Blagdani su u Engleskoj po običaju bili natrpani nogometom. U 10 dana između Božića, točnije Boxing Daya (26. prosinca), i srijede (4. siječnja) odigrano je ukupno 30 premierligaških utakmica. Više od 2.700 minuta loptanja i čitava 93 gola, više od tri po utakmici. Stvari teško da su mogle biti mnogo bolje; stanje u vrhu ljestivce se promijenilo, utrka za titulu postala zanimljivija, a prekinuta je i velika serija lidera. No, Djed Božićnjak je na putu kući na naslovnicama pronašao samo dvije figure: Henriha Mhitarjana i Oliviera Girouda.
Njih dvojica su, naime, na Boxing Day, odnosno na Novu godinu, zabili vrlo slične golove. I jedan i drugi su, u padu, preko glave loptu zahvatili petom, poslali je u mrežu i pokrenuli lavinu pohvala i usporedbi – mediji diljem svijeta danima su nas bombardirali reprizama iz desetak kutova, a na kraju i mjerenjem čiji je gol bolji i atraktivniji, izračunavanjem gdje to strijelce svrstava u silnim izborima najboljih i najljepših golova svih vremena i koji će imati prednost u izboru za gol godine. A ustvari su oba u samoj izvedbi imala mnogo toga zajedničkog i sličnog, uključujući i najvažniju stvar.
Oba su bila plod sreće i improvizacije nakon pogreške.
Absolutely loving the 'All The Angles' videos that @manutd produce. Here is THAT Henrikh Mkhitaryan goal from six different angles. #MUFC pic.twitter.com/Ta8mj6umkR
— RedMancunian (@RedMancunian) December 29, 2016
Giroud with goal of the season 🔥 https://t.co/PzFFZtqazv
— Matt (@MGH) January 1, 2017
Ne treba nikakva znanstvena potvrda za ovo. Golim je okom vidljivo da su oba centaršuta – onaj Zlatana Ibrahimovića na Old Traffordu i onaj Alexisa Sancheza na Emiratesu, bili neprecizni. Mhitarjan i Giroud su djelovali instinktivno, kako ih je sila prilike natjerala. Lopta im je ostala tamo gdje po pravilu ne bi smjela biti, iza leđa, a oni su napravili očajnički potez koji se ne može planirati – i pogodili. Dakle, imali su puno sreće. Potrebno je, naravno, i dosta vještine i koordinacije za takvo nešto, ali nekome ulazi jednom od deset, nekome od stotinu pokušaja, a oni koji ne uđu obično izgledaju sramotno. I nitko s time ne bi trebao imati problem – sreća je jedan od sastavnih dijelova nogometa i njen proizvod su neki od najvažnijih trenutaka u povijesti sporta.
Ono s čim imamo problem je pretjerivanje.
Potez za notes
Prije osam godina FIFA je odlučila predstaviti godišnju nagradu za “estetski najljepši pogodak”, koju su nazvali po legendarnom Ferencu Puskásu. Četiri su osnovna kriterija koje je FIFA postavila kako bi gol došao u konkurenciju. Prije svega gol mora biti postignut u službenom natjecanju bez obzira na zemlju, rang ili spol; te mora biti postignut uz poštivanje fair playa. Međutim, preostala dva kriterija poprilično su subjektivna.
Jedan je taj da gol ne smije biti postignut kao posljedica pogreške, odbijene lopte, postignut iz zaleđa (važi li ovo za Mikija? Njegov gol bio je iz zaleđa, ali ustvari nije, jer ga sudac nije signalizirao), kao i da ne smije biti plod sreće. Drugi je da gol mora biti – prekrasan.
Dakle, FIFA svojim izborom nije ponudila rješenje, nego je pitanje dodatno zakomplicirala brojnim logičnim podpitanjima. Što je pogreška koja vodi postizanju gola – nije li to i očajno markiranje ili slabo postavljanje vratara? Kako definiramo sreću u nogometu?
Ili, što je to prekrasan (ako ćemo tako prevesti engleski pojam ‘beautiful‘) gol?
Hajde da stvari pokušamo dodatno pojednostaviti primjerima iz prakse. Prošle je sezone Dele Alli postigao onaj gol protiv Crystal Palacea – prihvatio je loptu koljenom, izbacio suparnika prebacivši ga, a onda uhvatio volej u donji kut. Taj gol nije uvršten u izbor za Puskasa. Ili, svježiji primjer Alexisa Sancheza protiv West Hama – došao je u situaciju jedan-na-jedan, dvaput isfintirao golmana i prebacio ga; sam svoj majstor. Prvi gol u toj utakmici? Oslobodio se trojice i zabio pored dobro postavljenog golmana – zar to nije poanta? Nije li suština nogometa, zbog koje svi tako naporno rade i trude se, biti bolji i spretniji?
Ostanemo li samo na Arsenalovu primjeru, može li zaista Giroudov pogodak uopće konkurirati onome legendarnom golu Thierryja Henryja protiv Spursa iz 2002. ili magiji Dennisa Bergkampa na St. James Parku? Özilovom u Bugarskoj?
Ključ umjetničkog djela
Dakle, je li vizualno atraktivan pogodak poput onog Giroudovog ili neke bombe s 30-ak metara nužno i gol koji zaslužuje epitet magičnog? Ili je ustvari magija ono što je prošle sezone izveo Newcastle kada je svih jedanaest igrača dodirnulo loptu? Ili trzaj glavom na centaršut koji loptu pošalje točno tamo gdje napadač želi?
Za nas je odgovor prilično jednostavan.
Međutim, da se ne lažemo, nije teško shvatiti zašto su atraktivni golovi – oni sa većih udaljenosti, snažni udarci, slobodnjaci, golovi izravno iz kornera ili ono što su nazvali ‘Škorpionom’ (i besramno pokrali originalnog izvođača tog udarca, Renea Higuitu) uvijek ti koji su na naslovnicama, bez obzira što su neki drugi izravnija posljedica rada i kvalitete. Pogotovo u vrijeme modernih tehnologija, kada se gledanje nogometa svodi na sažetke i bezbrojne aplikacije s golovima; to je ono što je atraktivno onima koji nogomet ne prate suštinski, a danas se i najlakše i najbrže prodaje.
Arsene Wenger nazvao je Giroudov pogodak umjetničkim remek djelom. No, za one koji vole i razumiju nogomet, a Arsene bi trebao biti jedan od takvih, stvari su postavljene dijametralno suprotno i sreća ne bi smjela biti ključni, nego eventualno samo maleni sporedni faktor kod vrhunskog gola.
Uostalom, nastaju li prava umjetnička remek djela slučajno i kao rezultat sreće?
