Prošle je sezone dodjela MVP nagrade u NBA-u bila jedna od nainteresantnijih ikada, s obzirom na gomilu kandidata s realnim šansama da budu izabrani. Može li ovogodišnja ponuditi sličnu dramu i tako barem malo nadoknaditi manjak neizvjesnosti kada je prvak u pitanju?
S jedne strane smo tako imali Russella Westbrooka i Jamesa Hardena – dva neviđena potrošača, koja su, usprkos tome što su fazu obrane koristili uglavnom da bi se odmarali, dodali ogromne vrijednosti svojim momčadima svim onim teretom koji su nosili u napadu. Naime, kada kažemo ‘neviđene’ to i mislimo, jer Westbrook je imao najveću potrošnju posjeda ikada – ni Kobe Bryant u svojim najsociopatskijim danima, ni Michael Jordan prije nego što ga je Phil Jackson ukrotio nikada nisu probili granicu od 40 posto lopti koje su ili bacili prema obruču ili izgubili. Russell s tim saznanjem nije imao problema. A usto je uspio kreirati preko 50 posto asistiranih ubačaja svojih suigrača, baš kao i Harden. Ono po čemu su posebni tako je činjenica da su jedini igrači u povijesti koji su toliko carinili loptu tražeći kome podvaliti asist i usput imali vlastitu potrošnju preko 30 posto.
Jedina dva ikada. U istoj sezoni.
Legitimnim kandidatima činila ih je i visoka učinkovitost koju su imali usprkos ovolikom volumenu, čime je zadovoljen i onaj drugi osnovni preduvjet MVP kvalitete – Harden je već standardno šuterski bio u samom vrhu lige, a Westbrook je česte cigle koje je uzimao preko obrana ipak sakrio nikada boljom tricaškom sezonom (prvi put u karijeri blizu prosječne NBA učinkovitosti s perimetra) i ubojitim učinkom s linije slobodnih bacanja. I više od svim, triple-double prosjekom koji je kozmetički popravio najveći broj njegovih felera, od kojih je količina izgubljenih lopti čak bila i veći problem od promašenih skok-šutova.
Ovogodišnja MVP utrka može biti još neizvjesnija i još šira nego što se usuđujemo nadati. Što je pak još jedna potvrda da je NBA u sjajnom razdoblju
S druge strane smo pak imali nešto drugačiji tip kandidata – manje sebična središta svemira koja su odrađivala ipak nešto konkretniji all-round posao, što prevedeno znači da su ti igrači više sudjelovali u igranju omražene obrane. Kevin Durant je tu posebice bio sjajan s najboljim blokerskim i skakačkim učincima karijere te bi gotovo sigurno bio puno ozbiljniji MVP kandidat da nije propustio 20 utakmica tijekom kojih je Steph Curry bez problema podigao svoju igru na višu razinu, odvevši Warriorse do 16-4 bez Duranta, što je gotovo pa ista razina uspješnosti kao i s njim, oko 80 posto. Takav narativ definitivno ohladi one s pravom glasa koji vole priču s jasnim glavnim junakom.
LeBron James je imao standardno briljantnih momenata i njegova prosječna sezona je na papiru nedostižni ideal čak i za najveće košarkaške talente, ali loše igre Cavsa nakon All-Stara kada su ostvarili tek 12-15 i uopće prevelik period u kojem je očito bilo da čuva energiju za doigravanje nisu pomogli glasačima da se odluče za njega.
Iskoraci od sedam milja
Ostalo nam je spomenuti još Kawhjia Leonarda, koji se opasno približio ovim imenima po razini potrošnje, a usto je itekako pomogao da Spursi opet iznenade i opet pobjede u preko 60 utakmica. Međutim, iako je i dalje igrao sjajnu obranu na loptu ili po potrebi na strani bez lopte, čime je definitivno pomogao Spursima da opet imaju najbolju defanzivu lige, gole brojke mu nisu pomogle kod kandidature – Spursi su imali čak i bolju obranu bez njega na parketu, što stavlja upitnik nad njegov doprinos, a ni individualno nije bio krema ni u jednom segmentu osim u branjenju pick & roll driblera. Što je, uostalom, potvrdio i u doigravanju svaki put kada bi izašao na Hardena u ovim situacijama, ali što nije bio toliko važan dio njegove igre kroz sezonu osim u određenim matchupovima.
