Novo Zlatno doba

Run. Three. And D. Ovo finale samo je početak

Zadnja izmjena: 10. lipnja 2017. Profimedia

Umjesto da uspoređujemo Golden State Warriorse s Chicago Bullsima ili LeBrona Jamesa s Michaelom Jordanom, možda je bolje pokušati vezati ih uz prikladnije pojmove – Showtime, Magica Johnsona i Larryja Birda te rivalstvo Los Angeles Lakersa i Boston Celticsa s kraja 1980-ih.

Warriorsi i u finalu redovno zabijaju preko 60 poena već na poluvremenu, Cavsi ih barem u te prve 24 minute nekako prate. Obje momčadi završit će doigravanje s učinkom od preko 118 poena na 100 posjeda, što su nezapamćeni dometi u modernoj NBA povijesti, za koju se može reći da počinje 1984. sudarom Lakersa i Celticsa – prvim od ukupno tri koliko će ih imati u periodu od četiri sezone, što je tek jedna od poveznica s Warriorsima i Cavsima koji upravo kraju privode treći čin svoje drame.

Lakersi su 1987. bili na vrhuncu moći s učinkom od skoro 120 poena na 100 posjeda i tome se čak ni ovi Warriorsi nisu približili, ali te je sezone Boston već lagano bio u silaznoj putanji, tako da je ukupno gledano ovo finale najvatrenije ikada, barem na papiru. A ovogodišnje doigravanje, usprkos manjku neizvjesnosti, prosječnim se učinkom kojega logično pumpaju upravo Warriorsi i Cavsi podiglo na razine koje nismo gledali desetljećima.

Stoga, povijesne brojke treba staviti i u povijesni kontekst.

U tablici koja prikazuje pomake u razdobljima od desetljeća, jasno se može vidjeti koliko unazad se treba vratiti da bismo pronašli ekvivalent koji se može usporediti s ovim što gledamo ove sezone učinkovitošću, ali i barem donekle stilom, a tu prije svega mislimo na ritam .

ORTG – offensive rating, odnosno broj postignutih poena momčadi na 100 posjeda
PACE – Pace Factor, odnosno broj posjeda na 48 minuta jedne momčadi
3PA – 3 point attempts, broj šuteva za tri poena
Opširnije o pojmovima ovdje

Ako bismo tražili sličnu vatrenu moć usporedivo s onim što gledamo ove sezone, moramo se vratiti sve do početka 1990-ih i prvih Jordanovih naslova, kada je liga prelazila iz ere Showtimea u eru Chicago Bullsa. Međutim, već tada je uočljiva tendencija k usporavanju igre i postavljenim napadima koja će obilježiti idućih 25 godina.

Malo zbog uspjeha trokuta koji je tražio organiziranu akciju kroz post, malo zbog brutalnog pristupa s gomilom centara koji su promovirali Detroit Pistonsi, liga je krenula prema onome što smo godinama smatrali standardom, a to je ta mantra po kojoj košarka u doigravanju usporava i gdje najvažnije postaje dobiti bitku u reketu. Što je do apsurda doveo Pat Riley sa svojim Knicksima. Ironično, radi se o istom čovjeku koji je vodio Showtime.

Podići učinke na razine iz tog perioda nisu uspjeli ni Phoenix Sunsi, koji su povratkom run and gunu pokrenuli ‘pace & space’ pokret i obrnuli paradigmu, promovirajući niže postave s više šutera i driblera na štetu snage i visine, a zatim ni Miami s LeBronom kao prototipom modernog visokog. Nije to uspjelo ni zadnjem izdanju Spursa, koje je valjda taj isti pokret dovelo do vrhunca briljantnom razinom igre, barem do ove sezone kada su Warriorsi i njih nadmašili.

Naime, čak ni usprkos sve većem broju trica nešto je nedostajalo, a to nešto bilo je ritam. I glavni razlog za to je bio što su i Erik Spoelstra i Gregg Popovich vjerovali da se okretanjem bržem ritmu previše riskira u obrani. Dok Warriorsi takva vjerovanja nisu okrenuli na glavu pokazavši da se može igrati elitna obrana i bez igranja u blatu.

Ako su gomila talenta i sve brži ritam glavne poveznice ovog današnjeg i originalnog Showtimea, postoji i ta jedna glavna razlika između njih – šut za tri poena

Ovogodišnjih prosječnih 95 posjeda po utakmici u doigravanju tako možda ne zvuče kao run and gun u usporedbi sa 100 koji su bili standard krajem 1980-ih, ali itekako svjedoče o smjeru u kojem se okreće liga. Uostalom, Warriorsi su igrali na 101 posjed, a njihovi uspjesi vjerojatno će utjecati na odluku mnogih momčadi da dodatno ubrzaju igru i tako nas dodatno približe Showtimeu.

