Masakr u crvenom

Arsenal je nemoćan, pročitan, bez ideje. Ono što igra nema blage veze s igrom

Zadnja izmjena: kolovoz 28, 2017 Profimedia

Priča o Arsenalovu Beskrajnom danu se već odavno izlizala. Povlačiti paralele s filmom u kojem Bill Murray završi s Andie MacDowell potpuno je deplasirano, jer šanse da priča Arsenea Wengera u Londonu završi happy endom otprilike je jednaka šansi da svizac iz Punxsutawneyja postane glavni američki meteorolog.

Arsene je bez ikakve dvojbe legendarni trener – jedan od najvećih u okvirima Arsenala, Premier lige i svijeta nogometa općenito – ali valjda je više svima jasno kako u rukavu nema više aduta da ovaj i ovakav Arsenal trgne i podigne na razinu na koju klub pretendira.

Uostalom, pokazala je to još jedna utakmica protiv Liverpoola – četvrta uzastopna međusobna utakmica u kojoj su Topnici primili tri ili više golova, ali u kojoj su ovaj put odigrali 90 minuta nogometa bez udarca u okvir gola. I moglo bi se onda lakonski zaključiti da Arsenal odgovara Jürgenu Kloppu, koji već pet utakmica u nizu ne zna za poraz protiv Wengera, ali Arsenal igra toliko predvidljivo da odgovara apsolutno svakome.

Otkako je krajem prošle sezone, na krilima revolucije Antonija Contea, Wenger zaigrao s trojicom u zadnjoj liniji, temeljna formacija koju Arsenal koristi je 3-4-2-1.

Daleko od toga da to nema logike – za početak, ključni igrači poput Alexisa Sáncheza i Mesuta Özila nalaze se u zonama u kojima preferiraju operirati, a Granit Xhaka i Héctor Bellerín su se našli u ulogama koje više odgovaraju njihovim karakteristikama i navikama. Istodobno, taktika bi trebala sadržavati više elemenata od stavljanja što više igrača u zone u kojima se osjećaju ugodno, trebala bi nuditi neku strukturu i osnovne mehanizme koje Arsenal jednostavno nema. A kad iz nekog razloga Bellerin završi na lijevom beku, a Rob Holding dobije prednost kao stoper i Danny Welbeck kao napadač, dobije se utakmica kakvoj smo svjedočili na Anfieldu.

Masakr u sredini terena

Klopp je od samog starta znao kako će napraviti kaos Arsenalu. Uspio je to i Stoke City, tako da je bilo za očekivati da će uspjeti i Liverpool.

Igrajući 3-4-2-1 – bez pravog obrambenog doprinosa dvojice ispred vezne linije u čuvanju centralne osi terena i sa zadacima koje bočni igrači imaju u markiranju krila – od samog starta bilo je jasno kako će Xhaka i Aaron Ramsey imati težak dan protiv veznog reda Liverpoola. S obzirom na stanje na terenu i to kakve navike u igri ima prednja linija, vrlo brzo se pokazalo kako Arsenal zapravo igra 5-2-3 i da nema što tražiti oko centra, gdje je trokut Jordan Henderson-Emre Can-Georginio Wijnaldum bez problema kontrolirao Arsenalov duo.

Kad je Klopp dao instrukcije Robertu Firminu da se spusti duboko u formi lažne devetke, Liverpool je naprosto dominirao utakmicom jer je u sredini imao previše opcija za prijenos lopte u zadnju trećinu gdje je napadao praktički kao da vuče kontre – licem prema golu u punom trku s mnogo igrača koji dolaze iz drugog plana i napadaju prostor.

Ovo je utakmica koja se konstantno ponavlja. U susretima s kvalitetom usporedivim momčadima Arsenal je nemoćan i pročitan

Ono što Arsenalove navijače treba zabrinuti više od rezultata ili toga da su završili bez udarca u okvir gola je činjenica da čitavu utakmicu Wenger nije smisleno reagirao na ovaj masakr u sredini terena. Prema podacima s InStata, Xhaka i Ramsey su imali svega dva uspješna starta i sedam dobivenih duela. Ni u jednom trenutku, iako je nekim čudom na poluvremenu još imao prilično aktivan rezultat, Wenger nije odlučio žrtvovati jednog stopera ili napadača kako bi im pružio pomoć da se izbore s brojčano superiornim suparnikom kojem se konstantno napadač spušta stvoriti dodatnu opciju za prijenos lopte.

