Ovo nije priča o dječaku imena Aangh, posljednjem među air benderima (“vijači zraka” je prijevod, ali to previše zvuči kao netko tko spravlja gibanice), koji ima dužnost Avatara i nakon cijelog stoljeća rata mora spasiti svijet od Vatrene nacije. Iako tu crtanu seriju toplo preporučam, a film (The Last Airbender) slobodno preskočite, ovo je, na sreću ili na žalost, ipak tekst o nogometu. Aangh nam ovdje služi samo kao konceptualni preludij, zapravo kao postavljanje okvira za pisca koji je zaluđen svjetovima mašte (i nimalo lud za realnošću).
Ovo je priča o momku imena Thiago Alcantara, veznom igraču Bayerna i španjolske reprezentacije, sinu slavnog Mazinha, poznatog nogometaša koji je 1994. bio svjetski prvak i prvotimac Brazila. Međutim, otac mu je ostao puno poznatiji kao treći član suite zvane ‘Tri muškarca i beba’, sa slavnom proslavom gola u maniri njihanja djeteta koju je izvodio s Bebetom i Romariom. Kada bismo htjeli ovdje biti zločesti rekli bismo kako mu je pripala uloga Josea Carrerasa, ‘onog trećeg’ među tenorima, tako dobro tematizirana u jednoj od najboljih epizoda Seinfelda ikad. Ali nismo zločesti, dakako…
Thiago Alcantara dosad je također živio pomalo u sjeni.
Pored magičnog veznog reda Xavi-Busquets-Iniesta za njega nije bilo mjesta u Barceloni, čak niti kao trećeg čovjeka. A onda je klub još i vratio u svoje redove obećanog sina Cesca Fabregasa. Taman kada bi Thiago i odigrao nekoliko dobrih utakmica u nizu, došla bi neka od dosadnih ozljeda, kakve su dosad obilježile njegovu karijeru. Sve je to dovelo do smanjene minutaže na terenu, pa ga je Pep Guardiola mogao dovesti u Bayern po diskontnoj cijeni od 25 milijuna eura na ljeto 2013., pošto mu se aktivirala klauzula ‘nedovoljnog igranja’.
Postojana finoća dodira
Niti u Bayernu nije počelo jednostavno. Prve dvije godine bile su ponovo sezone ozljeda. A onda je prošle, pogotovo na proljeće, započeo procvat. Thiago je konačno počeo izgledati kao igrač kojem su prognozirali kako bi mogao naslijediti Xavija ili Iniestu, ovisno već o njegovom nogometnom razvoju.
Ono što mu nisu prognozirali, a on je počeo ostvarivati, otkriva se u tome što je u sebi otkrio i Busquetsa. Objedinio je mnoge najbolje stvari iz igre slavnog Barcinog trojca i sada je to igrač koji igra možda i najbolju klupsku sezonu za centralnog veznog igrača u posljednjih 20, a moguće je i više godina, koliko god takve kvalifikacije bile pretjerane i neumjerene, a usporedbe teško mjerljive.
Thiago ne čita prostor – on ga vija, njime upravlja. Fascinantno je, i dosad neviđeno, da postoji igrač koji je to sposoban činiti u oba smjera igre
Malo statistike nikad ne škodi, jer daje kontekst, iako je za suštinu potrebna interpretacija (koliko god nepouzdana bila). Thiago je jedini igrač u ligama ‘Petice’ koji ima preko 100 presječenih lopti, iako je odigrao u pravilu pet utakmica manje od svoje konkurencije, zbog kalendara Bundeslige. Po utakmici, protivnicima oduzima gotovo pa u prosjeku osam lopti, također daleko najviše. To su brojke kakve obično ima igrač poput N’Gola Kantea, specijalist za razbijanje suparničkih akcija. Po tome, Thiago je u sebi otkrio Busquetsa.
