine doveli Dembéléa koji je briljirao u Rennesu i Mbappéa koji je bio drugi strijelac U19 Eura, ili da ove godine dovedu Aminea Gouirija koji je dominirao U17 Eurom u Hrvatskoj, imali bi osnovicu za budući napad na sam vrh.
Naravno, to se neće dogoditi.
Nitko ne može objasniti navijačima da će tri godine biti ispod desetog mjesta kako bi četvrte skočili na treće, a pete na prvo mjesto s prilikom da slože talentom dominantnu generaciju. Druga stvar, neuspjeh takvog eksperimenta mogao bi klub odvesti u financijski kaos i potpuno razbiti imidž kluba. Ironično zvuči, ali financijski je mnogo isplativije preplatiti mediokritetske igrače s kojima znate da nećete nikada moći biti favoriti za naslov, nego riskirati u pokušaju stvaranja talentirane osnovice za buduće napade na trofeje.
Klubu je isplativije platiti Mohameda Salaha 42 milijuna eura, nadajući se da će baš on biti ključna stavka u prekidanju začaranog kruga. Problem je za Liverpool što tako skupo pojačanje nimalo ne obećava jer u teoriji ne rješava nijedan njihov gorući problem.
U sezoni koja je iza nas zabio je 15 golova i podijelio 11 asistencija, što je dojmljiva statistika. Ono što pomalo baca sjenu na tu statistiku je činjenica da je igrao na poziciji desnog krila, a tu se Mané nametnuo kao ključni sastojak za igru momčadi Jürgena Kloppa. Druga ključna stvar je njegov stil igre. Salah nije dribler, on se kreće bez lopte i napada prostore koji nastaju činjenicom da napadač okupira stopere. Ne čudi onda da su on i Edin Džeko razvili odličnu suradnju u Romi i da je od 11 asistencija čak sedam servirao upravo Edinu.
U Romi je Salah imao Džeku za kojeg je uvijek znao gdje se nalazi i s kojim je mogao surađivati mnogo lakše nego u ovom Kloppovom sustavu igre s mnogo izmjena mjesta i okidača presinga. Za razliku od Rome u kojoj je trebao nadopuniti sustav s jakom centralnom špicom, Liverpool treba nekoga tko će skinuti teret kreacije i tko može u zadnjoj trećini individualno stvoriti višak. Salah je brz igrač, ali nije igrač kojeg Liverpool traži da riješi problem probijanja bunkera s obzirom da je Salahov forte igra u tranziciji. Nešto gdje su u Liverpoolu ionako elitni po učinku. Protiv jakih protivnika koji ostave prostor Liverpoolu Salah stvarno ne treba, The Normal One ima problema s razbijanjem bunkera.
Salah ne rješava probleme
A u tom kontekstu, Salah nije perverzno pojačanje koji rješava sve probleme u momčadi. Salah je jako skup dodatak za rotaciju koji svakako ima svoje vrline, ali i mane. Zapravo, Salah je idealni nastavak začaranog kruga.
Salahov individualni učinak nije toliko sporan, koliko činjenica da se plaća ovakva cifra na pojačanje koje ne rješava strateške i sistemske probleme momčadi
Dodavanje igrača u rotaciju i širenje kadra je itekako potrebno, ali Liverpool treba ponajprije stopera. Iako je Southampton praktički Liverpoolov dućan, u potrazi za stoperom se dogodio nevjerojatni kiks. Virgil van Dijk je u teoriji idealan kotačić za Kloppovu igru. Dobar je na lopti, ne boji se odigrati riskantnije i ima vrlo dobru brzinu tako da može igrati u visokoj liniji. A prije svega u zadnjoj liniji se ponaša kao vođa, što je nešto što je nedostajalo Liverpoolu kroz cijelu sezonu. Ipak, Liverpool je pregovarao s Van Dijkom bez dopuštenja Southamptona i kad je uhvaćen s prstima u pekmezu, morao je (barem privremeno) odustati od posla i ispričati se Svecima.
Stoper je potreban, ali hitnost kojom Liverpool treba playmakera je zabrinjavajuća. Kad se zatvori međusobna tablica Top 6 ekipa, na njoj je Liverpool uvjerljivo prvi i u 10 utakmica protiv najboljih i najskupljih momčadi lige nije izgubio nijednu utakmicu. To znači da su Redsi razliku od 17 bodova na kraju sezone, plus ova četiri zalihe ispred Chelseaja, uspjeli prosuti protiv ekipa koje su plasirane lošije od šestog mjesta. Liverpool nema prostora i muči se jer nema superiorna sistemska rješenja, a nema ni individualnu playmakersku klasu.
Za 42 milijuna eura se moglo pokušati naći playmakera koji može davati ritam igre iz dubine terena. To je apsolutna nužnost da ova momčad izađe iz začaranog kruga. Bez tog playmakera dodatni pritisak je na Coutinhu, igra nema fluidnost i teško se nalaze pukotine u defenzivnim postavkama protivnika. I Salah zaista može svojim kretnjama bez lopte odigrati važnu rolu u sezoni, posebno u vrlo plitkoj rotaciji napadačke linije u kojoj se svaka ozljeda jako dobro osjeti. Njegov individualni učinak i nije toliko sporan, koliko činjenica da se plaća ovakva zamjetna cifra na pojačanje koje ne rješava strateške i sistemske probleme momčadi.
A to je baš stvar kakvu očekujemo od Liverpoola, na to nas je naviknuo. Dobro, klub se nalazi u iznimno nepovoljnoj situaciji u kojoj uvijek bira u drugoj rundi, a nije lako ispuniti visoka očekivanja navijača. Opravdanja su do neke točke objektivna, ali isto tako Redsi ne rade ni sami sebi velike usluge. Salah je samo dobar indikator da se začarani krug neće prekinuti.
