Ostala si uvijek ista

Kako se Acina Hrvatska raspala protiv Rusije

Zadnja izmjena: rujan 16, 2017 Profimedia

„Ponavljanje je majka učenja“, kaže latinska poslovica, ali u slučaju hrvatskih košarkaša očito ne vrijedi – jer iz svih dosadašnjih posrtaja u nokaut fazama ništa nisu naučili. Prethodna tri ljeta svaki se put pojavio isti problem – momčad neobjašnjivo upadne u crne rupe, nekad duže, nekad kraće, ali uvijek dovoljno duge da se padne u dvoznamenkasti zaostatak, pa poslije bude drž-nedaj jurnjava po terenu u očajničkom pokušaju povratka.

Tako je bilo i jučer.

Prema svim očekivanjima, Marko Tomas poslan je da zauzda Alekseja Šveda, ali ga je, suprotno većini očekivanja, Šved odmah u startu probušio k’o od šale: dvije trice pa koš-faul. Došla je potvrda da Tomas s 32 na leđima više nije elitni obrambeni igrač i s tom spoznajom nije bilo lako krenuti u utakmicu.

Ipak, napad je djelovao na zavidnoj razini. Naravno, predvođen Bojanom Bogdanovićem; prisutan je bio i Dario Šarić na ulazima i činilo se da Hrvatska može preuzeti kontrolu, samo da nije toliko curilo u obrani. Ali curilo je na sve strane, pa i, što je najgore, nakon izlaska Šveda i Timofeja Mozgova. Ovaj put to nije bilo zbog dotad uobičajenog problema bezbrojnih skokova u napadu, već zbog ušetavanja Rusa s loptom do samog obruča bez pravog otpora. Da nisu promašili par zicera, stvorili bi opipljiviju prednost već nakon prve četvrtine.

Pošto se na početku drugog perioda nastavilo u istom ritmu, a u napadu počelo solirati, Aleksandar Petrović shvatio je da mora poduzeti nešto s obranom. Stavlja u vatru petorku Roko Ukić – Marko Tomas – Ivan Ramljak – Dragan Bender – Darko Planinić i ona se pokazala iznenađujuće djelotvornom. Ramljak je odradio sjajan posao na Švedu, Bender i Planinić bolje su zatvarali probijanja prve linije i Hrvatska je uspjela poništiti zaostatak od šest poena. Dobrih pet minuta Hrvatska je igrala bez Bogdanovića i Šarića na parketu, što je u živim utakmicama gotovo nezapamćeno.

Očekivalo se da će njihovim povratkom oživjeti napad, ali to se nije dogodilo. Bogdanovića su dobro naizmjence pritiskali Dmitrij Kulagin i Nikita Kurbanov, ostatak tima kvalitetno je pomagao kad bi krenuo u prodore. Na udvajanjima je pogubio neke lopte, a nitko nije poduzeo inicijativu da iskoristi fokus ruske obrane na Bojanu. Zbog par promašenih šutova, Šarić se počeo gasiti, a ostali se nisu dizali. Minus od četiri poena na poluvremenu izgledalo je kao bingo s obzirom na prikazanu igru, ali to je bilo zato što ni Rusi nisu igrali nešto posebno inspirirano.

Već na početku nastavka, Rusi su odlučili nokautirati grogiranog suparnika.

Bilo je dovoljno da se razgoropađenom Švedu u napadu priključi još netko, da se hrvatska obrana razvuče s povezanih par trica – to je predstavljalo psihički kolaps za vidno preplašene hrvatske reprezentativce, odnosno za većinu njih. Aco je tek tada zajedno gurnuo u vatru Bendera i Šarića, ali to, po najavama neobranjivo oružje, pokazalo se neefikasnim – bolje rečeno, previše zelenim da vadi kestenje iz vatre. Možda bi im dobro došlo da su se prije više uigravali na parketu, nego ‘skrivali’ od skautinga.

Petrović se uoči susreta samozatajno smješkao, držeći se kao da ima nekakav pakleni plan kojim će otpuhati Ruse. Ispostavilo se da je blefirao

Svaka dublja taktička analiza nema previše smisla jer ovo je bila utakmica u kojoj je presudila glava, a ne taktika. Najveći problem hrvatske igre je što je, od Petrovićeva dolaska, sva napadačka filozofija bila usmjerena na hranjenju loptama Bogdanovića i Šarića, očekujući da oni u potpunoj slobodi imaju dovoljno kvalitete da nose čitavi napad. I to je funkcioniralo, Hrvatska je bila two-men team.

