O pobjedi i o strpljenju

Analiza: Što Hajduk može naučiti iz utakmice nad Rijekom

Zadnja izmjena: 3. prosinca 2017. Goran Kovacic/PIXSELL

Od zadnje Hajdukove pobjede nad Rijekom bio je prošao je čak 2081 dan, skupila je Rijeka točno 20 utakmica bez poraza. Niz koji je započeo Elvis Scoria s 18 uzastopnih nastavio je Matjaž Kek, i dok je on skupljao svoj staž na Rijekinoj klupi, Hajduk je deset puta promijenio trenera. Neki su bili privremeni – poput Marka Loze ili Harija Vukasa, koji je dvaput dobio priliku pokrpati rupu na duži ili kraći period – ali tek je Željko Kopić uspio slaviti protiv Keka. I to nakon što je pobijedio u Osijeku na neugodnom gostovanju, gdje je Hajduk u zadnjih 14 utakmica prije Kupa slavio tek jednom, a pobjedu s dva gola je čekao pomalo nevjerojatnih 15 godina.

Više od usputne statistike i zanimljivih podataka, ovaj uvod ima svoju poantu. U zadnjih 10 utakmica Kek ima tek dvije pobjede, nanizao je bio četiri prvenstvena poraza i četvrti je na tablici. Osvojio je dvostruku krunu, pa mu to daje autoritet, ali i prije nego je uspio donijeti prvo prvenstvo u Rijeku ispao je od Aberdeena koji ga je doma nalupao 0:3. Baš Kopić i njegov Slaven Belupo su mu s četiri remija u sezoni pomrsili planove i izbacio ga iz utrke za prvaka, a onda mu je uzeo Kup jer ga je u uzvratnoj utakmici polufinala nalupao 3:0. Da je bio na Hajdukovoj klupi, Kek bi dosad barem triput dobio otkaz.

Hajduku očajnički nedostaje strpljenja i mirnoće.

Suludo je da procesi u Hajduku ovise o tome hoće li Letica obraniti penal i hoće li udarac glavom završiti u golu ili će ostati na stativi

Na utakmici se još jednom moglo vidjeti – ovaj put sa sličnijom kvalitetom kadra, ako netko nije vjerovao dosad – koliko su Kek i Kopić zapravo slični. Obojica znaju biti pragmatični, uzdaju se u pripremu i prilično su sistematični u prepoznavanju i uigravanju detalja koji čine razliku. Za njih je nogomet zaista kolektivni sport; ne uzdaju se u pojedince i njihov talent, nego u sistem igre i mehanizme kojima mogu stvarati višak.

Zajednička im je sklonost visokom presingu, ali Kek presing koristi kako bi loptu osvojio što bliže protivničkom golu i direktno ušao u šansu kroz tranziciju, dok Kopiću presing služi kako bi što prije povratio posjed lopte. Razlika je također u organiziranom napadu i mjestu gdje se manifestiraju mehanizmi koje preferiraju. Kek traži višak uz aut liniju, forsirajući nadopunjavanje između krila i bekova, dok Kopić teži stabilnosti u iznošenju lopte iz zadnje linije i prenošenju težišta napada u zadnju trećinu kroz pas igru.

Osnova Kopićeve igre

A prvi obrisi sustava su već vidljivi u praksi.

Rijeka je, kao i obično, bila agresivna u presingu. Lopta ide iz Hajdukove zadnje linije, a Savvasu Gentsoglouu se nudi Hamza Barry, koji se spušta primiti loptu kako bi je dalje prenio u iduću fazu posjeda. Po primljenoj lopti otvara mu se mogućnost širenja igre prema boku, slanja okomite lopte prema Tomi Bašiću ili resetiranje napada sa Savvasom. Međutim, Rijekin presing je pravovremen i Hamza je zatvoren. Stoga kreće prva rotacija u posjedu.