Da bi stvar bila bolja, među igračima iz pet najjačih nacionalnih liga ima i najviše kako točnih, tako i dodavanja po utakmici uopće (gotovo 100 po utakmici, uz 90-ak uspješnih), čime je u sebi otkrio Xavija. S glavom uvijek podignutom tako da vidi suigrače, Thiago kontrolira protok lopte, toliko ključan za ekipu poput Bayerna, koja živi od toga da se može nametnuti, da može diktirati tempo, da je teren uvijek njen. A teren je uvijek njen, pošto u svom kadru ima čovjeka koji može jednako dobro kontrolirati tempo kratkim dodavanjima te rastezati protivnika dijagonalama (drugi najbolji u Europi, poslije Tonija Kroosa) i pritom sve vidi i uvijek je budan. Kada mu dodate Xabija Alonsa, teren je i konačno vaš.
Iniestu u sebi Thiago otkriva kroz svoje individualne kvalitete. Dugo je baš Iniesta bio čovjek najfinijeg prvog dodira s loptom, elementa igre koji se tako lako zanemaruje, a ne bi smio. Kako je Iniesta kopnio, to je postao Luka Modrić. S laganim padom hrvatskog reprezentativca, tron je preuzeo Thiago. Neovisno prima li loptu lijevom ili desnom nogom, suparnika često ostavi u raskoraku. Ne može ga se striktno pokrivati. Osim što je u Bundesligi i Ligi prvaka postigao šest golova i sedam asistencija (što je izimno mnogo za nekoga tko igra centralnog veznog), Thiago se ističe i po broju driblinga te stvorenih prilika za suigrače, baš kao što je Iniesta to nekoć radio. Finoća dodira je postojana.
Zapovijeda prostoru
Jedan od najboljih nadimaka u nogometu svakako je onaj koji krasi Thomasa Mullera – Der Raumdeuter (onaj koji čita prostor, tumač prostora). S očitim prizvukom psihoanalize (Der Traumdeuter je tumač snova), Thomas Muller je vjerojatno najbolji igrač na svijetu kada nema loptu u nogama. Njegova je vještina iz gomile informacija i mogućnosti prepoznati onu pravu, pročitati prostor kako ga drugi ne mogu čitati.
Kod Thiaga je obrnuto.
Thiago ne čita prostor – on ga vija, njime upravlja. Fascinantno je, i dosad neviđeno, da postoji igrač koji je to sposoban činiti u oba smjera igre. Jer Xavi je najbolji dodavač u povijesti nogometa, ali nikad nije bio elitni dribler, a kamoli obrambeni igrač. Thiago je oboje, i to na najvišoj razini.
Bayernov playmaker vija prostor na svaki način: u fazi distribucije, u fazi tranzicije te u fazi obrane. Odabirom tempa igre te dugim loptama skraćuje ili povećava teren, kako već njegovoj momčadi odgovara. Iznimno jakom igrom s loptom u nogama čini da se suparnik boji Bayernove tranzicije i vječite opasnosti da u igri jedan-na-jedan napravi višak gdje je to najopasnije, u samoj sredini. U fazi obrane, zajedno sa suigračima, tjera da se prostor čini beskonačno malim, pa se lopte redovito presjeku, čime se obnavlja faza tranzicije.
Ovakav Bayern, odmoren i obnovljen poslije zimske stanke najbolja je momčad Europe. To mora i potvrditi u Ligi prvaka, iako su eliminacijske utakmice (zbog malog uzorka) uvijek nepouzdan kriterij. A žila kucavica njihove igre, srce, duša i mozak momčadi upravo je Thiago. Momak koji je postao sve samo ne treća violina Barcelone ili ‘onaj treći’ iz Seinfelda. Objedinio je u sebi sve ono što je nekoć imao magični trojac iz Barcelone pa je sada onaj koji zapovijeda prostoru, njime upravlja, ako hoćete – vija ga. Jer on je The Space Bender!