Opet, i playoff je potvrdio da Spursi mogu igrati vrhunsku obranu i bez njega, tako da se u biti kroz prošlu sezonu dogodilo sljedeće – Spursi su postali ovisni o Leonardu napadački. Bez njega nisu u stanju praktički ništa zabiti jer imaju manjak kreatora na vanjskim pozicijama i stoga im nije ni preostalo ništa drugo nego da ginu u obrani kako bi preživjeli te periode dok je on na klupi, dok je Leonard sam igrao manju rolu kako bi čuvao energiju za sve one juriše u sredinu.
Ovo je indikativno za novu sezonu u kojoj će Gregg Popovich svog najboljeg igrača još više čuvati po pitanju defenzivnih zadataka dok mu istodobno povećava potrošnju i odgovornosti u kreaciji za sebe i druge. Kawhi bi tako trebao napraviti novi napadački iskorak, naći se negdje na ovoj razini potrošnje Westbrooka i Hardena, što će ga vjerojatno promovirati u još atraktivnijeg MVP kandidata. A kako Spursi kreću u sezonu bez Tonyja Parkera, s Pattyjem Millsom kao jedinim pouzdanim playmakerom koji je ujedno više strijelac nego razigravač, očito da će Kawhi ove sezone srušiti i vlastite rekorde po pitanju asista.
Lani je već za jedan asist u prosjeku popravio prosjek i dobio svoju dozu pick & roll akcije kao primarni kreator, u doigravanju je to otišlo na razinu više. Sudeći po tim trendovima Leonard bi lako mogao imati potrošnju oko 35 posto uz 25 posto asistiranih ubačaja suigrača. To su definitivno MVP razine.
Kako je teško vjerovati da će Westbrook i Harden sada, kada uz sebe imaju Paula Georgea i Chrisa Paula, trebati nositi toliki teret sami, vjerojatno neće imati onu privlačnost koju im je davala povijesna razina na kojoj su igrali/trošili. Leonardov iskorak tako bi ga trebao staviti u istu razinu s njima, a za očekivati je da će na sličnim franšiznim visinama – a kažemo ‘franšiznim’, jer takvi igrači doslovno jesu u stanju sami momčad odvesti u doigravanje, budući da su u stanju doslovno sami nositi napad – ostati i dalje i LeBron i KD.
Dapače, uspije li Durant ponoviti onakvu defenzivnu sezonu, uz standardno vrhunski napadački učinak, samo ovaj put bez propuštenih utakmica, titula bi vrlo lako mogla biti njegova. Pogotovo ako će Warriorsi opravdati više nego realna očekivanja i opet ostvariti najbolji score u ligi. Ako će Spursi završiti s desetak pobjeda manje, a Golden State opet dominirati, teško će se naći dovoljno hrabrih glasača spremnih još jednom ignorirati najboljeg igrača najbolje momčadi, pogotovo nakon onoga što je u Finalu napravio LeBronu.
LeBron je pak zbog konteksta u nešto goroj situaciji od ove četvorice jer je izgledno da će Cavsi regularnu sezonu opet dobrim dijelom voziti u nižoj brzini. Doduše, dramu oko Kyrieja Irvinga su upravo razriješili na najbolji mogući način i vjerojatno će napraviti korak naprijed u odnosu na lanjsku sezonu s nešto više dubine na rosteru. Ali upravo zbog toga što bi opet mogli dominirati Istokom, nije nemoguće da se LeBron odmara čak i više nego inače kako bi se maksimalno sačuvao za doigravanje – točnije za Finale u kojem bi se Cavsi trebali naći četvrtu godinu za redom. LeBronu bi to pak bio osmi nastup za redom, ako netko još broji.
Uglavnom, u ovako gustoj borbi malu prednost trebali bi imati Leonard i Durant, čisto jer glasači vole osvježenja i iskorake od sedam milja, odnosno jer ne vole ostati dužni. Harden i Westbrook pak protiv sebe nemaju samo potencijalno slabiji učinak već i to što su lani bili u prvom planu, tako da su možda pomalo i, pokušajte ovo ne shvatiti doslovno, dosadili glasačima.
Potencijalna eksplozija Wolvesa
Sad kad smo prošli onaj očiti vrh ponude, pitanje je postoje li neki pritajeni favoriti koji bi mogli iznenaditi? Ako stvari posložimo po onim osnovnim kriterijima potrebnima da vas se uzme u obzir, ima. A ti su kriteriji već spomenuta kombinacija potrošnje i učinkovitosti te broj pobjeda. Westbrook je lani tu dobrim dijelom uzdrmao sistem jer je do MVP titule došao kao lider momčadi koja nije uhvatila niti 50 pobjeda i koja je uz to bila puno, puno slabija nego godinu ranije.
