Priče s NBA tržnice

Kuda će Hayward, Griffin, Millsap, Gallinari, Johnson, Redick…?

Zadnja izmjena: srpanj 1, 2017 Profimedia

Clippersi i Rocketsi su već odradili posao ljeta prije nego što je službeno i započela nova sezona, zamjenom Chrisa Paula ostali smo bez najboljeg slobodnog igrača u ponudi. To ne znači da na ludoj NBA tržnici nije ostalo još dovoljno atraktivnih imena koja očito nisu sigurna u to gdje će i koje će razvoj događaja tjerati da iz dana u dan mijenjaju prioritete. Kako to obično biva, svaki domino koji padne povlači za sobom cijeli niz događanja, pa da vidimo koja bi destinacija najbolje odgovarala nekolicini iz ponude.

Gordon Hayward i Istočna konferencija

Vjerojatno najtraženije ime ovoga ljeta je swingman Utah Jazza. Barem tri franšize – Miami Heat, Utah Jazz i Boston Celticsi – spremne su iskrcati mu maksimalnu količinu dolara, koja po osvježenom kolektivnom ugovoru iznosi nekih 30 milijuna po sezoni. Uz napomenu kako među njima samo Utah Jazz ima pravo dodati i petu godinu na ugovor, kao i dodatnih 2,5 milijuna povišice na svakoj sljedećoj sezoni nakon početnih 30 (Miami i Boston mogu dodati tek 1,5 milijun). Hayward će tako birati između paketa od oko 174 garantiranih milijuna od matičnog kluba ili oko 128 od ostalih. S tim da naravno može uzeti i opciju nakon treće godine za novi izlazak na tržnicu gdje bi kao veteran s 10 godina iskustva imao pravo na 35% capa koji bi tada mogao biti i puno viši od trenutnih 99 milijuna. Nije loše za klinca s neuglednog Butlera  za kojega su mnogi smatrali da nije vrijedan ni 9. picka na draftu.

Iz ovog poslovnog kuta, ovaj detalj o opciji izlaska na tržište nakon trećeg godine je ključan jer tu pada u vodu ta prednost koju Utah ima u ovih cca 46 milijuna razlike – ako bi Hayward bio spreman kladiti se da može zadržati all-star formu u tom periodu i ako cilja na još jedan maksimalni ugovor kojim bi zaokružio karijeru, onda je gotovo svejedno u kojem klubu završi ovog ljeta jer u tom slučaju rata je ista, dakle oko 30 milijuna, a razlika je tek u tim povišicama, što bi na tri sezone iznosilo tek 2 milijuna. Jazzeri su stoga i bili ovako aktivni u zadnjim satima već bivše sezone jer se nadaju da dovođenjem Rickyja Rubija i rješavanjem pitanja startne jedinice olakšavaju Haywardu odluku o ostanku obzirom da se sada ne mora pitati gdje će Hill i tko će mu u tom slučaju pomoći u kreaciji. Jasno je i njima da u takvom kontekstu ne postoji financijska prednost. Pogotovo ako je Haywardu važnije otići korak dalje od druge runde.

A na Istoku bi mu se takva mogućnost širom otvorila. Dok Utah čak i njegovim ostankom teško može preko Warriorsa, Rocketsa i Spursa, na Istoku postoji šansa čak i da se prošverca do finala ako mu se sve otvori i ako Cavaliersi u pravom trenutku budu imali problema s ozljedama. Uz to, na Istoku bi bio legitimna zvijezda, dok mu je na Zapadu čak i all-star status upitan.

Nitko se ne zanosi da bi Hayward mogao parirati LeBronu, ali s njim na boku Boston bi dobio toliko potrebnog sekundarnog kreatora koji bi skinuo teret s Ala Horforda kroz kojega Celticsi vrte većinu akcija kada na parketu nema Isaiaha Thomasa. Brad Stevens je čudo napravio kada je izvukao top 10 napadački učinak iz ovakvog rostera na kojem uz Thomasa nema iznadprosječnog strijelca, cijelu sezonu izmišljajući u hodu i rotacije i akcije. Uostalom, nema slučajno Boston uz Warriorse najveći broj akcija koje su završavale trčanjem kroz blokove, odnosno veći broj hand off akcije čak i od Spursa ili Jazza. Istovremeno ispada kako su jedna od momčadi koja je koristila najmanje izolacija i pick & rolla, što nije samo rezultat Stevensova plana (dapače, Stevens je na Butleru itekako koristio visoki pick & roll) već prije svega manjka kreatora i driblera.

