Nakon jedva iščupane pobjede protiv Hoffenheima Borussia Dortmund je ušla u zimsku stanku s prilikom da se koliko-toliko stabilizira s novim trenerom.
Peter Bosz je od samog početka bio loša odluka. Na račun ulaska u finale Europske lige i afirmacije nekolicine mladih igrača Borussijina se uprava ponadala kako je nakon teškog prekida s Thomasom Tuchelom našla savršeno rješenje svih svojih problema i utrčala je u pijani brak s Boszom. S nizozemskim trenerom Borussija nije dobila šaptača talentima kojem se nadala, nego sasvim neprilagodljivog trenera s tek jednim trikom koji nije prolazio u ligi koja je taktički i razinom talenta odavno preskočila Eredivisie. Doduše, nije prolazio ni u Eredivisie, s obzirom da je s Ajaxom Bosz završio tek kao treći.
Razvod je bio neizbježan, tako da je na klupu sjeo Peter Stöger kojemu je i samom potpuno jasno da je tek prijelazno rješenje, opcija koja će pokrpati rupu i kupiti vrijeme dok klub nađe trenera u čiji će se potencijal dugoročno pouzdati. Uostalom, previše je bilo od njega bilo očekivati da prebriše dvije uzastopne loše odluke koje je donijela uprava. Možda nije nerazuman kao Bosz, ali njegovi limiti su sasvim jasni. Doduše, Stögeru u korist je išla i činjenica da je momčad preuzeo pred prvenstvenu pauzu, taman toliko da upozna kapacitete i da osmisli plan za ulazak u drugi dio prvenstva. Koncept natjecanja mu je otvorio šansu da stabilizira i podigne momčad za vrijeme zimskih priprema, toliko da barem dođe u poziciju u kojoj plasman u Ligu prvaka nije upitan.
Priliku nije iskoristio i Borussia Dortmund nastavlja po starom.
Povratkom s pauze Borussia je pod Stögerovom palicom odigrala tri prilično mršava remija i to protiv Wolfsburga, Herthe i Freiburga, redom momčadi iz donje polovice prvenstvene tablice. Ovo je kolo napokon upisala sva tri boda, ali način na koji su Stögerovi izabranici pobijedili Köln, koji je uvjerljivo zadnji na ljestvici, ne ulijeva preveliku sigurnost u stanje momčadi. Problemi su zapravo konstantno isti, momčad nema strukturu u posjedu, kontrola utakmice je vrlo upitna, vezni red je izlomljen i nedostaje balansa u igri. Stöger je prilagodio onu suludo visoko postavljenu zadnju liniju koju je držao Bosz i unio dozu konvencionalnosti u igru, ali prave ideje i dalje nema.
Nedostižni Bayern
Nevjerojatna je jalovost koju Borussija pokazuje u sredini terena. Centralni trio, neovisno o sastavu u kojem nastupa, nema opcija za probijanje linija i suparnici obično nemaju velikih problema usmjeriti Borussiju prema aut liniji.
Za razliku od vremena kad je napad funkcionirao po Tuchelovim pravilima, sada zaista nema nikakve strukture kojom bi Borussijini igrači iz bočnih zona mogli ponovo uključiti vezni red u igru ili napraviti dodavanje u halfspace zonu za krilne igrače i tako doći do progresije posjeda lopte. Geometrija igre je užasna, konekcije između igrača različitih linija gotovo da ne postoje i igra se sastoji od bezidejnog kruženja loptom oko zone i pokoje improvizacije gdje se oslanja na individualan talent.
Julian Weigl se iz jednog od najuzbudljivijih mladih igrača pretvorio u takvog koji vraća loptu stoperima, Mahmoud Dahoud i kada igra nimalo ne podsjeća na jednog od najboljih playmakera u Bundesligi, a Shinji Kagawa jednostavno igra previše minuta. Njegov učinak zapravo nije nimalo loš, ali on je igrač koji daje svoj maksimum u tranzicijskim ekipama koje se zasnivaju na jakom presingu, što je pokazao i u utakmici protiv Wolfsburga koji je ostavio prostor u pokušajima da napadne. Međutim, protiv discipliniranih zonskih obrana kao što je bila onda Herthina, Kagawa je u postavljenom napadu je svojim odlukama i pozicioniranjem često smetnja razvoju napada. Ako u srcu momčadi imate igrača na kojem ne možete graditi posjed, onda nije čudno da čak i ekipe iz donjeg dijela ljestvice bez velikih problema brane ono što Borussia nudi. I onda je još manje čudno da je Bayern pobjegao već 19 bodova.
Kada vidimo kako Borussija igra ove sezone, jasno je da mjesta za treći kiks nema
Osim na rezultatskom, Borussia nastavlja po starom i na poslovnom planu.