Mala digresija – zar tih osam Oklahominih pobjeda manje nisu samo još jedan dodatni razlog zbog kojega je Durant bio bolji MVP kandidat, samo da je imao potrebni broj utakmica?
Međutim, maknemo li Russov izbor na stranu kao iznimku koju je omogućila sama moć golih brojki koje je prikupio kroz sezonu, okvir imamo. I u njega se mogu uklopiti još samo dva imena – Steph Curry i Karl-Anthony Towns.
Da odmah iz slike maknemo Giannisa Antetokounmpa – iako je u pitanju vjerojatno drugi najbolji igrač na Istoku i jedini čovjek koji može držati svoje pred naletima LeBrona Jamesa, njegova momčad teško može napraviti potreban rezultatski iskorak da ga gurne u konkurenciju. On sam pak može doći blizu Westbrookova triple-doublea, ali za to neće biti dovoljno samo jurišati na obruč kroz tranziciju ili gužvu.
Trebat će zabiti i potrebnu kvotu skok-šutova, a Giannis nam još ničim nije dao do znanja da spreman za sličan iskorak. Samim time neće mu biti lako postati još veći potrošač, a pogotovo ne učinkovit potrošač – ako ti je jedini plan sjuriti se u sredinu i nešto smisliti u hodu, jednostavno nemaš dovoljno mogućnosti da zadovoljiš formu. Bez obzira koliko moćan bio finišer, spretan u iznuđivanju faulova i lucidan u serviranju zicera.
Što se dvojice preostalih tiče, tu nekih tajni oko kandidature nema. Steph je manje dominantan igrač od Duranta, ali može biti i opasniji ako zabija tricu za tricom s devet metara. Njegova potrošnja, iako niža od dolaska Duranta, ostala je na razini MVP kandidata, ali njegov najveći neprijatelj je legenda o njemu koju je sam stvorio u one dvije MVP sezone – tu je bio toliko šuterski efikasan da čak ni s Durantom, koji mu po logici igre otvara dodatan prostor i olakšava doći do kvalitetnih šutova, to ne može nadmašiti.
Dakle, njegova jedina nada da se dokopa nagrade ujedno je i nešto što on sam ne bi poželio – da Durant propusti još više utakmica nego lani, pa da Steph u tom periodu digne potrošnju, učinkovitost i potpali narativ. Ovako, s već dvije MVP titule i u podređenoj ulozi pored ipak većeg alfa-mužjaka, teško može privući prosječnog promatrača na svoju stranu.
Townsove šanse kriju se pak u potencijalnoj eksploziji Wolvesa – ako oni od lutrijske momčadi sa skromnim scoreom iskoče do 50 i više pobjeda, glasači će tražiti zaslužne. Uz dužno poštovanje Jimmyju Butleru, jedini način da Wolvesi toliko napreduju je ako će Towns igrati još bolje u napadu i pri tome postati i dominantan defenzivni centar.
Obzirom da su i Butler i Andrew Wiggins navikli igrati s loptom u rukama, Townsu neće biti jednostavno prikupiti za MVP borbu dovoljan broj posjeda u kojima će odlučivati hoće li šutnuti, napasti ili razigrati, ali potencijal je neosporan ako mu trener i suigrači ukažu povjerenje. Još će mu veći izazov biti izuzetne atletsko-fizičke potencijale pretočiti u nešto više od prosjeka skokova i blokada kada je defenziva u pitanju.
Međutim, kako znamo da je obrana najvećim dijelom stvar uigranog, nije isključeno da Towns već u trećoj sezoni postane jedan od boljih defenzivnih playmakera. A to je i ono ključno – već time što je ovako mlad legitimno u razgovorima o MVP kandidaturi govori sve što treba znati o biseru kojeg Minnesota ima u svojim rukama.
Tako da možemo spokojno zaključiti kako je odgovor na pitanje s početka pozitivan. Ne samo da ovogodišnja MVP utrka može biti zanimljiva, ona može biti još neizvjesnija i još šira nego što se usuđujemo nadati. Što je pak još jedna potvrda da je NBA u sjajnom razdoblju – možda trenutno iz raznih razloga nema momčadi koja može parirati Warriorsima, ali razina individualnog talenta u ponudi je neviđena.
Povijesna vremena, nego što.