Lakersi su s Magicom bili i ostali pojam tranzicijske košarke, nabijali su ritam svakom prilikom i po tome su preteča košarke koju danas gledamo u NBA puno više nego strogo sistemska momčad poput Bullsa.

Celticsi su, doduše, bili više orijentirani post-up igri kroz postavljene napade, ali i oni su trčali jer tada su to radili svi – upravo te 1987. doigravanje se igralo na prosječno skoro 98 posjeda po utakmici, a nakon 1993. i potonuća u blato, kada su spori ritam i guranje u reketu postali sinonimi za playoff košarku, trebali smo čekati više od 20 godina i proći kroz gomilu promjena pravila kojima je cilj bio igru učiniti atraktivnijom da se pojave Warriorsi i preokrenu trend – zadnje tri sezone u kojima su oni došli do finala konačno smo imali prilike gledati više tranzicijske košarke s preko 94 posjeda po susretu.

Nije slučajno da najgora tranzicijska obrana cijele lige, ona Cavsa, nije bila u stanju izaći na kraj s Warriorsima. Kada svaka momčad u NBA bude svaki peti ili četvrti posjed realizirala kroz kontre, defenzivna kvaliteta u tom segmentu igre postat će još važnija.

Još jedna poveznica između ovogodišnjih finalista i doba kojim su vladali Lakersi i Celticsi je talent. Gomila talenta.

Naime, ono po čemu su ove dvije dinastije bile posebne također su bili višestruki all-star igrači na rosteru. Baš ove spomenute 1987. imali su ih po 3 (James Worthy, Kareem Abdul-Jabbar i Magic na Zapadu, Bird, Kevin McHale i Robert Parish na Istoku).

Ako su gomila talenta na najboljim rosterima i sve brži ritam glavne poveznice ovog današnjeg i originalnog Showtimea, postoji i ta jedna glavna razlika između njih – a to je šut za tri poena.

U ono je doba na trice otpadalo manje od 10 posto pokušaja. Tek 1989. po prvi put je probijena ta granica i od tada prosjeci rastu, sve do današnjeg standarda koji zahtjeva da trećina šutova bude s perimetra. Ovaj playoff je, naravno, po tom pitanju postavio novi rekord: prosjek je 35 posto pokušaja, a Cavsi su išli čak i preko 40 posto.

S time da se treba podsjetiti kako je skraćivanje linije na bokovima i centralno na dužinu korner trice uzrokovalo nagli skok, kojega vidimo u tablici u podatcima za doigravanje u sezoni 1996./1997. Povratkom na standardne mjere godinu kasnije došlo je do pada na prikladniji stupanj rasta, ispod 20 posto, nakon čega je opet uslijedio rast proporcionalan razvoju igre.

A na njega su opet dobrim dijelom utjecala pravila, prije svega ponovno dopuštanje zonskog branjenja i uvođenje pravila defenzivne 3 sekunde. Naravno, ovdje se sada može otvoriti rasprava o tome koliko bi Lakersi mogli biti učinkoviti protiv zonske obrane na strani bez lopte u doba kada se nije šutiralo trice, što je s jedne strane samo podsjetnik koliko su ove stvari kompleksne i ovisne o kontekstu, a s druge i potvrda koliko je ovo što izvode Warriorsi posebno.

Uglavnom, kada dodamo porast šutova za tri ovakvoj razini talenta i povećanom broju posjeda zbog forsiranja tranzicijske igre – koja, usput spomenimo, već sada predstavlja petinu posjeda Warriorsa (na razini lige porast poena iz tranzicije povećao se za 2 posto u odnosu na lani, otprilike kao i broj pokušaja za tricu; dakle, ova dva segmenta igre su praktički nerazdvojiva) – dolazimo do zaključka da je liga ušla u novo zlatno doba.

Ovogodišnje Finale tako je bilo vjerojatno tek početak, a nama fanovima ostaje samo čekati kako će se narativ razvijati i koliko će razvoj momčadi poput Bucksa, Celticsa, Nuggetsa i Sixersa, ili pak nekoga potpuno neočekivanoga, znati profitirati prepoznavanjem trendova na vrijeme.

Run. Three. And D.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.