U ovakvim utakmicama treneri obično eksperimentiraju s momčadima te priliku daju i onima koji je ne dobivaju često, a tradicije se držao i tadašnji Lyonov šef Claude Puel. On je neke od svojih veterana i već provjerenih igrača ostavio na klupi, potpuno promiješao karte, a u startnih 11 uvrstio nekoliko talentiranih tinejdžera koji su se tih dana isticali u akademiji Tola Vologe. Među starterima se tako prvi put pojavilo i ime 19-godišnjeg Alexandrea Lacazettea. Ovaj je mladić u to vrijeme skupio tek nekoliko desetina treninga s prvom momčadi i odigrao desetak profesionalnih minuta u ligaškom debiju protiv Auxerrea; svoje iskustvo u klubu iz grada u kojemu se rodio i odrastao skupljao je u rezervnoj i juniorskoj momčadi.

Njegova je pojava na travnjaku Emiratesa bila veliko iznenađenje za sve one koji su bolje poznavali prilike u Lyonu i omladinskom nogometu generalno, a vjerojatno i za samog Wengera – koji, uostalom, spada među takve.

Lacazette je, naime, tog ljeta bio dijelom francuske U19 momčadi koja je osvojila Europsko prvenstvo; on je na tom turniru postigao tri gola – koliko i Zvonko Pamić za Hrvatsku, koja je upravo od Francuske ispala u samom finišu polufinala. Lyonov talentirani klinac na kraju je bio i heroj turnira koji se i igrao u Francuskoj, obzirom da je u finalnoj utakmici protiv Španjolaca samo pet minuta prije kraja pogodio glavom za velikog trijumfa vrijednih 2-0. Međutim, to finale završilo se samo 15-ak sati prije nego što će se Lacazette naći u zapisniku na Emiratesu, i to kao starter; on je sa suigračima kratko proslavio titulu prvaka Europe koju im je donio, uskočio je u Eurostar i zaputio se za London. Bio je to nezaboravni vikend; tada desnokrilni napadač odigrat će dvije solidne utakmice (protiv Milana je ušao kao rezerva) i ucrtati se u memoriju ili, ako hoćete, fiktivnu crnu bilježnicu profesora Wengera.

20+ ligaških golova po sezoni

Sve je ovo bila možda samo mala i živahna igra sudbine kako bi obojila priču čiji je nastavak oduvijek i bio negdje zapisan. Točno sedam godina kasnije, Lacazette će na Emiratesu pred Arsenalovim navijačima debitirati na istom ovom turniru – kao najveća, a možda i najvažnija investicija Arsena Wengera u njegovih 21 godinu u Arsenalu.

Wenger je u ovom trenutku, kada više nije u stanju ponuditi ni Ligu prvaka, za taj novac teško mogao dovesti kvalitetnijeg igrača

U međuvremenu je Lacazette nastupima za Lyon stekao status jednog od najboljih napadača u Europi.

Dobro, nemalo i svjesno pretjerujem, ali hajde da takvu formulaciju stavim i u pravi kontekst. Lacazette jest jedan od najboljih napadača u Europi kada su suhe brojke u pitanju. Za osam sezona u Ligue 1 zabio je okruglo 100 golova u 203 nastupa – 76 od tih je došlo u posljednje tri sezone – a još ukupno 29 je dodao u europskim natjecanjima. Jedan je od pet igrača koji su u tri sezone zaredom zabijali više od 20 ligaških golova; uz njega to su Cristiano Ronaldo, Lionel Messi, Harry Kane i Sergio Agüero. Lijepo društvo. Od 22 igrača koji su prošle sezone zabili 20 i više golova u top 5 europskih liga, Lacazette je, prema Squawki, imao najbolji conversion rate s 39%. Prošle je sezone u Ligue 1 zabio 28 golova u 30 utakmica (28 startova), odnosno ukupno 37 u 45 utakmica u svim natjecanjima.

No, naravno da sirove brojke najčešće ne znače onoliko koliko ih volimo potencirati, ne kada je u pitanju tranzicija u novu momčad i novu ligu. Pogotovo kada se radi o momčadi kakva je Arsenalova, koja na vrhunskog napadača čeka valjda još otkako ju je napustio Robin van Persie. Olivier Giroud je, bez obzira na sve oscilacije, jako dobar centarfor; ne i igrač svjetske klase kakvog momčad koja pretendira na titulu treba. Alexis Sánchez je prošle sezone kao ‘devetka’ odigrao neke odlične utakmice, no njegov je doprinos veći i vrjedniji s prirodne pozicije i jasno je da Wengeru za sezonu bolju od prošle treba provjereni i vrhunski strijelac sposoban utrpati 20-ak golova.

Mačak u vreći?

Da se razumijemo, Lacazette je dokazan igrač – konstatirati bilo što drugo bilo bi glupo i nezrelo, ali nije da ne postoji i sumnja u njegove mogućnosti na vrhunskom nivou. Tek mu je 26, tri jako dobre sezone su iza njega, ali njegov za moderni nogomet pretjerano prirodni razvoj i dugo zadržavanje u matičnom klubu je svojevrsni crv sumnje. Iako ne bi trebao biti.

