Možda zvuči pretenciozno reći za momčad koja zadnje dvije godine ostvaruje preko 60 pobjeda po sezoni da se treba poboljšati, ali takav je život u NBA – ako nisu u stanju boriti se za naslov, moraš ili ići naprijed (pa makar i glavom kroz zid, što preneseno u kontekst kojim se bavimo znači opteretiti salary cap) ili se vratiti nekoliko faza unazad kako bi sutra opet mogao naprijed. Stajanje u mjestu je nedopustivo.

Sad, Spursi imaju jedan objektivni i jedan subjektivni razlog zbog kojega su usprkos kvaliteti koja obično garantira borbu za naslov završili u svojevrsnom čistilištu. Ovaj objektivni je vezan uz Golden State Warriorse, koji su zadnje tri sezone kvalitetom na povijesnim razinama. Subjektivni je, pak, poprilično ironičan – u sportu u kojem malo tko regularnu sezonu shvaća ozbiljno, profesionalnost Spursa i činjenica da svaku večer igraju košarku na pravi način, nesebično i sistemski u napadu, koncentrirano i požrtvovno u obrani, dovode do toga da često ostvaruju rezultate iznad razine talenta koji okupljaju. Ta razlika onda dolazi do izražaja u playoffu (neočekivani porazi od Thundera, Clippersa i Grizzliesa).

Spursi imaju sjajnu polaznu poziciju već time što su kao organizacija posloženi od vrha do dna, a pogotovo jer imaju ono o čemu sve NBA franšize sanjaju, a to je franšizni talent – Leonard je definitivno netko oko koga možeš graditi najviše ambicije. Najbolje od svega, on nije tek netko tko može nositi ogroman teret u oba smjera i kao strijelac i kao branič, već je i pravi lider. Slično kao i svojevremeno Tim Duncan, Leonard ne pruža primjer samo u statistici nakon utakmice, već i pristupom na parketu i u svlačionici.

Ne ističe Gregg Popovich slučajno da je za sve što je postigao u životu zaslužan upravo Duncan – kada imaš takvog igrača, superstara, koji je spreman stati iza trenera i davati sve od sebe na treningu i u nekoj nebitnoj utakmici u studenom, onda ni ostali igrači nemaju izbora. Iz istog takvog kalupa je izliven i Leonard, što znači da Spursi imaju stvarno rijedak luksuz, uspjeli su zamijeniti jedan stup drugim bez da se kuća na trenutak nagnula. Franšize ne rastu na grani, to je odavno mudro zaključio Ari Gold, tako da moraju odraditi ipak onaj ‘lakši’ dio posla, pronaći rješenja od 2 do 15.

Kako se iz sezone u sezonu nekadašnja šampionska jezgra raspada (praktički su ostali samo Kawhi i Danny Green), Spursi će morati proliti poprilične količine znoja ako sljedeći put misle istrčati na parket s boljim rosterom od ovogodišnjeg. Pa da vidimo kakve im se sve opcije nude.

1. Nuklearna opcija (ili, što bi Kerum rekao, „nukelarna“)

Pod ovim naravno mislimo na razbijanje rostera kako bi se oslobodilo dovoljno prostora na salary capu.

Tržište je ovog ljeta krcato all-star talentom, tako da bi Spursi mogli partnera Leonardu pronaći i među nekim od dostupnih slobodnih igrača. Prve mete svakako bi bile playmakeri poput Chrisa Paula ili Kylea Lowryja, koji bi riješili problematičnu produkciju na poziciji i pri tome rasteretili Leonarda, kojega u suprotnom čeka još veća potrošnja u ulozi primarnog kreatora s loptom. Samo, slično kao i Paul Millsap koji bi bio odličan dodatak između Leonarda i LaMarcusa Aldridgea, oni mogu tražiti plaću koja bi iznosila 35 posto salary capa, što nas dovodi do cifre od 35 milijuna. Dolara, ne Kineza.

Čak i igrači koji nemaju prava na ovakve iznose zbog kraćeg radnog staža, poput Gordona Haywarda i Blakea Griffina, mogu dobiti do 30 milijuna i jasno je već na prvu da Spursi nemaju previše manevarskog prostora. Naime, da bi dodali tog nužnog drugog all-stara na roster, morali bi uz trade Paua Gasola i odricanje od prava na Pattyja Millsa i Jonathona Simmonsa napraviti i gomilu poteza koje Spursi inače ne rade. Tipa, otpustiti Tonyja Parkera (tehnički mogu njegov preostali ugovor rastegnuti na tri sezone, što bi im otvorilo dodatnih 10 milijuna, taman koliko im treba). Što neće napraviti s legendom kluba. Iako bi bilo najpametnije.

