Najjača karika

Matjaž Kek nesumnjivo je najzaslužniji za Rijekin povijesni naslov

Zadnja izmjena: svibanj 22, 2017 Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL

„Hvala igračima, hvala svima koji su me trpjeli u stručnom stožeru, hvala ovoj radnoj zajednici, a prije svega onom koji je pokrenuo sve to skupa. Damir, hvala ti!“ izjavio je u pobjedničkom govoru Matjaž Kek.

Pristupali smo ovom prvenstvu i Rijeci iz više kutova. Između ostalog, hvalili smo Filipa Bradarića i njegov tihi doprinos, objašnjavali kako je specifični stil igre svojstven za HNL napravio od Stefana Ristovskog najboljeg igrača lige, analizirali smo nebrojene utakmice. Razmišljali smo je li Rijeka spremna za krunidbu, kritizirali prešućivanje temeljenih problema hrvatskog nogometa. Na kraju je Zaljev postao dom prvaka, a Kek veći od Stanka Vraza.

I opet, u svojoj veličini, ostao je skroman. Zahvalio se svima, svima je dao na važnosti, a sebe je opet ostavio u kutu. Nije to baš pošteno, jer se Damir Mišković, kako i u ostalom svaki navijač Rijeke, treba zahvaliti upravo Keku koji je bio ključni faktor u osvajanju naslova. Bez njega ne bi išlo.

I izgledalo je jednostavno. Od prvo kola su vladali ligom, cijelu sezonu su izgubili samo jednu utakmicu – i to u sudačkoj nadoknadi, penalom – bili su efikasni na oba kraja terena i nije se činilo kao da imaju pretjerano težak zadatak zadržati prednost koju su stvarali. Međutim, nije konkurencija bila toliko slaba, Rijeka je bila toliko moćna.

Nije Dinamo izgubio naslov, nego ga je Rijeka osvojila.

To dokazuju i osvojeni bodovi, koji ne pokazuju neko značajnije odstupanje. Dinamo sada ima 83 boda, a prošle je godine osvojio ligu s 85, godinu prije s 88, još prije s 84. Gubitak titule je razgolitio lošu igru u Maksimiru, ali to i nije neka novost s obzirom da svih ovih godina Dinamo igra otprilike jednako – isključivo na kvalitetu svojih individualaca u kontroliranim uvjetima kontroliranog Saveza. Titula je bila savršena dimna zavjesa za kritike. Kad su ove godine osvojili praktički isto bodova, na isti način igre, otkrili su se problemi jer je Rijeka osvojila nijansu više, na Kekov način igre.

I, premda je izgledalo tako, nije bilo nimalo jednostavno. Zapravo, bilo je sasvim ludo očekivati da će Rijeka biti ovako dominantna.

Sustav iznad svega

Uprava, sportski direktor i Mišković, koji je ovaj povijesni naslov dočekao u Luganu na kćerinoj promociji, potpuno su rasturili osnovicu ekipe od prošle godine. Prodali su vratara, kapetana, najboljeg igrača i najboljeg strijelca. Petorica igrača je odigralo preko 3.000 minuta u prošloj sezonu, a četvorica od tih su napustila klub. Trojica su zabila preko 10 golova prošle sezone i sva trojica su napustila klub. Za trenera poput Keka, koji individualni talent uklapa u sustav, ovakva je promenada morala biti problem.

Rijeka je postala prvak zbog Matjaža Keka, postala je prvak zbog kontinuiteta jednog trenera i njegova sustava

Sustav rada je svetinja za Matjaža Keka. Ne razbacuje se izjavama, drži distancu, ostavlja dojam radne etike koja je pomalo zarazna. Iz toga je deriviran specifični sustav igre koji nije pretjerano kompliciran, a ponekad ni stilski posebno dopadljiv, ali je iznimno efikasan. Pa ipak, svaki sustav se zasniva na igračima. Kako na njihovoj kvaliteti, tako i na uigranosti i ispunjavanju zahtjeva.

Svaki igrač ima svoju određenu vrijednost, ali igranje u pravom sustavu tu vrijednost podiže, kolika god ona bila. Rijekini igrači imaju natprosječnu vrijednost u okvirima lige u kojoj se natječu, ali su ipak ispod Dinama. Pravi se sustav zasniva na jasnim ulogama, podjeli zadataka u igri sasvim neovisno o pozicijama. Matjaž Kek ima sustav igre, koji je u samom vrhu HNL-a, usporediv jedino s onim što radi Željko Kopić u lošijim uvjetima. Nije Kek izmislio toplu vodu i složio nešto strašno kompleksno, ali je složio nešto što je prilično jasno i što se pokazalo nezaustavljivim.

Takav sustav u kojemu svatko zna svoj posao onda ima određene mehanizme, uigrane komponente igre koji igraču nude automatizam; automatizam pak nudi efikasnost izvedbe, a efikasnost je ono što razlikuje talentiranog od vrhunskog igrača, barem u statističkoj valorizaciji učinjenog. Automatizam u igri smanjuje mogućnost donošenja loše odluke i olakšava izbor rješenja, čineći ta rješenja što lakšima. Automatizam koji generira sustav igre podiže individualnu vrijednost igrača.