Zapravo, sve je počelo i završilo upravo tu, na jednostavnom spuštanju napadača malo dublje i na forsiranju sredine terena u kojoj je ionako postojala prednost. Liverpool nije ni trebao tražiti druge opcije stvaranja viška, mogao je samo iskorištavati povoljnu situaciju na terenu i rezultat je time postao samo pitanje egzekucije.

Prilike su se gomilale kroz utakmicu, a Arsenal je bio bez ikakve ideje. Ne treba oduzeti ništa Liverpoolovim igračima koji su bili iznimno raspoloženi, ali teško da će čitave sezone imati taktički lakšu utakmicu. Svi znamo kako Liverpool ima strašno ubojitu kontru kad mu se ostavi prostor, ali zapanjujuće je koliko igrači u crvenom izgledaju brže i pokretnije, što se materijalizira kod gola koji je zabio Sadio Mané. Zapanjujuće je koliko se dobro kreću, što se materijalizira tako da se čak dvojica nalaze u matnoj situaciji kod gola Daniela Sturridgea.

Doduše, ovo je bila utakmica u kojoj je bilo dovoljno samo iskoristiti poklone kojima je častio Arsenal. Rutinski i lagano upisana pobjeda u utakmici u kojoj Arsenal nije bio ravnopravan suparnik u pozicijskom napadu i postavljenoj obrani, u utakmici u kojoj Arsenal nije mogao zaustaviti tranzicijski napad, u utakmici u kojoj o Arsenalovu napadu dovoljno govori da nije imao udarac u okvir gola. Kad se uzme u obzir kako je Petr Čech imao nekoliko izvrsnih obrana, Arsenal je na kraju i dobro prošao.

Izgubljene veze

I najgore od svega, ovo je utakmica koja se konstantno ponavlja. U zadnjih 13 gostovanja kod ekipa koje su u prošlom prvenstvu završile u Top 6, Arsenal je bez pobjede, s pet remija i osam izgubljenih utakmica. U utakmicama protiv kvalitetom usporedivih momčadi Arsenal je nemoćan i pročitan.

„Bolno je“, izjavio je Thierry Henry poslije utakmice u studiju Sky Sportsa, „stvar je u tome kako gube, uvijek isto. Već smo vidjeli ovo. Sve što vidimo podsjeća me na ono što se događalo proteklih 10 godina. Znao sam što će se dogoditi danas, nisam toliko šokiran jer ovo sam, nažalost, očekivao.“ Svi mi to već znamo, ali kad to kaže Henry koji je legenda kluba, razočaranje nosi dodatnu težinu. „Bilo je negledljivo i u jednom trenutku sam poželio otići. Ne povezujem se s ekipom i ne mislim da se mnogo navijača poistovjećuje s njima. To je problem.“

I zaista, malo tko se još poistovjećuje s Arsenalom i malo tko očekuje išta osim ovakvih utakmica protiv ravnopravnih suparnika. Arsenal je u fazi izgubljenih veza, a to je najgore što se može dogoditi nogometnom klubu. Nema veza između igrača u igri, nema konkurentnog veznog reda, nema veza između igrača i stručnog stožera, nema veza ekipe s navijačima i, na kraju, sve to skupa nema ni blage veze s igrom.

Iako Gary Neville u prijenosu zaziva prodaju svih igrača, suludo je kriviti igrače za nešto što se ponavlja već godinama. Arsene Wenger je veliki autoritet i ogromno ime, ali nije lik iz filma nego nogometni trener – stoga je teško očekivati neki preokret svojstven romantičnim komedijama. U Beskrajnom danu sve se promijeni kad Bill Murray promijeni svoj stav prema životu i način ponašanja, a zaista nije za očekivati kako će Wenger u ovoj fazi svoje karijere promijeniti svoj način rada i razmišljanja.

Neusporedivo je veća vjerojatnost da će neki navijač Arsenala editirati film tako da svizac iznese transparent na kojem piše Wenger Out.

Ne propusti top članke