Slično vrijedi i za LaMarcusa Aldridgea. Micanje njegova ugovora donijelo bi im potreban prostor, ali pri tome bi praktički zamijenili jednog veterana drugim, a nisam siguran da Lowry za takvu razliku u cijeni radi značajniju razliku na parketu, pogotovo dugoročno. LMA nije all-star igrač u današnjoj NBA, ali odrađuje dovoljno u oba smjera da ga ne možeš tek tako baciti na ulicu. Bez njega kao treće opcije, cijeli plan dovođenja druge – nema smisla.

Kawhi, LaMarcus i Lowry, to ne zvuči loše i možda bi Lowry bio spreman dati i određeni popust kako bi se ugurao u prostor bez potrebe da se dira u Parkera. Tehnički je ovo izvedivo ako će cap biti 101 milijun, kolike su prve projekcije (a vjerojatno će biti i par milijuna viši, što olakšava ovakve računovodstvene igrice zbog kojih mnogi od nas još više obožavaju NBA). Puštanje Millsa i Simmonsa te trejd Gasola (kao i odlasci Davida Leeja i Dewaynea Dedmona, koji imaju tako male ugovore da će vjerojatno iskoristiti opciju za izlazak na tržnicu u potrazi za nečim boljim) otvorili bi im oko 25 milijuna prostora.

Samo treba pronaći nekoga kome možeš utopiti Gasola, a onda nazvati agenta Kylea Lowrya i pitati ga želi li se odreći 10 milijuna u prvoj rati, zatim i onih ostalih 80 koje mu mogu dati Raptorsi kroz max ugovor. Ništa lakše.

2. Umjerena opcija (poznata i kao ‘The Plenkovich Option‘)

Ako već nije realan ulov zubatca na tržnici, nije loše pronaći makar poneku skušu, pod uvjetom da je svježa – ovdje se također vodimo time da Spursi grade roster uz pomoć prostora, ali i bez velikih ambicija.

U ovom kontekstu Spursi ne bi ni razmišljali o rastezanju Parkerova ugovora, zamjeni Aldridgea za prostor i odricanju od Millsa (Simmonsa bi teško zadržali i u ovoj verziji), već bi se fokusirali isključivo na Gasola, kojega bi Pop poslao u neku od svojih podružnica (budimo realni, pola GM-ova u ligi je prošlo kroz San Antonio i uvijek su spremni pomoći matici, sjetimo se samo kako je Atlanta uzela Tiaga Splittera da bi pomogla Spursima otvoriti prostor za dovođenje Aldridgea).

Ovime bi se moglo otvoriti maksimalno oko 19 milijuna – koji nisu dovoljni za uzdrmati ligu i poigrati se s ionako labilnim sinapsama navijača, ali koji Spursima daju mogućnost da pronađu ne samo pojačanje već i osvježenje. Gubitak Gasola u prvi plan stavlja potragu za centrom, a ostatak definitivno moraju uložiti u swingmana koji može pokriti pozicije 2 i 3. Problem je samo što svaki iole poželjniji šuter na tržištu kojega možda možeš dovesti za 10-ak milijuna i koji odgovara onome što Spursi traže – poput Bojana Bogdanovića, Tonyja Snella ili Joea Inglesa – nije slobodan već njihove momčadi mogu izjednačiti eventualnu ponudu te ih zadržati.

J.J. Redick je slobodan, ali za njega bi trebalo iskrcati više, što automatski znači da moraš pristati i na jeftinijeg centra. Njega, doduše, možeš ubaciti i u iznimku za momčadi s prostorom na capu koja ove sezone iznosi 4,3 milje, što je taman rata kao stvorena za potpisati Zazu Pačuliju – e, to bi bio vrhunac Popovicheve karijere kao šefa košarkaških operacija u klubu. Onda uz Redicka možda i ostane dovoljno za zadržati Simmonsa, koji po novom kolektivnom kao igrač s manje od 3 godine iskustva u prvoj sezoni novog ugovora ne može dobiti ratu veću od 8,4 milijuna.

