Obezglavljeni

Kako će Hajduk bez Futácsa? Kako će Rijeka bez Ristovskog?

Zadnja izmjena: kolovoz 10, 2017 Ivo Cagalj/PIXSELL

Nogomet je samo produžetak svijeta koji je oko nas, njegova umanjena verzija. Jednako kao i u velikom svijetu, u ovoj umanjenoj verziji postoji sukob individualizma i kolektivizma.

Utakmice, u suštini, presuđuje individualna kvaliteta; sposobnost pojedinca da superiornom motoričkom vještinom stvara šanse, dribla, dodaje loptu, oduzima suparnički posjed – i zabija golove. Očito, nogomet treba individualca jer poanta nogometa je zabava i kao takav treba superiornu kvalitetu. Međutim, nogomet je kolektivni sport i sistem igre sa svim svojim mehanizmima stvaranja viška nudi mnogo veću mogućnost za uspjeh od samog oslanjanja na individualnu kvalitetu. Kao što je, debelo prije svih teoretičara totalnog nogometa, govorio barba Luka Kaliterna – golove zabija igra, a ne igrač. A igra nastaje tek kad individualna briljantnost bude uronjena u timsku svrhu.

Rijeka i Hajduk su tek nakon 4. kola i baš pred najvažnije utakmice doživjeli teške udarce. Teška ozljeda koljena koju je Márkó Futács zaradio u Maksimiru i transfer Stefana Ristovskog u Sporting iz Lisabona ne znače samo da su Matjaž Kek i Joan Carrillo ostali bez ponajboljih igrača, s njima su ostali i bez ključnih momčadskih koncepata stvaranja viška.

Futács kao sidro

Jasno je koliko je Hajduku značio Futács. Na stranu činjenica da je s 18 golova bio prvi strijelac lige, za Carrilla je njegova prisutnost na terenu značila sidro na koje je vezao ostatak momčadi.

Prethodni trener Marijan Pušnik je imao sličnu ideju, samo u toj ideji maksimum koji je mogao smisliti je duga lopta stopera prema Futácsu, što je značilo klasično preskakanje igre. Unutar Carrillova sustava igre, Futács lopte prima u drugačijim okolnostima i pozicijama, te sasvim drugačijim ciljevima. Lopte rijetko dolaze sa stoperske pozicije okomito na igrača, gdje ima zadatak dobiti duel, smiriti loptu i onda kreirati s njom u nogama. Carrillova ideja je hraniti ga loptama s bočnih pozicija pod kutem iz kojeg Futács može mnogo lakše u igru uključiti Antu Ercega i Nikolu Vlašića prvim ili drugim dodirom. To za Futácsa znači da je mnogo manje u zračnim duelima, a mnogo više zapravo igra nogomet.

Premda njegov golgeterski učinak u drugom dijelu sezone pokazuje kako se individualno dobro snašao u ulozi releja, o važnosti za momčad glasnije govori Erceg, koji se u tandemu sa stasitim Mađarom snalazi gotovo telepatski. Ili još glasnije Nikola Vlašić kojem je otvorio prostor da postane ispušni ventil momčadi, igrač koji igra licem prema golu i tako pokazuje svu raskoš svog talenta koja je ostala zarobljena u krivim ulogama zadnje dvije sezone. I samo tako, odjednom Hajduk od gomile napadačkih opcija ostaje bez udarne, tako da preostala tri napadača izgledaju prilično siromašnije nego prošli tjedan. Hajduku treba ili pojačanje u vidu napadača Futácseva tipa ili potpuni zaokret u igri, jer Ante Erceg, Said Ahmed Said i Franck Ohandza ne mogu odraditi ono što je radio Futács, koji je s razlogom bio najbolje plaćeni igrač Hajduka prošle sezone.

Futács je igrač koji ima ozbiljne limite i to uopće nije sporno. Igrajući na poziciji napadača gdje je u svijetu možda i najveća konkurencija kvalitetnih igrača, upitno je može li odigrati ozbiljne uloge u ligama koje su drastično jače od HNL-a. Međutim, u kontekstu u kojem se našao, on je ključ Hajdukove kolektivne igre. Ne samo da on podiže vrijednost suigrača, nego i suigrači i ovakva igra podižu njegov učinak. Jednostavno, igra nastaje kad individualna briljantnost bude uronjena u timsku svrhu.

Majstor prilagodbe

Stefan Ristovski je desni bek, igrač na iznimno deficitarnoj poziciji čiji je potencijal prilično veći nego onaj kojeg posjeduje Márkó Futács. Ono što ih spaja je činjenica da je Ristovski ključ Rijekine kolektivne igre.

Matjaž Kek je majstor prilagodbe. Kad pričamo o njegovom mandatu u Rijeci ljudi obično naglašavaju kontinuitet rada. Jasno, u stažu koji je skupio dobio je dovoljno autoriteta da određuje u kojem smjeru će ići čitavi klub, ima jasne želje što se tiče karakteristika igrača i igra ima identitet koji je jasan. Međutim, kontinuitet je prilično nategnut. Primjerice, za vrijeme prošle sezone izgubio je praktički čitavu prvu postavu. Prodali su vratara, kapetana, najboljeg igrača i najboljeg strijelca. Pet igrača su odigrali preko 3.000 minuta u toj sezoni, a četvorica od tih su napustila klub. Trojica su zabila preko 10 golova prošle sezone i sva trojica su napustila klub. Pa ipak, Kek je to sve kompenzirao – ne kontinuitetom, nego svojim trenerskim talentom – i postao prvak.