Hayward bi se u Bostonu opet spojio s Bradom Stevensom, čovjekom koji ga je na neki način stvorio i s kojim ima poseban odnos

S igračem poput Haywarda, u napadu Bostona se sve dodatno otvara, a i Hayward će se naći u idealnoj situaciji kao sekundarni kreator, što je rola koja mu puno bolje odgovara od one primarnog koja je rezervirana za Thomasa. Uz to, kao solidan defenzivac, Hayward bi se trebao odlično uklopiti u obranu Bostona. Kada all-star talentom poput njegovoga zamijenite sve one minute koje su dobivali rookie Jaylen Brown i prolaznik Gerald Green, uz to smanjite Marcusu Smartu minutažu na prikladnu brojku i olakšate život Averyju Bradleyu i Jaeu Crowderu, prvome tako što ga neće prisiljavati da napada s loptom, drugome tako da ga češće stavite u rolu smallball četvorke gdje neće toliko morati trčati kroz blokove, u stanju ste napraviti ogroman iskorak.

Kao bonus, Hayward bi se u Bostonu opet spojio s čovjekom koji ga je na neki način stvorio i s kojim ima poseban odnos. Stevens ga je doveo na Butler i vidio je u njemu budućeg lidera iako Hayward nije bio tipičan klinac za kojim su se otimala sveučilišta. U srednjoj školi niti je bio zvijezda, niti su ga promovirali kroz ljetne kampove, dapače do odlaska na Butler više je bio fokusiran na tenis nego na košarku. Srećom, izrastao je dovoljno da se odlučio za basket, kao da je znao da svijetu ne treba još jedan čovjek od kojega će Marin Čilić gubiti tie-break odlučujućeg seta.

Još jedan razlog zbog kojega bi Hayward mogao preferirati Boston je taj što je Danny Ainge svojim potezima otvorio vrata cijelom desetljeću nastupa u doigravanju s vrlo konkurentnim temeljima. Čak i da dovođenje Haywarda bude jedini potez ovoga ljeta i da ne dovede još jednog veterana, takva jezgra je dovoljno dobra da može trajati dok mladi ne stasaju i budu spremni preuzeti teret. S druge strane, Jazz nema toliko resursa s kojima iz godine u godinu može podizati plafon momčadi, dapače osuđeni su na krpanje rostera što pokazuje i dovođenje Rickya Rubija u zadnje sate sada već prošle sezone, dok Miami nakon eventualnog ciklusa od 3-4 sezone opet mora iz početka, s Haywardom kao jedinim potencijalnim temeljem. Boston ih pak može imati nekolicinu.

Međutim, nije se Miami slučajno nametnuo kao možda i najozbiljnija prijetnja Bostonu i očekivanom udruživanju tate Brada i sina Gordona. Pat Riley je poput MacGywera, od borove smole, izmeta prepelice i Oreo keksa, složio konkurentan roster kojemu samo jedan all-star nedostaje da onaj drugi dio sezone u kojemu su ostvarili 30-11, nakon što su sezonu otvorili s 11-30, postane novi standard. Imaju iskusnu jezgru koja je u naponu snage i koju bi Hayward idealno zaokružio. Naime, od svih postava Heata daleko najuspješnija je bila ona s Goranom Dragićem, Tylerom Johnsonom, Jamesom Johnsonom i Hassanom Whitesideom uz zakrpu u vidu Josha Richardsona na poziciji trojke. Ta postava je ostvarivala 120 poena na 100 posjeda u napadu, uz jednako briljantnih 97 poena na 100 posjeda u obrani. Sada zamijenite samo Richardsona s Haywardom i zamislite to na puno više minuta od 91 koliko su odigrali.