Josip Radošević se spušta u poziciju u kojoj može mirno primiti loptu od Savvasa. Hamza je odvukao Domagoja Pavičića, Alexander Gorgon odjednom mora čuvati i Radoševića i Frana Tudora, pa zbog toga ne smije biti agresivan u iskakanju prema lopti. U idućoj zoni Toma Bašić se odmiče kako bi raširio veznu liniju, a Zvonimir Kožulj ulazi prema sredini kako bi se ponudio kao opcija za okomito dodavanje Radoševiću. Hajduk uz malo strpljenja u igri dolazi do onoga što je osnova Kopićeve igre. Igrači su ostvarili preduvjete za kontrolu lopte i sada mogu biti nepredvidivi u izboru rješenja.

Ovu poziciju treba izgraditi, to je Kopićev mehanizam koji je očito uigran. Kretanja su sinkronizirana, igrači zauzimaju prave zone i stoga su u poziciji da mogu kratkim i jednostavnim dodavanjima bez suparnika na vratu prenijeti težište igre u suparničku polovicu na način da zadrže strukturu ako izgube loptu. Prvo rotiraju Radošević i Hamza, bekovi su postavljeni dobro, a razvoj napada svojom rotacijom prate Bašić i Kožulj. Dobrim otvaranjem igre Hajduk je u stanju premostiti Rijekin presing i Radoševiću se po primanju lopte otvara nekoliko sekundi vremena na lopti i barem tri rješenja kojima iz igre može izbaciti četiri igrača u bijelom dresu.

Ostatak Rijekine obrane mora također biti oprezan jer Radošević može dati dozu nepredvidivosti napadu. Ako se skupe u sredini, ima priliku izbaciti Tudora desno uz aut liniju. Ako ostanu široko, nameće se izbor igranja kroz Kožulja i središnju zonu. Ako zadnja linija izađe visoko, preko bočne pozicije i lopte između stopera i beka može tražiti dubinu za napadača, a ako se zadnja linija povuče, napadač se može spustiti i ponuditi kao opcija između linija. Jednostavno, Savvas ima samo jedan potez i on je predvidljiv, ali zato Radošević igru može širiti u različitim smjerovima.

Međutim, od svega što je igra ponudila, Radošević bira krivo rješenje. Odlučuje se za dugu visoku loptu prema napadačima i Hajduk gubi posjed lopte. Problem nije u tome što se akcija nije izvela kako treba ili što Radošević nije imao opcije za dodavanje. Problem je jednostavno u tome što je nestrpljiv. Umjesto sistematičnog napada i prijenosa lopte prema naprijed, on odlučuje preskočiti jedno ili dva dodavanja i nabaciti loptu prema naprijed.

Karlo Veliki i Hajdukov Oblak

To dolazi kao simptom šireg stanja. Nigdje publika neće toliko zviždati kad se napad resetira preko povratne lopte na stopera i vratara kao na Poljudu. Uostalom, drugi Rijekin gol na Poljudu pao je kad je Borja López oklijevao vratiti loptu vrataru jer je publika više puta nestrpljivo negodovala kad su stoperi rješenje protiv presinga i zadržavanje posjeda tražili preko vratara. Igrači možda imaju dozu limita, ali prije svega treba im strpljenje i mirnoća.

A to nije nešto na što mogu računati.

Dovoljno je pogledati komentare na klupskom službenom profilu. U kolovozu je bila opća euforija. Prije samo dva tjedna sve se raspadalo, sve je trebalo potjerati, igrači od kojih su očekivali borbu za naslov bili su za tjeranje, uprava nije došla daleko od linča. Pritisak je bio nevjerojatan, podjednako od navijača i od medija.

Danas je sve u redu, a Karlo Letica je rješenje svih Hajdukovih problema. Da ispuštenu loptu netom poslije obranjenog jedanaesterca nije nekako skrenuo u korner iz kojeg je lopta pala na gredu ili da nije nekako onaj nepotrebni izlet uspio očistiti u aut – bio bi tragičar, a Hajduk bi morao kupiti novog vratara. Jer nitko nema strpljenja za proces.

