Internet je u nedjelju ‘zapalila’ na prvu sumnjiva informacija o nakani Manchester Cityja da definitivno krene po Lionela Messija. Navodno proistekla od francuskoga televizijskog komentatora Romaina Collet-Gaudina, osvanula je na francuskom izdanju Yahoo Sportsa, uz dodatak da su u Cityju prelomili uplatiti Barceloni 300 milijuna eura, koliko iznosi ugovorna odštetna klauzula.
Takav rasplet, s novim rušenjem transfernog rekorda, nije nemoguć.
Realno je, međutim, teško očekivati da će se odviti, i to iz više razloga. Najprozaičniji od svih jest da Barcelona u ovom trenutku jednostavno treba Messija. Neymar je otišao, Luis Suarez se ozlijedio, a igračka snaga Andresa Inieste sve više kopni. Eventualni odlazak vojske simpatizera doživjele bi veleizdajničkim činom, a i vodstvo kluba suočilo bi se s goropadnim izljevima navijačkog bijesa.
Rezoni su to koji transfer definitivno ne čine izglednim. To, međutim, ne znači da su ispravni. Štoviše, prilična je vjerojatnost da bi Messijev transfer u City kratkoročno donio dobro i njemu i njegovu novom klubu. Dugoročno bi njime profitirala i Barcelona.
No, da krenemo od najvažnije stranke u trokutu, Lionela Messija.
Malo je vjerojatno da je 30-godišnji Argentinac fan plivačkih natjecanja. Još je nevjerojatnije da je ikad čuo za Duju Draganju. Nema sumnje, međutim, da se s ponešto modificiranom hamletovskom dvojbom – biti ili ne biti Duje Draganja – u sebi suočava već nekoliko sezona, uvijek ljeti, tijekom transfernog perioda, pa tako i sada, kada postaje očito da je nešto trulo u katalonskom ponosu.
Barceloni treba temeljiti redizajn, a pitanje je trebaju li Messiju nove godine frustracije i totalna neizvjesnost čekanja na veliki rezultat
Već smo pomalo zaboravili, ako smo uopće znali, kakvu smo plivačku veličinu imali. Zablistao je Duje Draganja prvi put kao 19-godišnjak 2002. na Europskom prvenstvu u Berlinu, osvojivši broncu na 100 metara slobodnim stilom iza Pietera van den Hoogenbanda i Aleksandra Popova, legendarnih plivača koji su na glasu kao dvojica najboljih sprintera u povijesti plivanja. Na Olimpijskim igrama u Ateni dvije godine kasnije bio je srebrni na 50 slobodno, zakasnivši za pobjednikom Garyjem Hallom jr. tek stotinku sekunde. Konačno, u istoj se disciplini srebrnom medaljom Splićanin okitio i na SP-u u Montrealu 2005. U kraljevskoj smo sprinterskoj disciplini tih godina, dakle, imali plivački ekvivalent najbržeg čovjeka na svijetu nakon Usaina Bolta.
Te je iste 2005. Draganji dozlogrdilo životariti, pa je postavio ultimatum Hrvatskome plivačkom savezu, odnosno Olimpijskom odboru. Ili će biti financijski zbrinut, ili će prihvatiti, pisalo se tada, godišnje pola milijuna eura vrijednu ponudu da uzme katarsko državljanstvo i nastavi se natjecati pod zastavom te arapske zemlje. Šest mjeseci kasnije, nakon niza Hrvatima uobičajenih neukusnih peripetija i ispoljavanja najnižih strasti, Draganja je ipak odlučio ostati. Dobio je sponzorski ugovor kojim je osigurao egzistenciju, ali je izborom izgubio motivaciju. Uzeo je nakon toga još nekoliko manje vrijednih odličja, ponajprije u malim bazenima, ali rezultata u rangu onih s početka seniorske karijere više nije bilo. Plivao je ozbiljnije tek do 2009., a onda sasvim nestao s mape te se ubrzo i umirovio.
Da je otišao plivati za Katar, matematički bi sve strane bile na dobitku. Njegova motivacija uslijed financijskih pogodnosti i velikih očekivanja ne bi splasnula, transfer bi morao rezultatski opravdati, što znači da bi medalja s velikih natjecanja i dalje bilo, on bi si produljio karijeru, dok bi HOO svojim partnerima uštedio priličan novac. Naravno da nije sporno kako je Draganja od Hrvatske naknadno uzeo samo ono što je zaslužio puno ranije, ali sportski i financijski gledano, računica je jasna: Katar bi bio win-win-win situacija!
Messi od sezone 2013./14. ne igra više na prijašnjem nivou.