Ono što bi Haywardu moglo imponirati je i da bi na ovom rosteru bio prva opcija, dok u Bostonu ipak mora stati iza Thomasa. Heat možda ima kraći vijek trajanja od Bostona kako trenutno stvari stoje, ali kratkoročni potencijal s Haywardom im je možda i veći jer u Whitesideu imaju pravu peticu, a znamo da je jedini tip igrača koji donekle može usporiti LeBrona masivni centar koji zna čuvati obruč. Uz to, plaže Miamija i klima Floride izazov su sami po sebi.

Blake Griffin i Los Angeles Clippers

Odlaskom Chrisa Paula otvaraju se vrata Blakeu da konačno postane ono za što je izabran na draftu daleke 2009. Nakon što je prvu godinu pauzirao zbog ozljede, a onda na trenutak osjetio kako je to biti prvo ime franšize kada je s nepunu 21 godinu nosio Clipperse uz pomoć Erica Gordona, svježeg najboljeg šestog čovjeka u NBA, Blake je već 2011. gurnut u sporednu rolu. Dovođenjem Chrisa Paula, a godinu nakon i angažmanom Doca Riversa, krenulo je zlatno doba Clippersa u kojem je Blake imao povremene bljeskove pomiješane s gomilom razočaranja zbog čega je uvijek u zraku ostajao upitnik. Kako bi to bilo kada bi Blake imao svoju momčad?

Sada bi na to mogli dobiti odgovor. Iako se šuškalo da će Blake odraditi nekoliko posjeta, prvenstveno zbog interesa Phoenix Sunsa, kao i da Boston u njemu vidi potencijalno pojačanje, ali i utješno rješenje, naravno da nitko nije imao šanse čim su Clippersi pokazali da su spremni ponuditi max ugovor.

Kako se nisu natezali oko pete godine ili manje rate, Griffinu jednostavno nije bilo teško u prvim satima tržnice pristati na cca 45 milijuna bonusa. Iako je Blake već poprilično potrošen i sklon ozljedama, Clippersi nisu imali izbora nego odraditi ovo ako žele ostati barem donekle relevantni i u situaciji da se bore za doigravanje u onom moru solidnih momčadi koje trenutno čine većinu u Zapadnoj konferenciji. Steve Ballmer nije uložio dvije milijarde dolara da bi vodio franšizu u fazi obnove.

Blake bi tako trebao zasjati, odnosno barem dobiti priliku zasjati. U zadnjih 5 sezona Clippersi su bez Paula, a s Griffinom na parketu, ostvarili 20-15. To ne zvuči sjajno, ali radi se o skoro 60% uspješnosti koja prevedena na 82 utakmice Clippersima donosi score iznad 45 pobjeda. Dakle, nije ni loše kao nekakav temelj. Nije ni sjajno kao onih 70% uspješnosti koje su imali s Paulom, ali to nitko ni ne očekuje. Ono što se pak očekuje je da Blake uzme stvar u svoje ruke – samo ove sezone u onih 11 utakmica koje je odigrao bez Paula, a ne zaboravimo da se i sam tada vratio na parket nakon ozljede, ostvario je fantastične učinke.

Postotak asistiranih poena suigrača dok je bio na parketu povećao mu se sa 25% na 32%, a potrošnja mu je porasla s 28% na 33%. Dakle, iako je čak i s Paulom bio jedan od boljih visokih playmakera u ligi, bez njega je bivao doslovno top 15 playmaker lige jer ovakav postotak asista stavlja ga primjera radi u rang s Isaiahom Thomasom i Mikeom Conleyem. A uspije li ovakvu potrošnju razvući na cijelu sezonu, definitivno će biti top 15 igrač u ligi. Usporedbe radi, samo je 5 igrača prošle sezone imalo višu potrošnju od 33% s 2000 ili više odigranih minuta, a to su bili Russell Westbrook, DeMarcus Cousins, DeMar DeRozan, James Harden i Isaiah Thomas.

Uz to što bi mu brojke samo na račun ovih podataka trebale postati bolje, ono što bi ih još moglo napumpati je i ubrzani ritam – Clippersi bez Paula na parketu obično igraju puno brže i to otvara Griffinu dodatne posjede koje može trošiti.