Na stranu sad i to što je u Francuskoj zaradio nadimak Penalzette nakon što je lani u prvenstvu zabio 10 komada (ukupno 23 u karijeri) s bijele točke, činjenica je i to da je i njegov doprinos u najboljem kontinentalnom natjecanju također gotovo mizeran.

Kroz čitavu je karijeru u Ligi prvaka zabio tek pet golova u 17 nastupa. Ni u francuskoj reprezentaciji nisu mu cvjetale ruže, baš blago rečeno. Ima tek jedan pogodak i 11 kapica. Didier Deschamps nije ga poveo ni na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, niti ga uvrstio u sastav za Euro na domaćem terenu usprkos konstantno dobroj formi u domaćem prvenstvu.

Što nas dovodi do pitanja – kupuje li Wenger mačka u vreći? I to za rekordnih 60 milijuna eura? I je li Lacazette napadač koji Arsenalu može donijeti prevagu u idućoj sezoni?

Deschampsove odluke same po sebi ne moraju biti nikakvo mjerilo; svaka ekipa ima svoje specifičnosti a svaki trener svoje potrebe i zahtjeve. Za Wengera je mnogo važnije ono što on može iz Lacazettea dobiti. Za početak, važno je da se – tako se pokazao u protekle tri godine – radi prije svega o izuzetno polivalentnom napadaču, sposobnom prilagoditi se gotovo svakom sustavu. Kod Puela je imao ulogu desnog (i rjeđe) lijevog krila, a onda mu je Rémi Garde, koji je kao igrač u Arsenalu odradio tri sezone, dao priliku u sredini napada.

Promjena pozicije nije ga pretvorila samo u vrhunskog realizatora, nego mu je otvorila mogućnost prilagodbe različitim potrebama. On je napadač koji ofenzivnoj liniji daje fluidnost i izuzetno je koristan u izgradnji napada; u stanju je otvoriti prostor suigračima, ali i savršeno iskoristiti onaj koji se otvori njemu.

Özilova uloga ključna

Arsenal je većim dijelom prošle sezone jedan od najvećih problema imao upravo u ovoj fazi igre, odnosno u nedostatku pravih opcija u završnoj trećini. Usko postavljeni veznjaci bili su natjerani na pretjerano i neučinkovito međusobno dodavanje u sredini; nedostatak opcija po krilima Arsenalov je napad činio letargičnim i odsječenim, a suparnicima dopuštao dovoljno vremena i prostora da prave pritisak bez pretjerane brige. Prošle sezone – gotovo jednako kao i kod Lyona – više je od 60 posto napadačkih akcija dolazilo kroz sredinu, ali najčešće bez pravog i konkretnog učinka.

Sada je u Lacazetteu Arsenal dobio igrača koji dobro čita igru i zna koristiti taj prostor i takav način igre. Igrača koji ima osjećaj, tajming i brzinu i koji će u isto vrijeme rasteretiti Sancheza (ako ovaj ostane na Emiratesu) te mu otvoriti prostor da djeluje sa svoje prirodne pozicije.

Za Lacazetteov uspjeh u Arsenalu ključna bi mogla biti uloga Mesuta Özila. U Lyonu je Lacazette igrao u formaciji 4-3-3 kao usamljeni napadač, ranije i kao partner Bafétimbiju Gomisu u 4-4-2, i u oba slučaja snalazio se dobro, ali najbolje je utakmice odigrao kada je u varijaciji tog sustava uz sebe imao omalenog ljevaka Nabila Fekira. Dvojac je brzo i savršeno kliknuo i to iz jednostavnog razloga; iako mnogi Lacazettea vide kao tipičnog igrača kaznenog prostora, istina je da je on mnogo pokretljiviji i njegova ga nogometna inteligencija i igra duplih pasova uz kreativnog igrača – a Özil je u svojim dobrim izdanjima među najboljim takvima na svijetu – čine izuzetno opasnim i gotovo nezaustavljivim za suparničke obrane.

https://www.youtube.com/watch?v=Df4ZHpNFFQ4

Da se vratimo na pomalo suludu konstataciju od maloprije; naravno da ništa od ovoga zasad ne čini Lacazettea jednim od najboljih napadača u Europi. Njegov profil, odnosno ono što smo od njega vidjeli u Lyonu u proteklim sezonama, danas ga ‘samo’ čini gotovo savršenim izborom za Wengerov Arsenal i čovjekom koji bi se lako trebao uklopiti u ovu momčad. I poboljšati je. Ne do te mjere da bi Arsenal ove sezone mogao biti konkurent za naslov, barem ne ako se još mnogo toga ne promijeni ovog ljeta, ali dovoljno da Topnici budu bolji i opasniji nego što su bili lani. Osim toga, Wenger je u ovom trenutku, kada više nije u stanju ponuditi ni Ligu prvaka, za taj novac teško mogao dovesti kvalitetnijeg igrača.

Alexandre Lacazette i Wengerov Arsenal barem danas izgledaju kao savršen spoj. Uostalom, sudbina je oduvijek imala takav plan.