Mario Hezonja je neosporno talentiran igrač. Međutim, on je igrač koji ima previše očitih igračkih nedostataka na kojima mora raditi. Nažalost, zapeo je u momčadi koja je u velikom raskoraku između trenutnih mogućnosti i proklamiranih ambicija. Kao što smo pisali u najavi sezone, Orlando po svaku cijenu želi u playoff. Problem je što do playoffa ne može doći. Rezultat tog raskoraka želja i mogućnosti je činjenica da je Mario Hezonja, prošlogodišnji peti izbor na draftu, u zadnje četiri utakmice odigrao točno pet minuta.
U sportu jako rijetko možete prevariti proces razvoja momčadi. Momčad treba rasti, igrači se trebaju razvijati i tek spontanim rastom momčadi možete doći do vrha. Drugi način je serija pojačanja.
Orlando se odlučio na drugu soluciju, ali do vrha vas mogu dovući samo vrhunski igrači, a ono što je Orlando predstavio kao pojačanja ne ulazi pod egidu vrhunskog. Serge Ibaka, Jeff Green, Bismarck Biyombo, Jodie Meeks i DJ Augustin su dobri i korisni igrači. Međutim, nisu niti će ikad biti zvijezde NBA lige. Njihove kvalitete najbolje dolaze do izražaja kada su dio momčadi – treće, četvrte ili opcije s klupe. U glavnoj ulozi tim igračima je maksimum borba za playoff. I to vrlo vjerojatno bezuspješna borba, što Orlando stavlja u najgoru poziciju u NBA ligi: preloš da bi nešto napravio, predobar da bi uhvatio priliku za visoke izbore na draftu.
Ono što je posebno loše, Magic ovom situacijom onemogućuje postojeću jezgru mladih talenata da se razvija. Nama je posebno zanimljiv Mario Hezonja, iako nije jedini u sličnoj situaciji.
Velike amplitude
Od svih hrvatskih igrača u povijesti Hezonja ima najbolje fizičke predispozicije za NBA. Brz je, skočan je, odlično koristi svoju atletičnost na otvorenom terenu i ima dobru mehaniku šuta. U vakuumu Hezonja pokazuje sasvim dovoljno sirovog potencijala da bude jako dobar NBA igrač na obje strane parketa. No, Hezonji je potrebno brušenje.
Hezonja vrlo malo vremena provodi s loptom u rukama. I to obično završi ishitrenim šutevima koje obilato promašuje
On se prvo mora naučiti postaviti u momčad, izgledati kao dio momčadi, a ne kao revolveraš. Jasno, to je dio njegova karaktera i ono što ga čini posebnim. Hezonja jednostavno ima u sebi instinkt da potegne tricu sa 8 metara ako mu se ukaže prilika i sasvim svejedno mu je radi li se o zadnjoj sekundi finala Olimpijskih igara, produžetku NBA finala ili basketu s prijateljima. Za njega je to samo šut.
Iako tolika muda imaju smisla u situacijama kad svi razmišljaju “Što ako promašim?”, a on razmišlja “Naravno da ću pogoditi!”, to nema nikakvog smisla u utakmici regularne sezone protiv Memphisa sredinom druge četvrtine. Ove sezone Hezonja samo 16,9% šuteva uzima na metar od obruča, dakle polaganjima i zakucavanjima. Čak 43,1% njegovih šuteva su trice, a 32,3% su “duge dvojke” – pozicija kojoj se tepa da je najlošiji šut u košarci. Dakle, jasno je da Hezonja obilato treba poraditi na svojoj selekciji šuta.
Međutim, zapravo je u prilično zanimljivoj situaciji. U seniorskoj karijeri nikada nije imao trenera koji bi mu dopustio slobodu te odlučio istrpjeti njegove mušice i zadovoljiti razvojne potrebe. U Barceloni, koja se bori za trofeje, imao je jako velike amplitude minutaže. Kad bi pogodio prva dva šuta, znao je dobiti i 20-ak minuta, a nakon promašenog šuta znao je biti vraćan na klupu i tamo zakopan do kraja utakmice. Tako je 1. veljače 2015. Hezonja u prvenstvu za Barcelonu pogodio osam trica iz osam pokušaja i bio proglašen MVP-om kola. Iduću je utakmicu od Xavija Pascuala dobio čitave četiri minute.
Hezonja ili Rudež?
Dolaskom u NBA nije upao u sredinu u kojoj se borilo za trofeje i činilo se da će napokon dobiti dovoljno minuta za razvoj. Međutim, Orlando je sa Scottom Skilesom također lovio playoff – doduše, malo manje ekstremno nego ove godine. Za posljedicu je Hezonja dobio 17,9 minuta u prosjeku, što je bila 10. minutaža u momčadi. U 11. momčadi Istoka, s omjerom 35-47, Orlando je mislio da je pametnije ulagati u CJ-a Watsona nego u Hezonju.
U novoj sezoni Orlando više nema vodeću dvojicu po minutama u prošloj sezoni, Tobiasa Harrisa i Victora Oladipa; nema ni Ersana Ilyasove ni Brandona Jenningsa, koji su bili ispred Hezonje. Ali nema ni minuta za Hezonju. U kontekstu Orlanda to je razumljivo, trener Frank Vogel ne može istrpjeti igrača koji u ovom trenutku ima 30,8% šuta iz igre, bez obzira na mali uzorak. Posebno ne može istrpjeti igrača koji ne pogađa trice koje su nužno potrebne ovoj momčadi.
U 139 minuta koje je ubilježio u devet utakmica, Hezonja ima samo pet trica iz 28 pokušaja, što je bijednih 17,9%. Za usporedbu, prošle godine je šutirao pristojnih 34,9% za tri. Kad se u priču umiješa napredna statistika, Hezonja je ove sezone na 100 posjeda lopte od prosječnog igrača lošiji za 9 poena.
No, postoji i dodatni kontekst.
Hezonja 73% vremena igra na poziciji niskog krila, u rezervnim postavama s dva dominantna igrača na lopti. 60% njegovih poena za dva i čak 80% trica je asistirano, dakle vrlo malo vremena provodi s loptom u rukama kreirajući sam za sebe. I to malo što provodi, obično završi uzimajući nepotrebne i ishitrene šuteve koje obilato promašuje, s obzirom na to da mu je većinu postignutih koševa netko asistirao. Pošto se pretvorio u potpunu spot-up opciju, Vogel ga je odlučio zamijeniti upravo takvim igračem. U zadnje četiri utakmice gdje je Hezonja dobio pet minuta, Damjan Rudež je dobio 54 minute i odužio se s pet trica i samo tri promašaja iz igre.
Logično je posumnjati u opravdanost ulaganja u Damjana Rudeža na račun Marija Hezonje. Takva odluka nema nikakvog smisla u kontekstu odgajanja mladog igrača čije crne rupe treba istrpjeti, čije dječje bolesti treba preboljeti i čije mane treba ispravljati. A sjedeći na klupi baš nitko nije postao bolji igrač. Međutim, u kontekstu nužnosti pobjeđivanja u (bezuspješnom) lovu na playoff, Vogelu se više isplati ulagati u Rudeža nego u Hezonju.
Upravo takvo stanje vodi i Hezonju i Orlando u propast.
