Svakoj dominaciji prije ili kasnije dođe kraj, u to su se jučer uvjerili i Španjolci. Oni su na glasu kao najbolja europska reprezentacija još od 2006., i to se – uz poneki veći ili manji posrtaj – uglavnom ispostavljalo točnim. Jedan po jedan opraštali su se svjetski prvaci iz Japana, no iz te generacije nikako se nisu dali Pau Gasol i Juan Carlos Navarro, koji su uz priljev novih kvalitetnih igrača uspijevali održati hegemoniju nad Europom, čak u dva navrata i ozbiljno priprijetiti Amerikancima.
U ovaj su Eurobasket ušli sa statusom prvog favorita, imali najviše NBA igrača u kadru (šest dok se nije ozlijedio Alex Abrines) i činilo se da postoji lijep spoj mladosti i iskustva. Međutim, kako je turnir odmicao, španjolski je stroj sve glasnije kašljucao, sve dok nije naišao na moćniji, moderniji stroj koji ga je rastavio na dijelove i poslao u ropotarnicu povijesti.
Taj stroj zove se Slovenija.
Srpski stručnjak Igor Kokoškov već je duži niz godina pomoćnik u NBA ligi, a kao izbornik se dokazao na klupi Gruzije, od koje je napravio respektabilnu reprezentaciju i ostvario povijesne uspjehe. Isto je napravio i sa Slovenijom, ali u mnogo kraćem roku.
Sergio Scariolo tvrdoglavo je ostao dosljedan sebi i krenuo u utakmicu s petorkom Ricky Rubio – Juan Carlos Navarro – Fernando San Emeterio – Pau Gasol – Marc Gasol. Kokoškov je shvatio da se on ne mora prilagođavati suparniku, već obrnuto, te na teren poslao svoju udarnu petorku Goran Dragić – Luka Dončić – Jaka Blažič – Anthony Randolph – Gašper Vidmar, u kojoj je obrambeni specijalist Blažič bio osigurač da se ne raspucaju španjolski veteranski bekovi.
Španjolski napad se ugasio
To se, očekivano, nije dogodilo, i Španjolska je u napadu bila osuđena na učinak razigravača i centara. Za divno čudo, to je i dalje prilično dobro funkcioniralo zato što su braća Gasol koristila prednost u visini i radila velike probleme na napadačkom skoku Vidmaru i Randolphu, a Rubio je pogađao s distance i poludistance. U nekim situacijama Španjolci su imali i dosta sreće te su se tako uspjeli dovući do velikih 45 koševa na poluvremenu.
Problem je bio što su primili 49. Za razliku od prethodnih španjolskih suparnika, Slovenci su imali jasnu ideju kako ih napadati, ali i dovoljno kvalitete da to provedu u djelo. Slovenski bekovi napadali su kroz pick igru braću Gasol koja se cijelo prvenstvo švercaju u obrani, stoje preduboko i nemaju brzinu u nogama za ispratiti kretnje suparnika.
Scariolo se odlučio kockati i pokušao je sakriti mane Gasolovih prvenstveno zatvarajući koridor prema Vidmaru, na kojeg je iz picka prošla tek jedna lopta u prvom dijelu, ali su zbog skupljanja obrane slobodni ostajali slovenski šuteri. Da su oni bili manje raspoloženi, možda bi kocka i prošla, ali Slovenci su bili maksimalno fokusirani i pogađali ne samo otvorene šutove, nego i lude trice preko ruke. Tu se vidjela psihološka sprema momčadi koja je prštala od samopouzdanja.
Oni igraju brzu, modernu košarku, šut za tri im je tek jedno od rješenja u bogatom napadačkom arsenalu; Španjolska je u potpunosti izgubila identitet
U drugom dijelu nametalo se pitanje hoće li Slovenci moći zadržati visoki postotak šuta i kako će reagirati ako padnu u zaostatak. Ali u nastavak su ušli furiozno, kao i nekidan protiv Latvije, te u tim minutama praktički prelomili susret, jer se napadački ionako jalovoj Španjolskoj na leđa stavio i veliki psihološki pritisak igranja u dvoznamenkastom zaostatku.
