Realnost će, kako to obično biva, uskoro iskasapiti nadu kao Tomo Horvatinčić u nekom prometalu, a moj je zadatak da vam objasnim koliko je vaša ekipa loša – ili koliko je dobra i što od nje možete očekivati osim da popuni onu prazninu u srcu zbog koje ionako volite sportske momčadi.

ŠKART

Ciklička priroda NBA lige od uspostave salary capa i ostalih điđa-miđa znači kako svake godine moramo gledati hrpu ekipa koje nemaju šanse ne samo doći do naslova, nego uopće upasti u playoff. To su momčadi koje ili još nisu svjesne da su propustile svoju šansu i moraju u rebuilding ili ekipe koje aktivno traže zadnje mjesto na tablici kako bi povećali svoje šanse da ubodu prvi pick na NBA draftu.

Ovo su predvodnici kampanja “Be a lil’ bitch for Dončić”, “Fuck up gladly for Bagely” i “Lose every fourth quarter for Porter”.

Chicago Bulls

Ekipa koja je prije par godina imala realnih 15 posto šansi osvojiti naslov danas je konačno rasturena nakon dvije godine čekanja na reality check.

Zach LaVine jedini je igrač u momčadi na kojeg treba sigurno računati jednom kada ekipa krene u uzlaznu putanju, dok je Lauri Markkanen na recentnom Euru pokazao kako bi i on jednog dana mogao postati čovjek koji će više nego pristojno odrađivati ulogu stretch četvorke i možda čak postati All-Star igrač u ligi.

Nakon dvije sezone teške osrednjosti, to se više ne može očekivati od Nikole Mirotića kojeg čeka karijera role playera – bilo u dresu Bullsa, bilo negdje drugdje. Jedna od pozitivnih stvari u Chicagu je što su se konačno riješili igrača poput Rajona Ronda i onemoćalog Dwyanea Wadea, pa će trener Fred Hoiberg konačno moći uspostaviti napad koji se oslanja na protok lopte i šut sa distance koji je učinio njegove ekipe sveučilišta Iowa State tako zabavnim, ali deficit talenta na bekovskim i krilnim pozicijama i gužva na visokim, gdje će prostor pod košem tražiti i Cristiano Felicio i Bobby Portis (koji imaju više šanse biti tu za Bullse u budućnosti od Mirotića i Robina Lopeza), učinit će ovu sezonu Bullsa spektakularnim podbačajem.

Konačno! Obuče li Luka Dončić crveni dres, obećavam da ću prestat jest sladoled na mjesec dana.

Taman u vrijeme zaključivanja ovog teksta došla nam je vijest da je Bobby Portis izborio mjesto u momčadi. Kako? Nokautirao je Nikolu Mirotića aperkatom na treningu i poslao ga u bolnicu s potresom mozga i frakturama lica. Bullsi će vjerojatno kazniti svoju četvorku, možda čak i otpuštanjem iz ekipe. Ništa ne govori 1. pick na draftu tako glasno kao TOTALNA DISFUNKCIJA!

New York Knicks

Ovih sam dana bezrazložno optimističan, što će mi se nužno obiti o glavu, pa odgovorno tvrdim kako ćemo jednog dana napisati nešto lijepo o New York Knicksima.

Ali ovo nije taj dan.

Momčad iz New Yorka napravila je dvije velike stvari tijekom ljeta, čime si je otvorila vrata u budućnost – škartali su Zen Hohštaplera Phila Jacksona, koji je pljunuo na svoju karijeru prodavši se za šaku dolara i osjećaj važnosti, a nakon toga su konačno dopustili Carmelo Anthonyju da pronađe sreću na Zapadu. Usprkos tome, samo je pitanje vremena kada će vlasnik James Dolan spičkati budućnost na neku isluženu zvijezdu (khm, Joakim Noah, khm) koja se vucara po terenu i kupi pare.