Samo, ako je rezultat stvaranja prostora takav da ćeš ga potrošiti na nekakvu kombinaciju Reddicka, Simmonsa i Zaze, ćemu se uopće opterećivati? Što nas dovodi do sljedeće opcije koja je još banalnija.

3. Status quo opcija (poznata i kao ‘demokratski izbori svake 4 godine’)

Prevedeno, ovo znači da Spursi ne bi ni pokušavali osloboditi prostor već bi ostali iznad capa. Zadržali bi ovogodišnju jezgru, pa tako i Gasola, dali Millsu koliko traži, a onda iskoristili iznimke poput midlevela, bi-annuala i minimalaca da popune roster. Midlevel će dati ili Simmonsu ili njegovoj zamjeni, bi-annual nekom veteranu ili prebjegu iz Eurolige (3,3 milijuna nije puno u NBA uvjetima, ali toliki su otprilike najveći ugovori u Europi) i to je nova-stara momčad.

Samo, tu opet postoji začkoljica – ako računaš na Millsa, a Mills ode (postoji šansa da Brett Brown, čovjek koji je Millsa stvorio kroz reprezentaciju i koji ga je svojevremeno doveo i u Spurse, nagovori svoju upravu da iskrca 20 milijuna za njega), zamjena bi vjerojatno pojela taj midlevel, što znači da opet ostaju bez mogućnosti ozbiljnijeg pojačanja na boku, gdje će i dalje previše ovisiti o ćudljivom Greenu (imao je herojskih poteza u playoffu, ali čovjek ima 30 godina i zadnje dvije sezone nije u stanju zabiti više od 7 poena po utakmici). Simmonsa, bez midlevela na raspolaganju ako će ga potrošiti na spomenutu zamjenu za Millsa, ne mogu zadržati.

U NBA-u je korak unazad često bolji od stajanja u mjestu

Dakle, opet se vraćamo na tu poziciju jedinice oko koje se, izgleda, vrti sudbina Spursa. Iako igrač s klupe, Mills je praktički produkcijom startni playmaker i na ovom tržištu može računati i na takvu plaću: 15-ak milja po sezoni, 2-3 milijuna gore ili dolje, nekakva su realna cifra koju će Spursi morati platiti da bi ga zadržali. A ozljeda Parkera jednostavno tjera Spurse da ulože novac u ovu poziciju (i otvara vrata nuklearnoj opciji jer racionalno je pitati se što je bolje, dati 15 milijuna Millsu ili 30 milijuna Lowryu?).

Potpisivanjem Millsa preko prava te midlevelom potrošenim na Simmonsa gubi se prostor za osvježenje i roster ostaje dobro poznat – Mills i Murray drže jedinicu pod kontrolom do povratka Parkera, Green, Leonard i Simmons su na boku, tu negdje je i nedefinirani Kyle Anderson, Davis Bertans je stretch četvorka, a LMA i Gasol tornjevi. Vjerojatno ćemo više gledati šaltanja Leonarda i Simmonsa na četvorku, automatski će i LMA igrati više peticu. Spursi će se konačno pomaknuti k ovim modernijim stremljenjima u ligi, ali ne zbog promjena samog rostera, već više načina kako se roster koristi. A plafon se ne mijenja.

Što nas dovodi do zadnje mogućnosti (možda ih ima i više, ali ih se autor nije uspio sjetiti jer mu je ionako limitiran mozak pregorio dok ga je tjerao da se bavi ovim ludostima).

4. Strpljen-spašen opcija (poznatija kao ‘Pravilo Roberta Duvalla’)

U nezaboravnoj sceni iz filma Colors, Robert Duvall izrekao je jednu od najvećih zen misli ikada kroz priču o dvojici bikova. Prilagođeno našoj situaciji, to bi značilo izbjeći svako nepotrebno kompliciranje s ovoljetnim ugovorima i jednostavno čekati iduću sezonu.

Ako netko ponudi Millsu više od 10-12 milijuna, sretno mu bilo. Miloš Teodosić će za duplo manje donijeti dobar dio njegove produkcije (samo bez Rosea ili Collisona, molim lijepo). Plakati zbog Simmonsova ugovora ako mu netko ponudi 50 milja na četiri godine, koje bi Spurse mogle koštati 33 milijuna u zadnje dvije godine ugovora? Radije za tih početnih 8,4 milijuna rentati swingmana na godinu dana.