Clippersi, a i igrači fantasya, tako očekuju od Blakea da ima brojke sličnije onoj sjajnoj seriji protiv Spursa u playoffu 2014. gdje je srušio tadašnje prvake s 24 poena i 7 asista u prosjeku nego dosadašnjim prosjecima karijere. Zanimljivo, Spursi su tu seriju izgubili dijelom i jer nisu mogli braniti Paula 1 na 1, CP3 je tada imao samo 8 asista i često je igrao iz spot-upa, što je nešto na što će se i Rocketsi pokušati osloniti ako dođe do revanša. Samo što će ulogu Blakea u ovom slučaju igrati James Harden.

Paul Millsap i Denver Nuggets

Millsap je jedan od traženijih igrača na tržištu obzirom da je Atlanta neslužbeno digla ruke od njega stavom kako mu nemaju namjeru dati max ugovor. Iako i usprkos tome imaju dovoljno mogućnosti ponuditi više od ostalih obzirom da je razlika između njihovih 205 milijuna i 152 milijuna koliko mogu ponuditi konkurenti poprilična, Hawksi se s razlogom boje kako će već dobrano potrošeni Millsap, koji je prešao zenit i koji s 32 godine baš i nije u cvijetu mladosti, opravdati takav suludi ugovor za par sezona.

Nikako, eto kako, ali franšiza koja se ne bi trebala bojati potrošiti 150 milijuna je Denver. Oni su na korak do doigravanja i sve što im treba je jedan takav veteran koji će donijeti raznovrsnost na poziciju četvorke, a prostora na salary capu imaju sasvim dovoljno. Dobro, treba im i pošteni playmaker veteran da ne ovise toliko o klincima i zombiju Jammeru Nelsonu, ali Millsap je ujedno i igrač koji im najbolje odgovara. Skupi playmaker bi samo uzeo loptu iz ruku Nikoli Jokiću, dok se Millsap i potrošnjom i kao kreator može puno lakše svrstati u sporednu rolu u napadu.

Iako mu je šut za tri granično podnošljiv s 33% u karijeri, točnije u zadnje četiri sezone od kada je počeo pucati više trica, njegova sposobnost da napadne sredinu i zatvaranja driblingom, kao i kompetentna igra u postu, itekako dobro se mogu uklopiti uz Jokićevu sposobnost razbijanja obrane pasovima i šutom.

Uz to, Millsap je solidan defanzivac koji može preuzeti na bloku, izaći na perimetar, odličan je u pomaganju i čitanju igre, a uz to ima dovoljno čvrst donji dio tijela da bez problema može čuvati i današnje centre, pogotovo u back-up roli, u čemu bi ga Mike Malone trebao dijelom i koristiti ako ga već dovedu.

Iako mladim rosterima poput onih u Phoenixu i Sacramentu također treba iskusan veteran koji će ih voditi na parketu, Millsapu je možda bolje da u ovim zrelim godinama ode negdje gdje se od njega neće tražiti da bude prva opcija i gdje će puno više do izražaja doći njegove kvalitete kao ljepila.

Danilo Gallinari i Sacramento Kings

Gallo bi mogao postati višak u Denveru ako Nuggetsima upali trade s Millsapom, a u tom slučaju Kingsi bi mogli biti solidna rezervna opcija. Sacramentu treba veteran kroz kojega će moći vrtiti napad, točnije dati mu loptu da nešto s njom napravi kada stane pick & roll De’Aarona Foxa i Willia Cauley-Steina, odnosno kada svježe potpisani Bogdan Bogdanović ne bude u stanju dati šutersku iskru.

U tom slučaju veteran poput Gallinarija, koji može šutnuti s poludistance i s bloka ili napasti obruč i iznuditi slobodna, sjajno dođe. Kingsi imaju prostora na salary capu na bacanje tako da vjerojatno mogu istrpiti 20-ak milja za veterana koji u prosjeku igra 60-ak utakmica godišnje. To bi već moglo biti previše za Heat koji u Gallinariju možda vidi potencijalnu zamjenu za slučaj da ostanu bez Haywarda, a pogotovo ako im netko otme i Jamesa Johnsona.

