Marijan Pušnik: Lovčevi zapisi

Dosadašnji učinak Hajdukova trenera analizira Mihovil Topić

Dolaskom na čelo Hajduka Ivan Kos je rekao da se klub ne smije zadovoljavati trećim i drugim mjestom, polufinalima kupa. Trofeji su ono čemu Hajduk treba težiti i to je bio njegov program. Jasno, za klub koji ima preko 42 tisuće članova težnja za trofejima je prirodna stvar, a Kosov čovjek za lov na trofeje je Marijan Pušnik.

Lov na trofeje ima svoje vrijeme radnje i ono je – sada. Međutim, nije i odmah.

Jasno je da Hajduk ima kadrovski deficit u odnosu na konkurenciju i da su najave osvajanja prvenstva ishitrene i duboko neozbiljne. Ipak, lov na trofeje je proces koji počinje ispravnom selekcijom kadra, postavljanjem identiteta momčadi, zatim odabirom strategije i odgovarajuće taktike koja će strategiju ispuniti. Sve to će na kraju rezultirati trofejom. Znači, za uspješan lov na trofeje potrebno je u tekućoj sezoni postaviti temelje momčadi koja će iduće ili objektivno treće godine biti konkurentna za osvajanje naslova.

Iako iznenađenje, imenovanje Pušnika imalo je neku logiku. Riječ je o treneru koji je u Hajduk došao nakon otkaza u Olimpiji zbog sukoba sa sportskim direktorom. Bitnije za Kosa i za Hajduk, Pušnik je Olimpiju ostavio kao jesenskog prvaka, koji je čelnu poziciju stekao atraktivnom igrom i vrhunskom kondicijskom pripremom, uz puno trčanja i presinga. Ne manje važno, Pušnik je igračima Olimpije uspio podignuti cijenu, tako da su na Andražu Šporaru i Ezekielu Hentyju Zmajčeki zaradili oko devet milijuna eura. Iako su nad njegovim imenom visjele sumnje zbog karijere bez ijednog trofeja i niske pomalo opskurnih klubova, Kos je Pušniku dao šansu.

Pušnik se zahvalio, pod izlikom poštovanja prema navijačima, serijom populističkih poteza i izjava. Od izgleda svog Facebook profila do neizostavnog šala na klupi, Pušnik je došao pokazati navijačima da je jedan od njih. Takvi su potezi, u teoriji, trebali dobro sjesti u proces buđenja mase od 40+ tisuća članova i izazivanja euforije. U hajdučki, borbeni identitet idealno se uklapala strategija visokog presinga koju je Pušnik prakticirao. Trebalo je još ‘samo’ selektirati momčad i krenuti sastavljati taktičke postavke kojima će momčad prenijeti identitet i strategiju na travnjak.

Pad forme Vlašića i Tudora

Za pravu, visokooktansku presing jurnjavu, nije imao momčad. Kadar kojim je raspolagao nije bio prilagođen takvom stilu nogometa. Uostalom, njegov prethodnik Damir Burić je u svojoj trenerskoj bilježnici imao ideje koje su uključivale puno stabilnije zamisli u posjedu lopte. Kao poklon treneru dovedeno je nekoliko – barem za standarde HNL-a, ozbiljnih igrača. Usprkos prodaji Tina Sušića i Hrvoja Milića, Pušnik je na raspolaganje dobio prilično široku paletu opcija. Što pogotovo vrijedi za napad, gdje je Burić jedva spajao kraj s krajem. Pušniku je, dakle, ostalo ‘samo’ da momčad počne funkcionirati po njegovim idejama. A taj dio zasad ne štima.