Maksimalno iskorištavanje talenta

Savršeno je to vidljivo na primjeru Franka Andrijaševića, koji je prvi Rijekin strijelac i u borbi za prvog strijelca lige.

Realno, on je vezni igrač koji ne može individualno stvarati višak ni za sebe ni za suigrače. Da je ostao u Dinamu, Andrijašević gotovo sigurno ne bi bio standardni prvotimac, jer Dinamo na toj poziciji ima kreativnije igrače, bolje tehničare i brže trkače. Nije to nikakav manjak poštovanja prema Franku, ali on kao i svaki drugi igrač ima određene prednosti i određene mane i definitivno po talentu nije najbolji igrač lige. Dok su u Dinamu vidjeli mane, Kek je prepoznao vrline i našao mu je jako zahvalnu ulogu druge špice, nekoga tko igra kao napadač iako nominalno dolazi iz drugog plana. I pretvorio ga je u najboljeg igrača lige. Iskoristio je Kek njegovu visinu, dobro kretanje i čitanje prostora i jako dobar udarac. Međutim, nije to baš prvi put da se događa takvo maksimalno iskorištavanje talenta na dispoziciji.

Prošle je sezone Roman Bezjak zabio 17 golova, a Marin Tomasov 14 uz 12 asistencija. Godinu prije Kek je dobio zaista elitnog talenta u Andreju Kramariću i on je sezonu završio s 28 golova iz samo 30 utakmica. Prije njega Kek je od Leona Benka napravio stroj za golove, pravog ubojitog centarfora koji je dospio u reprezentaciju i koji je napravio (barem na papiru) unosan transfer u Kinu. Pa i Ivan Krstanović je zabijao po 15 golova pod Kekom.

Tu jednostavno više ne može biti riječ o slučajnosti.

Svi ti igrači, osim Kramarića, imaju svoje jasne nedostatke. Međutim, došli su u sustav koji je te nedostatke maskirao. To je sustav igre koji je podigao njihovu vrijednost iznad realnog stanja stvari, kao što sad vjerojatno diže Andrijaševića, sustav koji im nudi automatizam u reagiranju što smanjuje mogućnost donošenja loše odluke i olakšava izbor rješenja. A taj je sustav je instalirao Matjaž Kek.

Rutina i kontinuitet

Ipak, možda je Kek u pravu u zahvali Miškoviću. Premda su na Kantridi/Rujevici igrači ponekad odlazili kao na kolodvoru, imao je Mišković strpljenja i pružio je Keku kontinuitet rada. Igrači koje je dobivao na poklon iz Dinama, poput Kramarića i Krstanovića, ali i Mehmeda Alispahića i Ivana Tomečaka, ubrzali su rebuilding za nekoliko godina – što igračkom kvalitetom, što novčanom injekcijom od transfera. Od sudbonosnog 27. veljače 2013. Mišković je imao vjere i pustio je Keka da radi, čak i onda kad nije imao razloga biti u potpunosti zadovoljan.

Jer, nije baš da Kek nije radio greške.

Za početak, već petu sezonu Kek nije promovirao baš nijednog domaćeg igrača. Od prodaje Ivana Močinića Rijeka nema nijednog igrača poniklog u vlastitom pogonu i to velikim dijelom ide na Kekovu dušu. On je jednostavno trener-natjecatelj i nema strpljenja za razvijanje mladih talenata koji traže šansu i prostor. U njegovom sustavu nema mjesta za greške i učenje, on traži rutinu koju mladi igrači jednostavno ne mogu dati. Ta rutina često njegov sustav čini dosadnim, previše zatvorenim i neatraktivnim. To ga je, uostalom, već koštalo bodova i bodova protiv onih najslabijih momčadi, kao lani kad bi se isto borio za naslov da nije prosuo čak 14 bodova protiv Slaven Belupa i Intera. Kad dodamo u priču da ga je taj isti Slaven Belupo pomeo iz kupa s golemih 3:0 i da Rijeka nije prošla realno slabiji Aberdeen, itekako je bilo razloga za nezadovoljstvo. Međutim, dobio je priliku za kontinuitet.

I danas, godinu dana kasnije, Rijeka je prvak prvi put u povijesti. Postala je prvak zbog Matjaža Keka, postala je prvak zbog kontinuiteta jednog trenera i njegova sustava. Svi su odradili svoj posao – od vratara Andreja Prskala koji nije kiksao nijednom, do stopera koji su bili sposobni igrati visoko i držati jednu od najučinkovitijih obrana Europe, preko Josipa Mišića i Bradarića koji su upravljali igrom i krpali obrambene rupe. Desna strana i veza Stefan Ristovski – Marko Vešović je bila ubojita, Franko je zabijao, a ostali napadači su mu pomagali, iako su sami u jednom dijelu sezone izgledali očajno, a igrači s klupe su davali impuls kad je trebalo.

Rijeka cijele sezone nije imala slabu kariku, ali Matjaž Kek je bio najjača. I zasluženo je šampion.