Enes Kanter, Willy Hernangomez i naš Bog i Spasitelj Kristaps Porzingis obećavaju da će Knicksi odigrati bar pet-šest zabavnih utakmica u sezoni, ali mimo trojca visokih i nekakve nade da će rookie Frank Ntilikina ispasti dark horse prošlog drafta, Knicksi nemaju baš ništa. Zapravo, jedino što imaju je katastrofa na poziciji pleja, zbog čega će igrati smor košarku. Bilo bolje da za ovu sezonu posude reflektore Madison Square Gardena Michaelu Beasleyu – čovjek bi bar uzgojio kvalitetnu travuljagu za smiješne cigarete. Kvragu, u tom slučaju bi mogli nazad pozvati Phila Jacksona – tip izgleda kao da zna motati.

Atlanta Hawks

Nebitni kao srednje dijete u bajkama.

Sacramento Kings

Nomen est omen. Ovi momci iz Kalifornije su uistinu kraljevi – problem je samo u tome što su kraljevi ove kategorije.

Kingsi nisu imali solidnu – ne dobru, nego solidnu – momčad, ima tome 12 godina. Naravno, to ne znači da nisu imali svojih uzbuđenja – od ludila DeMarcusa Cousinsa, čijeg su se beskrajnog talenta riješili prošle sezone, do primopredaje vlasničke palice iz ruke sleazy braće Maloof u ruke nesposobnog Viveka Randivea. Ove godine moraju pokazati na koga mogu računati u budućnosti – imaju hrpu klinaca među kojima treba razdijeliti žito od kukolja. Potencijalno najbolji među njima su Buddy Hield – koji deff nije faca kao na sveučilištu, ali se može razviti u svrsishodnog NBA beka; Willie Cauley-Stein je igrao sjajno nakon All-Star pauze, baš kao i Skal Labissier, koji je prije početka koledž karijere bio projiciran kao prvi pick na draftu da bi na kraju pao sve do 28. mjesta, ali u drugom dijelu sezone počeo je konačno pokazivati malo tog svog talenta. Pokaže li rookie De’Aaron Fox zašto su neki analitičari smatrali da je na prošlom draftu mogao biti top 5 pick, a George Hill nastavi igrati kao u Utahu, ova momčad bi mogla doći i do 35+ pobjeda.

Mladi su, imaju potencijala, popunjeni su na svim pozicijama prosječnim i/ili nerazvijenim talentom i mogu rasti. Zanimljivo je da su za mentore ove momčadi izabrana dva nekoć problematična, a sada timski orijentirana igrača: Zach Randolph i Vince Carter. Boktepita u što će se ova kaša pretvoriti s takvim kuharima, al ne bi me začudilo da Kingsi pokažu prve korake prema izlazu iz škart kategorije uz zadržavanje visoke draft pozicije.

Phoenix Suns

Jel’ ovo drugi, treći ili četvrti pokušaj rebuildinga otkako su Amar’e i Nash napustili grad?

Vruće sunce Arizone obasjalo je momčad mladu kao proljetna rosa, s puno potencijala i još više upitnika. Hoće li se Dragan Bender nabildati i postati maestro leđne tehnike, hoće li razviti faceup igru ili će propasti? Može li Marquesse Chriss čuvati ikoga tko nema paraplegiju? Je li si Tyler Ulis presadio ruke tek rođenog djeteta nakon stravične nesreće zbog čega ne može driblati loptom? Može li Alex Len naučiti raditi za momčad i graditi si pozicije za šut mimo ofenzivnog skoka? Jesu li se Sixersi, Celticsi i Lakersi zajebali što nisu izabrali Josha Jacksona na draftu? I kome će na kraju i za što uvaliti Erica Bledsoea, koji sasvim sigurno ne želi prolaziti još jedan rebuilding prije nego počne sijedjeti (a moguće je da će s njim u paketu letjeti Jared Dudley i Tyson Chandler koji je, da, još uvijek u ligi).

Dok odgovori ne stignu, gledat ćemo još jednu jalovu sezonu i čekati vedrije dane na 800 stupnjeva u Phoenixu.