Ovakav pristup definitivno ne pomaže Spursima da budu bolji iduće sezone; dapače, moglo bi se govoriti o tome da rade korak unazad, ali već smo istakli da je u NBA-u korak unazad često bolji od stajanja u mjestu. I ovo je primjer kada je to istina – izbjegavši zamke novih dugoročnih ugovora, Spursi mogu na jednu godinu tankirati što se uloge izazivača tiče (a moglo bi se reći da bez obzira što naprave ionako nisu izazivač), iskoristiti sezonu za pronalaženje budućih nositelja iz sjene (mogu dati gomilu minuta Bertansu i Murrayu kako bi vidjeli radi li se o igračima na koje se mogu osloniti) i onda 2018. biti ozbiljan igrač na tržnici bez potrebe za nuklearnim opcijama.

Tada će isteći ugovori Parkeru i Gasolu i ako izbjegnu vezivanja uz Millsa i Simmonsa (ili nekog drugog slobodnog igrača putem midlevela) praktički će od značajnijih iznosa na capu imati samo Leonarda, Aldridgea i Greena. To im ostavlja gomilu prostora za potpisati koga kod požele direktno i bez ikakvih komplikacija. Kako cap ne bi trebao previše rasti (projekcije su da će biti samo 1 milijun veći nego 2017.), vjerojatno ne bi mogli potpisati 2 max igrača, ali jednoga svakako bi (a uvijek mogu trejdati Greena ili Aldridgea i dobiti taj potrebni prostor za 2 max ugovora).

Ponuda talenta neće biti toliko šarolika kao ovogodišnja, ali mogu riskirati s DeMarcusom Cousinsom ili Paulom Georgeom (Cousinsa je teško zamisliti uz Popovicha, a Georgea još teže uz Leonarda). Također, tu je i gomila igrača koji silaze s rookiea ugovora koje bi mogli pokušati ukrasti matičnim franšizama nemoralnim ponudama (prvi na pamet pada Rodney Hood).

Ovakav zen pristup mogu preslikati i na sezonu poslije, kada će definitivno brisati ugovore Greenu i Aldridgeu, što će otvoriti novi prostor za dovođenje novog max igrača. To ljeto slobodan će biti, između ostalih, John Wall.

***

Sada kada smo promotrili situaciju s rosterom Spursa iz raznih kutova, postaje li nam rasplet išta jasniji? Meni ne. I u tome je i ljepota NBA tržnice – što pojma nemamo kako će se stvari razvijati.

Opcija broj 2, a pogotovo opcija broj 3, previše su slične trenutnom stanju. Da, ovo bi bili solidni rosteri koji im opet garantiraju ulov od 55 i više pobjeda, ali na njima bi i dalje treća opcija bili Mills ili Gasol dok bi LMA glumio drugu bananu. A znamo čime to rezultira u doigravanju. Da ne govorim o potencijalno dužem stajanju u mjestu, do kojega može doći vezivanjem uz osrednje igrače poput Millsa i Simmonsa visokim ugovorima.

Ako je jedino bitno podići plafon u najvažnijim utakmicama, potez koji moraju povući je očit, koliko god i on riskantan bio. Previše novca za premalo garancija, ali i daleko najviše uzbuđenja – sve to donosi opcija broj 1.

Opcija broj 4 u konačnici ne garantira ništa veći povrat od opcije broj 1, samo puno veće potencijalne glavobolje, ali i ona je na mjestu. Pogotovo jer će financijska fleksibilnost postati bitna jednom kada se opet svi nakrcaju bahatim ugovorima i kada ne bude masivnih povećanja salary capa poput onoga koji je omogućio Warriorsima dodati Kevina Duranta na šampionski roster. Iako sumnjam da Spursi slijepo vjeruju kako je potpisivanje slobodnih igrača jedini način za izgraditi potencijalnog prvaka nakon toliko uspjeha s draftom i tradeovima, dugoročno zdrave financije nisu smetnja.

Stoga, nemojmo isključiti mogućnost da nas Spursi iznenade, kao što su napravili kada su doveli Aldridgea ili kada su dobili nekakvog Leonarda za Georgea Hilla. Možda je njihova profesionalnost dosadna, možda je njihova mudrost iritantna, ali ne treba zanemariti ni njihovu ambicioznost koja ih zna pretvoriti u Gordona Gekkoa onda kada se najmanje nadaš. Možda u ovom trenutku izgleda da će njihovo ljeto proći tek s ponekim povjetarcem. Svejedno, treba biti spreman i na oluju.