James Johnson i Miami Heat

A Johnsonu bi najbolje bilo ostati u Miamiju, gdje je Eric Spoelstra nakon 7 sezona i 4 kluba konačno uspio pronaći idealnu rolu svestranom krilu. Dobro, pomoglo je i što je Johnson počeo raditi na sebi, kako na kondiciji tako i na vještinama. Cinik bi rekao da mu ništa drugo nije ni preostalo obzirom da mu je ovo bila zadnja šansa da zaradi ozbiljniji novac, a oni s malo više vjere u ljudski rod vjerojatno su stava da je čovjek sazrio kako je ušao u 30-e i posvetio se obitelji, a onda usput otkrio i sebe kao košarkaša u roli moderne all-round četvorke.

Kako god, ono što znamo sa sigurnošću je da nikakvog preokreta u sezoni ne bi bilo, a pogotovo ne onako povijesnog, da James Johnson nije vukao Miami i davao momčadi sve što je u određenom trenutku bilo potrebno. Čovjek je po potrebi bio playmaker, centar, stoper na perimetru, čak i šuter, ukratko najbolji švicarski nožić u ligi nakon LeBrona Jamesa i Draymonda Greena. Johnson je ujedno i jedini čovjek koji je igrao manje od 30 minuta u prosjeku i ostvarivao više od 10 poena, 4 skoka, 3 asista i barem po jednu blokadu i ukradenu.

Gledajući pak njegov učinak na 100 posjeda, a toliko bi ih obično odigrao u dvije utakmice, dobivali ste 24 poena, 9 skokova i 7 asista uz 2 blokade i 2 ukradene. Usporedbe radi, na 100 posjeda Draymond Green ostvarivao je 15 poena, 11 skokova i 10 asista uz 3 ukradene i 2 blokade, a jedina tri igrača uz Johnsona koja su imala njegove brojke ili bolje na 100 posjeda bili su DeMarcus Cousins (njegovih 40-16-7-2-2 na 100 posjeda su suludi), Giannis Antetokounmpo (33-13-8-2-3) i izvjesni Kevin Durant (36-12-7-2-2).

Naravno, ne pada mi na pamet tvrditi da Johnson može ovako nešto izvesti još jednom ili u većoj roli tijekom više utakmica, ali što ako može? I onda to razvući na par sezona? Sama ta mogućnost da negdje postoji moderna četvorka koja može igrati i jedinicu i centra, koja može preuzimati u obrani i kreirati u napadu, trebala bi biti dovoljna da momčadi koje inače pale novac na jednodimenzionalne haklere čovjeku iskrcaju kamion s dolarima pred noge.

A kako je ovo NBA, ne treba nas čuditi ako to netko napravi s namjerom da Johnsona većinom koristi kao trojku, iako je to pozicija na koju ga Spoelstra ni trenutka nije gurao što je i rezultiralo ovakvim preporodom. Upravo zbog toga ostanak u Miamiju je nužnost.

JJ Redick i Philadelphia Sixers

Sixersi imaju Joela Embiida u i oko reketa, imaju Markellea Fultza spremnog lomiti protivnike 1 na 1 i Bena Simmonsa sposobnog kreirati mismatch kroz pick & roll, tako da bi im igrač poput Redicka, sposoban trčati kroz blokove i otvarati se na strani bez lopte, došao kao naručen. Redick je godinama bio temelj napada Clippersa, isti efekt može imati na Sixerse – kao jedan od desetak igrača trenutno aktivnih koji je u karijeri ubacio više od 1200 trica, a ujedno i samo jedan od 4 veličanstvena koja su to ostvarila s više od 40% šuta (preostala trojica su Steph Curry, Klay Thompson i Kyle Korver), Redick još uvijek može na 25 minuta po večeri razvuči obrane i olakšati život udarnim opcijama, odnosno kazniti obrane koje mu ostave dovoljno prostora.

Sixersi uz to imaju rupu na poziciji dvojke i upravo im ovakav profil igrača treba ako već u prvoj ozbiljnoj sezoni misle uhvatiti doigravanje. Stoga ne bi trebali škrtariti, pogotovo jer prostora na salary capu imaju na bacanje. Pitanje je samo želi li Redick zadnje godine provesti u momčadi koja se stvara i brojati gomile zelembaća ili će se radije za neku puno manju cifru skrasiti na rosteru nekog izazivača i ganjati prsten.