Los Angeles Lakers

Nisam baš siguran koliko će Lakersi biti dobri… Lažem, znam da neće.

Isto tako znam da će biti prokleto zabavni. Lonzo Ball, unatoč svim realnim sumnjama hoće li se razviti u igrača, od suludog ćaće do nepostojećeg pouzdanog šuta, ima pregled igre kakav dugo nismo vidjeli te bi se, bar u tom aspektu igre, mogao razviti u križanca između Petea Maravicha, Jaysona Williamsa i Stevea Nasha*, što u prvoj godini privikavanja na puno brže NBA obrane garantira luđiju na kvadrat. Kada tome pridodamo kucanja Larrya Nancea, obranu Ivice Zubca, očajničku borbu za pozicije Tylera Ennisa, Jordana Clarksona i Juliusa Randlea, post-upove Brooka Lopeza, tihi profesionalizam Luola Denga, potencijal Brandona Ingrama, neizbježnu ozljedu koljena Andrije Boguta, i Njegovo Veličanstvo Kylea Kuzmu, jasno je da Lakersi imaju potencijala da se kroz par godina izvuku iz ove kategorije.

*Pri tom više mislim na varijaciju poteza nego na kvalitetu, ali hej, tko zna.

Problem s potencijalom je što se često ne ostvari. Srećom pa će ih, za razliku od ostalih smećastih ekipa, bar biti gušt gledati. Što zbog atraktivnosti, što zbog komedije.

Brooklyn Nets

Lol.*

*Postaju malo manje lol ako DeMarre Carrol uskrsne karijeru jer su brzi bez srljanja i jurcat će po terenu, al svejedno rofl.

ŽIVOT U ILUZIJI

Ovo je kategorija rezerverana za ekipe koje su zapravo škart, ali to odbijaju prihvatiti i vuku retajne poteze umjesto da unište momčadi, odustanu od zacrtanog puta i krenu u totalni rebuilding.

Buljio sam u njihov roster dobrih 10 minuta i efekt je bio isti kao da sam 10 minuta buljio u bijeli zid. Dapače, zid je možda i zabavniji

Indiana Pacers

Prije nekoliko su godina Pacersi bili druga najbolja momčad Istoka. Kada se nađete u takvoj poziciji, GM-ovima obično treba puno dulje da prepoznaju kako su njihove šanse za naslov kaputt i da treba stisnuti dugme za reset (vidi Bulls, Chicago). Nešto slično se zadnje dvije godine događalo s Indianom.

Nakon poteza povučenih ovog ljeta čini se da su Pacersi spremni krenuti nizbrdo, ali opet nešto sigurira da još uvijek nisu prestali živjeti u iluziji kako se mogu boriti za posljednje playoff mjesto na Istoku. Iskreno, buljio sam u njihov roster dobrih 10 minuta i efekt je bio isti kao da sam 10 minuta buljio u bijeli zid. Dapače, zid je možda i zabavniji. Roster Pacersa sadrži redom kompetentne NBA igrače – od iskusnih veterana poput Ala Jeffersona, do mlađih role playera koji se nikad nisu razvili u zvijezde a la Victor Oladipo. Jedini razlog zašto bi netko gledao Indianu, osim iracionalne fanovštine koju duboko podržavam, jest razvoj Mylesa Turnera, koji je lani napravio lijep iskorak u solidnog startera te bi mogao nastaviti svoju uzlaznu putanju.

Ako ništa drugo ovo je savršena situacija za Bojana Bogdanovića da revitalizira svoju NBA vrijednost nakon što se grozomorno zbombao u playoffu. Jedino što Indianu dijeli od škart kategorije je iluzija vlastite vrijednosti.

Orlando Magic

Ako postoje majstori samozavaravanja, onda su to momci iz Orlanda.