Problem je što se, kada dođe eliminacijska faza, Hrvatska najednom pretvori u one-man team.

Francuska 2014., Češka 2015., Srbija 2016. i sada Rusija. To su sve utakmice u kojima je Šarić izgorio i ostavio Bogdanovića usamljenog u raljama suparničkih obrana, koje svu pozornost, kako utakmica odmiče, prebacuju na njega i tako nastaju te famozne crne rupe.

Nitko u ostatku momčadi, vidjevši da se osovina njihove igre raspada, nema snage, hrabrosti ni kvalitete uskočiti u Šarićeve cipele. Barem je jučer nitko nije imao. Kao ni onomad protiv Češke. Protiv Francuza Bogdanoviću je ruku dao Ante Tomić, a protiv Srba Mario Hezonja i zato su se naši uspjeli vratiti u neizvjesne završnice, za razliku od posljednja dva eurobasketa kad je uslijedio potpuni potop.

Treba razumjeti Darija Šarića.

Tom su momku tek 23 godine, a već čitavu vječnost sluša stvari poput onih da je spasitelj hrvatske košarke, rođeni pobjednik, itd. Potrebna je ogromna mentalna snaga za podnijeti tako teško breme na leđima, a svakim novim eliminacijskim porazom ono je postajalo sve teže.

Iz njegova ponašanja tijekom turnira moglo se zaključiti da još uvijek nije zaboravio svoje raspadanje u četvrtfinalu Igara te da sa zebnjom iščekuje okršaj s Rusima. Nažalost, pritisak ga je ponovo slomio. U budućnosti će se morati pronaći još netko tko bi njim podijelio teret očekivanja nacije ako ne želimo da ova tužna saga ima još nastavaka.

Osim Bogdanovića, koji je tradicionalno ostavio dušu na parketu, svoj su maksimum jedini dali Ramljak i Luka Žorić, a može se reći da je i Planinić bio više nego korektan. Ali to su sve bile individualne role, timski gotovo ništa nije funkcioniralo – imali su govor tijela razbijene vojske i prije nego što su bili razbijeni.

Petrović se uoči susreta samozatajno smješkao, držeći se kao da ima nekakav pakleni plan kojim će otpuhati Ruse, kao Grke lani. Utakmica sa Španjolskom dala je naznačiti da zaista skriva nekog asa u rukavu, ali ispostavilo se da je blefirao. Duda varalica bila je Španjolska – a ne prve tri utakmice u skupini, kako sam ranije naivno zaključio.

Za razliku od prošle godine, Hrvatska je bila obrambeno znatno slabija i to bih izdvojio kao ključni razlog neuspjeha, pored mentalnog stanja. S Hezonjom i Lukom Babićem moglo se igrati puno agresivnije, dok je ovog ljeta izvršena smjena generacija, ali u obrnutom smjeru – vratili su se stare vedete Marko Popović, Tomas i Žorić, a Ukić i Krunoslav Simon još su jednu godinu stariji. Momčad je dobila na iskustvu, ali je i postala energetski osjetno slabija, što se manifestiralo u najgorem mogućem trenutku. S propusnijom obranom, Bogdanović i Šarić trebali su trpati više nego inače da se dobije utakmica, a to naprosto nije bilo moguće.

Treba izdvojiti i klimu koja se stvorila oko reprezentacije. Ona je bila pozitivna, optimistična, ali i previše, nerealno optimistična. Medalja, medalja, medalja… Riječ je koja je previše kolala kafićima, eterom, novinama, igralištima… Velika očekivanja nose veliki pritisak i još veća razočaranja. Nekako se čini da košarkaši najbolje igraju kad od njih nitko ništa ne očekuje, kao prošlog ljeta.

Upamtimo to za iduću priliku.

Još jedan poraz je pretrpljen i crni oblak sumnje ponovo se nadvio nad hrvatsku košarku. Što sad? Kao i obično, slijede razglabanja o tome tko je kriv i što treba mijenjati i zašto se ovo događa i hoće li se ovo ikada prestati događati i… Ove suze na licu tvom.

Hrvatska, još jednom.