Ne tako davno, Ivo Grbić je debitirao baš protiv Rijeke. Dobio je šansu još kao junior, a nakon Rijeke je u iduće dvije utakmice obranio dva penala i postao Hajdukov Jan Oblak, iako je onaj protiv Slavena sam skrivio. Ispred njega je bio Lovre Kalinić, a kad mu je Damir Burić na kraju sezone dao šansu – nije baš oduševio. Naravno, zaboravile su se obrane penala i krenulo se u defetizam. Iz poštovanja prema okolnostima i prema pokojnom ocu nije javno razvlačen i prozivan, ali povjerenje u njega je brzo nestalo. Postao je problem, a teško je zamisliti da bi drugačiji tretman mogao imati i Letica. Za prvu grešku će se imati razumijevanja, jer još je mlad i obranio je penal protiv Rijeke – ali već nakon druge strpljenja će nestati.

I to je temeljni problem Hajduka i Hajdukovih navijača – jedna utakmica je sasvim dovoljna da se donesu zaključci. Jedna utakmica je dovoljna da se dođe u euforiju, a – iako to sada ne izgleda tako – jedna utakmica će biti dovoljna za depresiju. Letica ima potencijal i to je očito, ali on taj potencijal treba razviti. Vratarsko sazrijevanje je proces, dug put kojeg treba pomno planirati; na tom putu će biti golova kakve je Dante Stipica primio od Osijeka, a lopte koje su mu protiv Rijeke ispadale neće se stalno odbijati u korner, niti će greda uvijek biti onako dobro postavljena. I onda će svi oni kojima je danas Karlo Veliki, okrenuti prst prema dolje. Jednako kao što će Stipici svi pamtiti gol s centra protiv Evertona, a ne da je u dvomeču imao pet nevjerojatnih obrana čistih zicera.

Tek početna faza

Ironično, Hajduk je dominantniju utakmicu odigrao protiv Osijeka doma u jedva iščupanom remiju, kada je zviždao cijeli stadion, nego u gostima u Osijeku ili na Rujevici. Čudno je da je ‘neuvjerljivo’ i ‘blijedo’ bilo igrom bolje od ‘borbenog’ i ‘veličanstvenog’. Međutim, dva jako dobra rezultata s pragmatičnim bunkerima 6-3-1 daju mirnoću Kopiću koji sada može nastaviti raditi – jer ovo je tek početna faza njegovog posla u Hajduku. Pobijedi li i Lokomotivu, možda će se stvari smiriti do kraja, a to je ono što njemu i Hajduku najviše treba.

Procesi traju, a za njih treba strpljenja. Suludo je i potpuno neprihvatljivo da procesi vezani uz juniore koji su na vrhu tablice i kadete koji igraju odlično ovise o tome hoće li Letica obraniti penal i hoće li udarac glavom završiti u golu kao onaj Zorana Nižića u Gradskom vrtu ili će ostati na stativi kao onaj Said Ahmeda Saida na Poljudu. Neki procesi su pokrenuti s ozbiljnim zakašnjenjem ako uzmemo u obzir kad je implementiran narodni model, ali oni traju i treba još vremena dok se ne manifestiraju. Međutim, za uživati u tome treba ponekad otrpjeti poneki Aberdeen ili ispadanje od Kopića, a bez prijetnji batinama. U Splitu je to najteže.

U igri se to vidi u Radoševićevoj nepotrebnoj dugoj lopti, a izvan igre u tome što je Kopić 11. trener u Kekovoj eri. Ali možda smo sad, kad je s dnevnog reda skinut jedan od velikih brojeva – ovaj 2081 – malo bliže tome da shvatimo kako ima nešto i u tom strpljenju.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.