Španjolska obrana potpuno se raspala – u drugom poluvremenu više nisu puštali samo hrpu otvorenih trica, nego je Dončić počeo kroz sve šire pukotine u reketu hraniti loptama centre, pa se koševa nadavao hitri Vidmar, ali i Žiga Dimec, teški i spori centar. K tome je još i Randolph lakoćom probijao Paua, ili mu stavljao trice u lice. Ukupna trica Slovenaca bila je 14/25, odnosno fantastičnih 54 posto, a španjolska mizernih 7/27 (26 posto).
Jedino je napad mogao zadržati Španjolsku na životu, a on se potpuno ugasio. Rubio je pokazao pravo lice na šutu, Sergiju Rodriguezu po običaju je drhtjela ruka u zaostatku, a promašivati su počela i braća Gasol, izmorena konstantnom igrom jedan-na-jedan.
Čarobni duo
Španjolske linije bile su u potpunosti nepovezane zbog nepostojećeg doprinosa s pozicija dva i tri, na što sam upozorio još u prvom kolu, a nevjerojatno je bilo vidjeti s kojom upornošću Scariolo gura gotovo izumrlu igru s dvije petice, čak i kad je sve bilo riješeno. To su dva detalja zbog kojih je Španjolska bila razbijena, a treći, možda i najvažniji, taj je što su se Rubio i Rodriguez namjerili na bolje razigravače koji su ih zauzdali, a u isto vrijeme nisu mogli biti zauzdani.
Dragić je u svom stilu izluđivao čuvare prolazeći s loptom kroz reket više puta u istom napadu, ali je u brzini i pogubio neke lopte, ulazio u teške šutove. Mnogo stabilnije izgledala je Slovenija kada je Dončić organizirao napade, taj je dečko donosio savršene odluke. Da je više igrao s loptom u posljednjoj četvrtini, kada je Španjolska već bila razbijena, sigurno bi upisao triple-double. Ovako se zaustavio na 11 poena, 12 skokova i 8 asistencija uz niti jednu izgubljenu loptu!
Sergio Scariolo kroz čitavo se prvenstvo nije htio prilagoditi duhu vremena – primjerice, više koristiti Juana Hernangomeza na četvorci ili pokušati uvesti šutere u ritam i to mu se obilo o glavu. Odlučio se forsirati košarku iz prošlog stoljeća, a glavna ideja čitave igre bila je spustiti loptu braći Gasol. Španjolska iz prošlih godina bila je opasna sa svih pozicija, izvana su nakon kratkih napada rešetali Sergio Llull, Rudy Fernandez, Nikola Mirotić uz nešto mlađe Rodrigueza i Navarra, a u reketu bi bio dosta i jedan Gasol.
Osim toga, igrali su i izrazito agresivnu obranu koja je lomila protivnike već u prvom poluvremenu. Sada to nije bila opcija zbog prevelike minutaže veteranima i Španjolska je igrala iritantno sporo. Momčad koja prije bila strah i trepet upravo zbog nemilosrdnog zatrpavanja suparničkih mrežica, sada je morala igrati na koš manje ako se htjela nadati pobjedi. Španjolska možda nije promijenila sve igrače, ali je u potpunosti izgubila identitet.
Slovenci nemaju takvih problema. Oni igraju brzu, modernu košarku; za razliku od Latvije, koju su izbacili u epskom četvrtfinalu, šut za tri im je tek jedno od rješenja u bogatom napadačkom arsenalu. Doduše, nije teško biti raznovrstan s takvim klasama na poziciji razigravača.
Goran Dragić i Luka Dončić poručili su braći Gasol da je njihovo vrijeme prošlo, da imamo nove šerife u gradu. Istina, 30-godišnji Dragić najavio je oproštaj od reprezentacije, ali ostaje nada da će se kroz sljedeće dvije godine predomisliti. Bila bi grehota da čarobni duo zajedno pleše samo jedno ljeto.
Ali prije toga slijedi veliko finale.
Finale u kojem će Slovenci biti favoriti – oni su jedina neporažena momčad na turniru, a još nitko nije našao odgovor na pitanje kako ih obraniti. A ako se bude igralo na koš više, jasno je da će suparnik imati minimalne šanse. Ako sumnjate, pitajte Španjolce.