Počeli su mazati sami sebi oči kada su na mjesto trenera doveli Franka Vogela, koji je spomenute Pacerse vodio do tog slavnog drugog mjesta na Istoku. Bio je to znak da uprava smatra kako je dugogodišnji rebuilding gotov i kako je vrijeme da napadne playoff pozicije. Zajebali su se. Igrali su negledljivu košarku s cringe faktorom koji ne može replicirati ni glumačka karijera Al Pacina u zadnjih 15 godina. Uzeli su 29 pobjeda, ni sam ne znam kako s obzirom da su imali ispodprosječnu obranu i pretposljednji napad čitave lige.

Glavni problem s Magicom nije to što su nužno loše sastavljena momčad; nema tu toliko treša kao kod prije pobrojanih ekipa, ali problem je što im fale dvije velike zvijezde da bi mogli nešto napraviti. Imaju hrpu igrača koji mogu biti četvrti ili peti ili šesti ili sedmi igrači ozbiljnih ekipa, poput Nikole Vučevića i Evana Fourniera, koji ulaze u svoj zenit. Redom su to igrači od 23. do 27. godine života, što znači da su uvelike definirani i odstupanje od dosadašnjih obrazaca ponašanja bilo bi više anomalija nego pravilo; stoga Orlando sezonu mora iskoristiti kako bi razlučio koje igrače zadržati, a koje lagano škartati. Ovako odoka rekao bih da će Bismack Biyombo, Arron Afflalo, Mareesse Speights i DJ Augustin uskoro biti bivši – što zbog godina, što zbog kvalitativnih nedostataka – dok bi Vučević (ako ga ne trejdaju, što bi trebali da imaju dvije čiste), Fournier, rookie Johnathan Isaac i Jonathon Simmons trebali biti sigurni. Što znači kako će porota i dalje pregledavati slučajeve Terrencea Rossa koji ni po čemu nije poseban, Aarona Gordona koji je nekonzistentan i našeg Marija Hezonje, koji je stvarno upao u užasnu momčad i još nije dobio pravu priliku.

Nalaze se u opasnom teritoriju. Godinama završavaju između 10. i 15. picka na draftu i jure to 8. mjesto Istoka ne shvaćajući da su škart. Ove sezone možda uzmu 35 pobjeda i, uz jako puno sreće, dođu u borbu za playoff. Ne znam što će im to. Bolje je biti na dnu i graditi se, a to odbijaju smisleno raditi od odlaska Dwighta Howarda, nego tavoriti u ovako stupidnoj situaciji u kojoj lažu sami sebe.

Detroit Pistons

Slično kao Orlando, i Detroit je krivo procijenio trenutak u kojem treba ići all-in.

Doveli su Pistonsi kompetentnog trenera Stana Van Gundya, ali nisu mu u ruke dali logično složenu momčad, već ekipu koja ima dobrih komadića slagalice, ali ima i onih koji su upali u kutiju tko zna otkud. Ukoliko Andre Drummond i Reggie Jackson pokažu da su vrijedni love koja je za njih iskeširana i ne igraju kriminalno kao u drugom dijelu lanjske sezone, Pistonsi su ekipa za 43 pobjede i sedmo ili osmo mjesto oslabljenog Istoka – osobito nakon što su za ništa doveli podcijenjenog Averyja Bradleya. No, valja imati na umu da je ovo momčad koja plaća 16 milijuna dolara godišnje za Tobiasa Harrisa i još 3 milje za Stanleya Johnsona, a ni jedan ni drugi ne mogu pogoditi tricu s krilnih pozicija – što uništava bilo kakvu protočnost njihovog napada i olakšava suparnicima da zatvaraju reket, lupaju Drummonda i zatvaraju prostor bekovima za ulaze te ih osuđuju na šutove s poludistance.

Detroit ima previše problema i bojim se da će za godinu ili dvije ostati poput onih napola sagrađenih zgrada za vrijeme ekonomske krize prije nego što dođu buldožeri, satru sve i krenu u novu izgradnju.

xxx

U sutrašnjem nastavku analiziramo ekipe koje su u realnoj borbi za playoff, ali ne za više od toga, a u posljednjem ćemo se pozabaviti samom kompetitivnom kremom NBA lige.