Na tom putu prema naslovu, Kek je dizajnirao najubojitiji mehanizam u svojoj eri u Rijeci. Kombinacija na desnoj strani između beka Ristovskog i krila Marka Vešovića potpuno je izdominirala ligom. Za to su trebali postojati određeni preduvjeti, za početak sposobnost stoperskog tandema kojeg je tvorio Josip Elez s Matejom Mitrovićem ili Darijem Župarićem da igraju visoko, što je značilo da u sredini terena mogu igrati Filip Bradarić i Josip Mišić bez potrebe za defenzivnim osiguračem koji će pokriti razliku u 15-ak metara koliko su dublje igrali Miral Samardžić i Marko Lešković. Međutim, uzalud svi preduvjeti da Ristovski nije bio toliko dobar. Jednostavno, igra nastaje kad individualna briljantnost bude uronjena u timsku svrhu.

Dok su Kek i Carrillo izgubili ključne igrače za svoju kolektivnu igru, Cvitanović ga je dobio u Arijanu Ademiju

Iznimno cijenim Kekov posao u Rijeci, ali i važnost Bradarića, Mišića i Eleza. Samo, ono što radi Ristovski u svim elementima igre je apsolutno neprocjenjivo. Uostalom, dovoljno tekstova sam posvetio upravo njemu. Za mene ne postoji nikakva dvojba, Ristovski je apsolutno zaslužio titulu igrača sezone i to bez velike konkurencije. Isto tako, pokazao nam je kako je HNL obećana zemlja za bekove, posebno ovako dominantne kao što je Ristovski. Sada bez njega, za očekivati je da će Vešović preuzeti njegovu poziciju. Premda nije toliko obrambeno pouzdan, posebno u držanju zone i iskakanju u pomoć, u obrani 1-na-1 i prodornosti u napadu Vešović može dati dobar impuls. Pitanje je kako će Kek krpati problem na lijevom beku gdje je Vešović obično mijenjao Leonarda Zutu i kakvu će rotaciju imati na poziciji desnog krila. Sve u svemu, puno dilema u ključnom dijelu sezone.

S tim da se, za razliku od Futácsa kojeg je od Hajduka odvojila ozljeda, na trenutak odlaska Ristovskog itekako moglo utjecati.

Nesumnjivo, Ristovski je vezan uz Rijeku. Uostalom, obećao je da će istetovirati motiv Rijeke i trofeje koje je osvojio na Kvarneru. Zato je apsolutno neshvatljivo da odlazi tjedan dana prije najvažnije utakmice, tjedan dana prije utakmice kojom Rijeka može ući u Ligu prvaka! Rijeka, Kek i Damir Mišković sigurno nisu inzistirali da napravi transfer upravo sada. Dakle, riječ je o njegovoj odluci ili barem izrazito jakom pritisku menadžera. Naravno, nogomet je biznis – što jasno objašnjava cifru od tek 3 milijuna eura jer je igrač u zadnjoj godini ugovora – i Ristovski živi od toga, ali nogomet je i emocija. Napustiti klub prije dvije ovako važne utakmice, to me razočarava. A nisam niti navijač Rijeke.

Kek i Carrillo izgubili, Cvitanović dobio

Kek i Carrillo imaju prilično nezahvalan zadatak. Moraju ili pronaći igrače koji mogu odraditi uloge koje su nosili Ristovski i Futács barem približno kvalitetno ili moraju dizajnirati nove obrasce u mehanizmima stvaranja viška. Za oboje je pomalo kasno. Transferni rok ide prema kraju, a to je vrijeme u kojem operiraju oni koji imaju novca, dok su igrači zanimljivi Hajduku i Rijeci već pronašli svoje poslodavce. Također, prvenstvo je već počelo, što znači da su pripreme završene i da je vremena za uigravanje novih koncepata vrlo malo. Treninzi se sastoje od regeneracije ili pripreme za nove suparnike, a u tim okvirima vrlo je teško naći vremena za dizajniranje novih akcija unutar kolektivne igre.

Ukratko, i Hajduk i Rijeka ulaze u nastavak sezone bitno oslabljeni, ne samo kadrovski nego i koncepcijski. S druge strane, Osijek se na vrijeme pojačao, a Mario Cvitanović ima najbolji mogući kadar za našu ligu.

Derbi je pokazao da Dinamo još nema uigrane akcije. Modri su pobijedili relativno dominantno, ali iskoristili su svoju superiornu kvalitetu i to što je Carrillo loše pripremio utakmicu. Unatoč svoj sili negativnih komentara na analizu, još ostajem pri tome da je to bio jedan od taktički najgorih derbija viđenih u zadnjih nekoliko godina jer to nema veze ni s prekršajima, ni s golovima, ni s pristranosti. To ima veze isključivo s količinom strukture u posjedu i uigranih rješenja u igri – kojih Dinamo ima jako malo, a Hajduk bez Futácsa izgleda još lošije. Cvitanović je tu tek kratak period vremena, tako da zaslužuje dio razumijevanja i kredita za to što Dinamo igra potpuno individualno, ali sudeći po prvom poluvremenu i kraju utakmice, Hajduk je u ozbiljnom problemu. U perspektivi opcija za stvaranje viška, puno ozbiljnijem nego Cvitanović koji uvijek ima tri ili četiri igrača koji u svako doba mogu stvoriti višak driblingom ili duplim pasom.

Uostalom, dok su Kek i Carrillo izgubili ključne igrače za svoju kolektivnu igru, Cvitanović ga je dobio. Kao Ristovski i Futács, Arijan Ademi ima pojedinačne karakteristike kojima može podignuti učinak čitave momčadi. A igra nastaje kad individualna briljantnost bude uronjena u timsku svrhu.

Ne propusti top članke