Očajna vremena traže očajničke mjere. To je, bez dileme, logika kojom su se vodili u Maksimiru kad su radili na dovođenju Sammira. Zaostatak za Rijekom zaista nije alarmantan i prvenstvo je još otvoreno. Šest bodova minusa u situaciji gdje je u igri još 48 bodova, dvije međusobne utakmice i spoznaja da Rijeka teško može podignuti fenomenalnu jesensku formu – sve to trebalo bi biti dovoljno da smiri paniku. Međutim, u Dinamu su se našli u situaciji na koju nisu navikli.
Nepoznata i nesigurna situacija rezultira potezima koji nisu uobičajeni. Dovođenje Sammira uvelike odudara od Dinamovog načina poslovanja. Ne radi se ovdje o sumnji u Sammirovu kvalitetu. Riječ je o jednom od najtalentiranijih igrača koji su igrali u HNL-u. Barem kad mu se dalo – a koliko često mu se nije dalo, to je stvar njega i njegovih trenera. Radi se o sumnji u kontekst i dugoročnoj isplativosti poteza.
Dinamo dovodi igrača koji gotovo sigurno neće napraviti transfer. Dapače, dovodi igrača koji traži glavnu rolu na terenu i sigurno će ugušiti razvoj talentiranih igrača, onih od kojih Dinamo godinama živi. Model slaganja ekipe je jasan: izabere se talent iz omladinskog pogona, stavi ga se u prvu momčad i okruži suigračima koji maskiraju njegove mane. U tako strogo kontroliranom, gotovo laboratorijskom okruženju, igrači igraju dobro – pobogu, radi se o vrhunskim talentima – a time im i cijena raste. Razvoj njihovih nedostataka u igri je upitan, ali za Dinamo je ključna njihova prodaja i naglašavanje njihova potencijala.
Uostalom, i sam Sammir je jednom bio dragulj oko kojeg se vrtjela igra. Zapravo, vrtio se čitav klub, a transfera ga je koštala nedisciplina i toksično okruženje u kojem mu se zbog potencijala (i potencijalne astronomske odštete) trpjelo takvo ponašanje.
Kad Sammir hoće, Sammir i može
Ako gledamo strogo igrački, Sammir je pojačanje za Dinamo i tu nema velike rasprave. U našoj je ligi on, da citiramo ‘bivšeg’ visoko rangiranog čelnika Dinama i samoprozvanog Sammirova poočima, space shuttle.
Koliko će daleko letjeti taj space shuttle ponajprije ovisi o kontekstu. Sammir traži da mu se podredi igra čitave momčadi. Baš zbog toga sam uvjeren da je doveden da riješi Dinamov problem u napadu. Naime, igrajući za Hangzhou, a posebno Jiangsu Suning, Sammir je češće bio korišten kao napadač nego kao vezni igrač. Ipak, njegova statistika i nije toliko dojmljiva da bismo zaključili kako su Dinamovi jadi s centarforima gotovi.
Uz Sammira, na plus u obrani ne treba računati ni kod Ćorića, Juniora Fernándesa, pa ni od Soudanija, koji je u najboljem slučaju pozitivna nula u tom segmentu
Po podacima InStata, u 31 utakmicu prošle sezone skupio je 2.036 minuta, što je otprilike 65 minuta po utakmici. Za to je vrijeme zabio pet golova i dodao četiri asistencije. Da se nije radilo o klasičnom špicu svjedoče podaci o dodavanjima, kojih je imao 44 po utakmici s 84 posto uspješnosti. Dakle, Sammir je često služio kao lažna devetka, po utakmici bilježio tri ključna dodavanja, 1,9 udaraca na gol i čak osam pokušanih driblinga sa 68 posto uspješnosti. Za usporedbu, Ante Ćorić je u prvom dijelu sezone imao šest pokušaja driblinga sa 66 posto uspješnosti, dok je El Arabi Hilal Soudani isto toliko pokušaja s 50 posto uspješnosti.