Još jednom je izgubila nositelja igre. Odlazili su Mats Hummels, Mario Götze, Robert Lewandowski, Henrih Mhitarjan, İlkay Gündoğan i Ousmane Dembélé, a ovaj put je otišao Pierre-Emerick Aubameyang, uvjerljivo prvi strijelac momčadi. Zabio je Aube za Borussiju ove sezone već 21 gol u 24 utakmice u svim natjecanjima i jedini je pokazivao konstantu forme čak i u Boszovu cirkusu. Produkciju nije poremetilo ni njegovo inzistiranje na transferu koje je izravna posljedica toga što je u drugim klubovima mogao dobiti i nekoliko puta veću plaću nego u Dortmundu.
Razmišljao je čak i o Kini, jer je postajalo sve jasnije da ga drugi klubovi koji mu mogu dati toliku plaću jednostavno ne žele, barem ne po cijeni koju je tražila Borussija. Stvar je u tome da Aubameyang samo trpa, a ne donosi nikakvu dimenziju u izgradnju napada i zato je vrlo teško graditi sustav igre oko njega. On je samo realizator golova koje kreira netko drugi, a malo klubova ima Mesuta Özila i Mhitarjana da kompenziraju njegove manjkavosti u igri.
Projekt u osjetljivoj fazi
„Trudimo se pronaći izvanserijske igrače dok još nisu na svom vrhuncu. Razvijamo ih i onda znamo da će, u jednom trenutku, otići“, izjavio je BVB-ov sportski direktor Michael Zorc Muradu Ahmedu u razgovoru za Financial Times.
U ožujku 2005. u zgradi aerodroma u Düsseldorfu, skupilo se oko 450 dioničara kluba kojima je prezentirana opcija stečaja i gašenja kluba ako se ne osmisli sasvim novi sportski program rada. Ono do čega su došli je upravo ovo što je Zorc opisao – dovesti izvanserijskog igrača i razviti ga do vrhunca. Ne nužno i prodati ga, ali treba imati na umu da će igrač u jednom trenutku otići. Na tim načelima, od poslovanja na rubu bankrota je BVB desetak godina kasnije postao 11. klub na svijetu po Deloitteovim financijskim mjerilima, odnosno godišnjim prihodima.
Međutim, ni Zorc, ni navijači, niti bilo tko drugi oko Borussije se ne zamara eventualnom borbom s Bayernom koji zarađuje duplo više.
Nije riječ o manjku ambicioznosti, nego o koncentraciji na vlastiti projekt koji može donijeti uspjeh ako se kvalitetno odradi. Nije Borussija odustala od rušenja Bayerna, odustala je od igre na Bayernovu terenu i pokušava dočekati priliku sasvim spremna. Poslovni model ima svoje zakonitosti, traži dobru skautsku službu i racionalno dovođenje igrača, ali i prodaju u pravi trenutak. A baš Aubameyang je školski primjer tog poslovnog modela.
U Borussiji jednostavno moraju prodavati. Ne jer je to suština kluba i smisao poslovanja, nego jer je to ekonomska realnost. I jer je to najbolji put do rezultata. Samo što su, za razliku od Nurija Şahina, Lewandowskog, Götzea, Mhitarjana ili Dembéléa, u Dortmundu Aubameyanga prodali u pravi trenutak, kad je njegova vrijednost na vrhuncu i kad je već dovoljno dao projektu.
Aubameyangu je gotovo 29, a temelj njegove igre je njegova nadljudska brzina. Ne samo na otvorenom prostoru, nego i u reakciji na loptu. Moderne metode treninga produžile su vrhunac sportaša, ali za očekivati je da će ubrzo Aubameyang izgubiti prednost nad ostalima i njegova će vrijednost samo padati. Dakle, Borussija ga je pronašla dok nije bio na vrhuncu, razvila ga i sad je vrijeme da ode jer tog vrhunca je ostalo prilično malo. Za razliku od Lewandowskog – u kojem je vidjela figuru s kojom može napasti Bayern i zato ga nije puštala sve dok nije otišao besplatno – Borussija će ispoštovati ono dogovoreno u Düsseldorfu tako što će prodati Aubameyanga. I čim je došao ozbiljan kupac koji je ponudio ozbiljan novac, Aube je otišao. Preduvjet je to da projekt ide dalje i da se dođe do rezultatskog uspjeha.
Međutim, projekt je u osjetljivoj fazi. Zorc i Hans-Joachim Watzke su stavili budućnost na kocku otkazom Tuchelu i dovođenjem Bosza. Kada vidimo kako Borussija igra ove sezone, jasno je da mjesta za treći kiks nema. Uz prodaju igrača kojima će igrački vrhunac ubrzo isteći, preduvjet je imati igru. A igra započinje trenerom koji je zna osmisliti. I, usprkos uspješnom poslovnom modelu, bez toga nema rezultata.
