Borussia Dortmund poražena je kod kuće od Monaca i to je zapravo fantastičan rezultat jer joj daje šansu u uzvratu okrenuti stvari u svoju korist. Da, žuto-crni doma nisu uspjeli pobijediti, ali uzmimo u obzir kontekst. Primili su tri gola iz dva Monacova udarca u okvir, a ljudi igraju bez Marca Reusa, Andréa Schürrlea i Marija Götzea, koji su najbolje plaćeni igrači ove momčadi, s tim da su izvan stroja standardni prvotimci Erik Durm i Marc Bartra. Nije im pomogao ni sudac koji je priznao gol postignut iz čistog ofsajda, a vrlo vjerojatno su oštećeni i za penal.
Eh, da – i manje od 24 sata prije utakmice netko je bacao bombe po njima!
Da bi dobio nešto iole slično normalnim uvjetima za igru, Thomas Tuchel morao je napraviti čudo –koje je i napravio, emocionalno očistivši momčad. Njegovi su igrači griješili i poklanjali, ali su, s obzirom na kontekst, prošli fantastično dobro.
Na polju socijalne psihologije rađeno je više istraživanja i potvrđeno je kako profesionalnim vojnicima sporadični napad u transportu izaziva mnogo veće razine stresa nego konstantne borbene akcije protiv neprijatelja. Kad razmislimo, to je sasvim logično – jer kad vojnik juriša s puškom u ruci na neprijateljski položaj, sasvim je svjestan kako će pucati i po njemu. Teško ikoga može šokirati da netko po kome pucaš uzvrati vatru. S druge strane, onda kad ne očekuješ napad, šok je mnogo veći i stres djeluje neusporedivo razornije.
U znanstvenom članku „Spremnost, prilagodljivost i podešavanje“ iz 2008., Peter Joseph Murphy donosi istraživanje u kojem ispituje australske i kanadske vojnike u mirovnim misijama. Iako se samo istraživanje bazira na ponovnoj socijalizaciji vojnika u društvene krugove iz kojih su išli na mirovne misije, u jednom dijelu Murphy donosi zaključak kako se vojnici vraćaju na normalnu razinu stresa tek peti dan nakon iznenadnog napada.
Dakle, iako vojnicima koji su prošli obuku, koji su navikli na eksplozije i zujanje metaka koliko se ljudsko biće na to uopće može naviknuti trebaju četiri puna dana da se vrate u normalu, UEFA je zaključila da su nogometaši Borussije Dortmund spremni nastupiti u četvrtfinalu Lige prvaka 20 sati nakon što su napadnuti bombom. I to se nekome činilo sasvim OK idejom.
Tuchel je pogriješio u postavljanju igre…
U ekipnom je sportu nevjerojatno teško precizno odrediti važnost trenera. Vidite da postoji trenerov potpis na taktici ili na mentalnoj spremi, očito je kad trener izgubi autoritet u svlačionici pa Barcelonini igrači pretrče devet kilometara manje nego Juventusovi, ali zapravo ne postoji statistička mjera koja može precizno odrediti utjecaj trenera na igru.
Rezultat je još aktivan. Borussia će doći sebi kroz tjedan dana i napokon ćemo dobiti dvije ekipe u punom sjaju svog nevjerojatnog talenta
Trener je jako bitan, ali za osvajanje trofeja i pobjeđivanje utakmica ipak su presudni igrači i njihove reakcije na zahtjeve koji su pred njih postavljeni. Ono ključno za trenera je poznavati limite svoje momčadi i izvući maksimum iz nje u trenutnoj situaciji. Samo, nekad taj maksimum nije dovoljan za rezultat, jer sport nosi i faktor suparnika kojeg se uvijek nešto pita.
Koncept ocjenjivanja isključivo na temelju rezultata potpuno je odvojen od konteksta, a kontekst je iznimno bitan. Borussia je izgubila protiv Monaca, ali može biti zadovoljni prikazanim jer to je bilo dovoljno blizu maksimuma s obzirom na sve okolnosti. Teren naprosto nikad nije kontrolirani laboratorij u kojem se igra u savršenim uvjetima i s istim početnim figurama.
Thomas Tuchel napravio je jako dobar posao u podizanju šokirane momčadi. Međutim, isto je tako potpuno pogriješio u startu utakmice.