Koliko god se činilo nastrano ustvrditi tako nešto s obzirom na njegovu i dalje impozantnu statistiku, i koliko god nije realno za očekivati da može dugoročno trajati na razini apsolutne genijalnosti kojom je igrao do 2012. ili 2013., to je osnovna polazišna točka njegova slučaja .
Pa ipak, lijepa statistika generirana zahvaljujući podjednako kvalitetnim suigračima koji ga okružuju, kao i činjenicom da je igra podređena njemu, ne pobija dojam da je igrački posustao, te da vrijeme definitivno ne radi za njega. U Barceloni trenutačno nema vrhunskog suigrača pred kojim je vrhunac karijere, osim Samuela Umtitija. Svi su Barcelonini velikani svoje zenite prošli. U Cityju je ovih iz prve kategorije daleko više. Isto tako, s Barcelonom više neće imati niti dominaciju nad suparnicima niti loptu u posjedu kao što je navikao. U Cityju bi sve to imao, kao što bi imao Pepa Guardiolu umjesto Ernesta Valverdea.
Kada bi se odlučio na prelazak u City, Messi bi, u sportskom smislu, napravio najpošteniji mogući potez u cilju omogućavanja vlastitog labuđeg pjeva. U uvjetima rekordnog transfera, uz impuls nove sredine i nove želje za dokazivanjem, s najdražim trenerom na klupi, novi uzlet u karijeri ne bi bio nemoguć. Samim eventualnim uspjehom Messija u novoj sredini, dobio bi, nema dvojbe, i Manchester City.
A Barcelona?
Kada bi u redovima Blaugrane mogli promišljati hladne glave i zrelo, u aktualnoj bi situaciji radikalni rez prodajom Messija također bio najbolje rješenje. Sa slavnim igračem ili bez njega, momčadi predstoji temeljiti rebuilding i neumitno razdoblje čekanja na nove trofeje. Nakon Neymarova odlaska, na voditeljima sportske politike kluba je pritisak poduzimanja vatrogasnih mjera. Za igrače poput Philippea Coutinha ili Ousmanea Dembelea klub je prisiljen nuditi 100 i kusur milijuna eura, a ruku na srce, bilo je posljednjih godina i boljih igrača koji se nisu uspijevali uklopiti u Messijevu momčad.
Prije 10 godina Barcelona je propustila fizički ponirućeg Ronaldinha prodati Chelseaju za tada nezamislivih (kako su bili pisali otočki mediji) 100 milijuna funti,. Sezonu kasnije, totalno zapuštenog, pustila ga je u Milan za 25 milijuna eura. Primjer dobre poslovne odluke Barceloni može biti transfer Zinedinea Zidanea, koji je nakon pet vrhunskih sezona u Juventusu potražio novi izazov u Madridu. Juventus je zaradio astronomski novac za igrača koji je ulazio u svoju 30., gubio motivaciju i fizičku moć. Zidane je prihvatio novi izazov i revitalizirao karijeru, a Real Madrid je dobio igrača koji je klubu dao paradigmatski imidž Galacticosa odvevši ga već na startu do naslova europskog prvaka.
Ako, dakle, Barceloni treba temeljiti redizajn – a treba joj – pitanje je trebaju li Messiju nove godine frustracije i totalna neizvjesnost čekanja na veliki rezultat? Pogotovo sada, u 31. godini života, kada bi si možda mogao priuštiti još sezonu ili dvije vrhunske forme.
Barcelona bi, s druge strane, s dodatnih 300 milijuna eura i novcem od Neymara mogla kroz idućih godinu dana angažirati čitavu jednu reprezentaciju ponajboljih mladih igrača na svijetu. Uz dvije godine strpljenja i lidersku ulogu Luisa Suareza i Sergija Busquetsa, kao i senatorsku Andresa Inieste, imali bi Katalonci ponovno sastav spreman zasnovati nogometnu hegemoniju.
Bio bi to ispravni put kada bi u Kataloniji imali luksuz voditi se isključivo sportskom i poslovnom logikom. Moraju se, međutim, također voditi politikom, marketingom i financijama, imidžom razmetnog kluba od kojeg se očekuje da rasipnički troši, što obično ispadne nelogično koliko i neposlovno.
Pitanje je jedino što će odlučiti Messi: potpisati novi ugovor koji još uvijek leži u ladici ili ponašanjem pokazati da je rasploživ za najveći prijelaz u sportskoj povijesti? Izabrati izazov i avanturu ili se neambiciozno pomiriti s polaganim veteranskim gašenjem?
Biti ili ne biti Duje Draganja?