Problem, zapravo, nije u rezultatu. On je debelo iznad prikazane igre

Problem, zapravo, nije u rezultatu. On je debelo iznad prikazane igre. Pušnikov Hajduk ne stvara šanse, izostaje bilo kakav oblik dominacije, gotovo bilo kakav oblik organizirane igre. Temelj igre Bijelih su duge lopte, preskakanje igre i pretjerana ovisnost o individualnoj kvaliteti igrača. U napadačkoj trećini nedostaje brzine reakcije i uigranog kretanja kojim bi se otvarao prostor. U obrambenoj fazi linije su predaleko jedna od druge, što uzrokuje izostanak kompaktnosti koja je ključna za presing. Da se kompenzira nešto što je temelj igre u stilu koji je proklamiran, potrebna je barem suradnja igrača u istoj liniji; međutim, gotovo u potpunosti izostaju dijagonalna pokrivanja, a koliko su ranjivi na ulaske iz drugog plana pokazao je Dinamo. I to dvaput – kroz Rogove golove i kroz Antolićeve stative.Za momčad u koju je trener doveden da napravi iskorak u igri i u rezultatu, mnogo toga ne zadovoljava. Čak su i individualno igrači počeli pokazivati pad forme. U najvećoj se mjeri to odnosi na Nikolu Vlašića i Frana Tudora, a baš su njih dvojica, kao mladi reprezentativci, temelj budućnosti Hajduka. Igrački i financijski. I taj bi dio trebao jako zabrinuti trenera koji je doveden kao trener zalog lova na trofeje. Lova koji počinje sada, ali ne i odmah.

Moderni presing je više od trčanja

Pušnik je autor knjige Z japonskimi pregovori do motivacije; njegova momčad zaista izgleda homogeno i motivirano. Međutim, teško je graditi budućnost isključivo na Hajdukovom šalu oko vrata i na tome da su igrači međusobno u odličnim odnosima, spremni dati sve jedan za drugoga.

Drugi je pozitivni faktor odlična fizička pripremljenost, koja se očituje u iznimno efikasnim drugim poluvremenima. Međutim, to pali većinom kod najslabije konkurencije nenavikle na ‘europski’ tempo, dok je kod izravnih rivala teško na fizičku snagu ostvariti prednost. Međutim, sve skupa svjedočimo Hajduku koji jednostavno pruža premalo. Među navijačima ovo možda nisu popularni stavovi, ali definitivno je da Hajduk može i mora više.

Naravno, treneru treba dati vremena, čekati potpunu adaptaciju i selekciju. No, jednako tako trener treba pokazivati da momčad napreduje. U ovoj fazi izgradnje potreban je konstantni rast momčadi, praktički iz kola u kolo. Prošlo je već gotovo 40% prvenstva, a Hajduk se nije mnogo pomakao s početka, kada je Pušnik imao i alibi nepoznavanja igrača i uigravanja pojačanja.Vjerojatno ova momčad ne može igrati baš onakav presing kakav je Pušnik zamislio i onda nema smisla siliti stil koji je nemoguće implementirati. Moderni presing je više od trčanja; zahtijeva koordinaciju među linijama, pomaganje među igračima i dobru komunikaciju, zahtijeva prepoznavanje okidača na koje se reagira i situacija koje se ignorira, čekajući da usmjerite protivnika u zamku koju mu pripremate. Međutim, ova momčad sigurno može kombinirati bolje, napucavati mnogo manje dugih lopti i dosta manje odgovornosti tovariti na Vlašićeva leđa. Pa i nakon napucavanja, može se barem pokazati krnja verzija presinga, da tu drugu loptu momčad napada ne u neorganiziranom čoporu, nego u određenoj i unaprijed uigranoj formi kako bi nastavila s posjedom visoko na polovici protivnika.

Sat otkucava

Konačno, Pušnik ima dovoljno vremena ispred sebe i sasvim komfornu poziciju u kojoj će morati pokazati da je više od slatkorječivog prijatelja navijača. Da pokaže kako epizoda u Olimpiji nije bila slučajnost. Zasad rezultati nisu loši, ali igra jest. Kad rezultati presuše, pred Kosa i Branca će se postaviti pitanje može li ova momčad uopće igrati kako je to proklamirao Pušnik, ima li Hajduk kadar za takvo nešto. Dakle, odlučivat će se o tome koliko je ovakva igra prihvatljiva i nastaviti je tolerirati ili dovesti kadrovska rješenja koja zahtijeva trener i potpuno mu podrediti klub. Odluka neće biti lagana, ali lov na trofeje ima svoje vrijeme radnje i ono je – sada.

Identitet kluba je određen, a Pušnik Kosa, Branca i sve nas mora tek uvjeriti da ima načine nadopuniti proces selekcijom kadra, odabirom strategije i implementacijom taktike. Sat otkucava. Od ključne važnosti je postaviti temelje uspjeha i razvoja momčadi, a tu nema prostora greškama, populizmu i polovičnim rješenjima koja uzrokuju lošu igru. Rezultat može sakriti probleme, ali ih neće riješiti.