Počeo je u formaciji 3-1-4-2, s tim da su ova dva naprijed bili Ousmane Dembélé i Pierre-Emerick Aubameyang, koji su iz zona halfspacea napadali dubinu iza leđa stopera. To je na mahove izgledalo opasno, ali igra je bila loše postavljena.
Tri stopera i Julian Weigl bili su praktički potpuno odvojeni od momčadi, bočni igrači su skroz visoko i ne nude se kao opcije u prijenosu lopte u drugu fazu posjeda. Shinji Kagawa i Raphaël Guerreiro kao centralni veznjaci striktno su markirani i daleko od igre u kojoj nikako nije moglo biti tečnosti. Monaco je točno znao što može očekivati i Leonardo Jardim je postavio odličnu taktiku da osujeti napad baziran na načelima Juego de Posición.
Dakle, Kagawa i Guerreiro su imali čuvare, bekovi su daleko (a i po svojim karakteristikama napadački neopasni), ali ovdje je ključ Radamel Falcao. On drži Weigla u svojoj sjeni, tijelom brani dodavanje prema njemu i vrši pritisak na loptu. Pomaže mu Kylian Mbappé, uz iskakanje jednog od krila koja imaju zadatak napadati bočne stopere. Tako su držali pod kontrolom začetke napada i stvarali pritisak provocirajući greške.
A kad bi isprovocirali grešku, istu bi i iskoristili. Fantastičan gol koji je Mbappé zabio za 3:1 izvrsna je ilustracija toga. Dva udarca u gol i tri gola, mala pomoć suca i uže obrane BVB-a, ali to je Monaco. Nemilosrdni gadovi koji u svakom trenutku znaju što rade i iskorištavaju one greške na koje su suparnika natjerali.
… a onda je pogrešku ispravio na poluvremu
Tuchel je svjestan stanja i svoje pogreške u postavljanju igre te odmah mijenja. Na poluvremenu vadi Svena Bendera i Marcela Schmelzera, a u igru stavlja Christiana Pulisica i Nurija Sahina. Tuchela nije smelo ni to što Sahin ima samo 175 odigranih minuta u čitavoj sezoni, a ni to što je morao pretumbati čitavu ekipu: Guerreiro je otišao na poziciju lijevog bočnog igrača, Matthias Ginter se vratio na stopera, a čitava je formacija prešla na 3-2-4-1. Naizgled vrlo slično onome što je bilo prije, ali ovim izmjenama Borussia je prodisala.
Prvo, koncepcijski je napravljen veliki napredak.
U ovoj situaciji centralni stoper može zatvoriti trokut s dva vrha u veznoj liniji, tako da može zaobići loptom napadače Monaca; a ako oni odluče stajati usko, onda napad mogu dalje prenijeti bočni stoperi. Naprosto koncepcijski imaju više opcija, figura jednog napadača je zapravo spuštena u prvu fazu posjeda.
Drugo, napravljen i kadrovski upgrade. Sad su na bočnim pozicijama Pulisic i Guerreiro, brzi igrači sposobni driblingom probijati liniju i Monaco ih ne smije čuvati onako daleko kao što je mogao Gintera i Schmelzera. Aubemeyang vezuje oba stopera, a dok halfspace zone zauzimaju Kagawa i Dembélé, tako da veznjaci ne mogu iskakati u pomoć napadačima u presingu. Dakle, Dortmund ima koncepcijski višak u začetku akcije iz kojeg može distribuirati loptu prema završnici, gdje ima dovoljno individualne kvalitete da završi akcije.
Međutim, nije bilo dovoljno koncentracije. I to je razumljivo, skupa sa svim posijanim loptama i krivim procjenama u kontekstu onog što su igrači prošli; dapače, iznad svih očekivanja. I zbilja je šteta što su onakvi odvratni događaji pokvarili potencijalno epsku utakmicu. Monacu su nedostajali bekovi koji su ključni faktor te momčadi i to bi neka druga Borussia u nekim boljim okolnostima iskoristila.
Ono čime se možemo tješiti jest da nije sve gotovo i da je rezultat još aktivan. Borussia će doći sebi kroz tjedan dana i napokon ćemo dobiti dvije ekipe u punom sjaju svog nevjerojatnog talenta. Nadajmo se – ovaj put bez sudaca u bitnim ulogama, bez UEFA-inih gluposti i sigurno bez bombi.