Da je talentiran i da može stvarati višak to znamo, tu nam ne treba statistika. Međutim, svi se sjećamo Sammira kao lijenog igrača koji je bio potpuno isključen iz momčadi. Kao i svim Dinamovim igračima u velikom izlogu, to mu se toleriralo i tako mu se radila medvjeđa usluga. U Kini očito nije imao takvu protekciju. U prošloj sezoni Sammir je imao 2,5 zračnih duela po utakmici i 2,3 klizeća starta, u kojima je imao 55 posto uspješnosti. Također, imao je i 20 duela, što u obrani što u napadu, iz kojih je izlazio kao pobjednik u 49% slučajeva. Kad hoće, Sammir može. Koliko će htjeti, to je iz ove perspektive prilično nezahvalno prognozirati, a uvelike ovisi o tome koliko će ga trener prisiliti.
Možda i prevelik rizik
Međutim, koliko se on god trudio, nikad neće imati dovoljan radijus kretanja i sigurno neće biti presing-mašina i plus za Dinamovu obranu.
Jednostavno, nije takav igrač, godine u kojima je mogao ispraviti te navike su odavno prošle, ali ako potpuno ne statira sasvim je u redu imati jednog takvog igrača na terenu. Ipak, ako momčad može istrpjeti jednog takvog igrača koji je na granici minusa, koja to momčad može istrpjeti nekoliko takvih? Uz Sammira, na plus u obrani ne treba računati ni kod Ćorića, Juniora Fernándesa, pa ni od Soudanija, koji je u najboljem slučaju pozitivna nula u tom segmentu.
Uz takvu prvu liniju potrebno je imati dva nevjerojatno moćna zadnja vezna igrača koji će im pokrivati leđa. Dinamo nema nijednog.
Arijan Ademi je pod suspenzijom, a Jonas se vratio u Brazil. Od preostalih veznjaka Nikola Moro i Domagoj Antolić su metronomi koji nemaju fizičke kapacitete za pokrivanje takvog prostora, dok su Domagoj Pavičić, Amer Gojak i Paulo Machado dinamičniji igrači bez dovoljne pozicijske discipline. Sva trojica su ‘osmice’, bliže ‘desetkama’ nego ‘šesticama’.
Ivajlo Petev, vjerojatno po savjetima nekoga tko je zadužen da savjetuje, povukao je prvi potez. Sammirov dolazak znači odlazak Juniora Fernándesa.
To znači kako će Sammir i Ante Ćorić igrati u paru, kombinirat će svatko iz svog međuprostora. Formacijski je nebitno hoće li igrati desetku i lijevo krilo, desetku ili špicu, ili će Petev eksperimentirati s nekim ‘božićnim drvcima’ što se tiče formacija; njih će dvojica biti pozicionirani u zoni između linija, polulijevo i poludesno. Sa Soudanija će gotovo u potpunosti biti skinuta odgovornost kreacije, ako uopće ostane u Maksimiru dovoljno dugo da se uklopi u novonastalu situaciju.
Od tri igrača koja koštaju suludo puno za domaću ligu, jednom su već pokazana vrata. Preostala će dvojica uz Ćorića ─ pa i Antolića, Moru ili Pavičića ─ činiti nevjerojatno kreativnu osovinu, nešto što ima jako malo europskih klubova. Toliko talenta na jednom mjestu zbilja je nesvakidašnji prizor. Ali toliko talenta na jednom mjestu, s prilično sporom obranom, ofenzivnim bekovima i bez zadnjeg veznog je u najmanju ruku dvosjekli mač. Kako će takva momčad braniti tranziciju u onim utakmicama u kojima ne bude išlo i kako će parirati suparniku podjednake snage tek ostaje za vidjeti.
Sammir je u svakom slučaju pojačanje za Dinamo. Međutim, s obzirom na bodovnu razliku i odlazak Mateja Mitrovića s Rujevice, to je možda i prevelik rizik jer se Dinamo mora presložiti. Uigravati nove sustave kad ni stari nisu usvojeni vrlo je problematično. Još je problematičnije skidati naglasak igre s jednog igrača i stavljati ga na drugog koji nije odigrao utakmicu od 30. listopada, a igrao je u ligi dosta manjeg intenziteta od HNL-a – i koji pritom ima povijest problematičnog ponašanja.
Sve to je zaista velik rizik, možda i nepotreban, ali takva su vremena jer Dinamu Liga prvaka i njezini novčani fondovi odavno nisu bili tako daleko. A očajna vremena traže očajničke mjere.
