Hrvatska je reprezentacija, pod izlikom da su samo bodovi važni, propustila previše vremena koje su druge momčadi koristile za stvaranje igre i fino uštimavanje momčadi. Stoga je, budući da je svima bilo jasno kako je plasman ostvaren već u Zagrebu, gostovanje u Grčkoj bila prva pripremna utakmica za Rusiju u kojoj je Zlatko Dalić mogao testirati osnovne konture igre.
Jasno je bilo da se utakmica iz Maksimira neće ponoviti. Grci jesu limitirani, ali onako loše na svom travnjaku ne mogu odigrati. Hrvati jesu talentirani, ali onako inspiriranu utakmicu ne mogu odigrati jer se dominantna predstava s Maksimira nije naslonila na sustav igre nego na superiornost talenta i individualnu inspiraciju te iskorištavanje svega što je nudio suparnik.
Pod dojmom možda i najdominantnije predstave u zadnjih pet godina, zanemareno je koliko je ta pobjeda bila zapravo splet okolnosti – iznimno visokog tehničkog i kreativnog potencijala momčadi, ogromne motiviranosti, ranog gola i suparnika koji nije izlazio u pritisak. Euforični napisi u medijima isticali su kako je to prava Hrvatska koju ćemo od sada gledati, a tekstovi su kretali u mitomaniju. Utakmica je bila jako dobra, ali nije konačni proizvod nego samo naznaka onoga što momčad s ovim igračkim kadrom može napraviti. Da bi se to ponavljalo, momčad treba taktički okvir kako bi Dalić imao oslonac veći od prilično lomljive dobre atmosfere, jer nemojmo zaboraviti koliko je dobar početak imao i Ante Čačić, temeljen upravo na oslobađanju potencijala momčadi i davanju slobode igračima. Samo, potencijal je potrebno pretvoriti u konstantu, a to – uz neophodnu motivaciju – zahtjeva i razvijanje modela unutar sustava igre.
Modrić treba biti stalno na lopti, drugačije korištenje njega je zločin protiv nogometa
Dakle, bilo je suludo očekivati utakmicu u kojoj će Hrvatska biti onoliko goropadna.
Dalić je za uzvratnu utakmicu na Karaiskakisu u igru ubacio Marija Mandžukića umjesto Andreja Kramarića. Kad znamo da Mandžukić u Juventusu standardno igra krilnu poziciju, onda moramo biti svjesni da su njegovi napadački zadaci u Juventusu prilagođeni konkretnom sustavu igre koji Hrvatska ne može kopirati. Lišen je kreacije, daleko je od šansi za realizaciju, a u igri služi kao referentna točka – netko tko će fiksirati obranu, biti dostupan za skok protiv beka i time onemogućiti zatvaranje centralnih zona u kojima ordiniraju njegovi argentinski suigrači. Niti imamo sustav igre koji bi tražio okomitost s bekovskih pozicija, niti imamo profil igrača koji bi kretanjem između linija iskoristio mjesto za dribling. Dalić je zato kopirao njegovu obrambenu ulogu, krilnu poziciju je od Kramarićeve kreativnosti usmjerio k tome da Mandžukić povratnom trkom pomogne obrani uz desnu aut liniju.
Rakitić i Brozović ne daju defenzivni balans
Kao glavni cilj utakmice izbornik nije prepoznao uigravanje novih elemenata u igri, nego se odlučio čuvati nulu i smanjiti rizik na minimum. Za razliku od utakmice u Maksimiru, kada je Grčka imala 40 posto posjeda, 407 dodavanja, 11 prekršaja, sedam udaraca i tri u okvir, Hrvatska je u Grčkoj imala 37 posto lopte u nogama, 332 dodavanja, 18 prekršaja i šest udaraca, od kojih niti jedan nije završio u okviru gola. Dakle, Hrvatska je odigrala slabu utakmicu u kojoj je ispunjen glavni cilj, a to je bila kontrola utakmice i defenzivni balans protiv momčadi koja je u fazi kreacije i završnice inferiorna svim momčadima s kojima ćemo se u Rusiji sresti.
Međutim, Dalićev defenzivni pristup je ponudio neke zaključke koji će mu biti vrijedni za nastavak rada. Prvenstveno se to odnosi na veznu liniju, u kojoj je jasno da Ivan Rakitić i Marcelo Brozović ne mogu nositi defenzivni balans potreban za mirno funkcioniranje momčadi. Ni jedan ni drugi nisu klasični centralni veznjaci koji mogu dati stabilnost momčadi kroz moć u duelu i pozicioniranje ispred zadnje linije.
Grčka je momčad iznimno limitirana u kreaciji igre. No, čak i ona nam je radila određene probleme, iako su bočni igrači bili vrlo konzervativno postavljeni, a krila su se disciplinirano vraćala. Mandžukić na konkretnom primjeru trči pokriti grčkog beka koji dolazi visoko, možda i previše disciplinirano. Igrač Grčke se kreće između linija i otvara se cijeli koridor za mirno dodavanje i pozicija iz koje i prosječan igrač može napraviti kaos.
Rakitić i Brozović jednostavno nemaju naviku igre tako delikatne pozicije u kojima oni moraju biti ti koji koordiniraju linije. S obzirom da su i Ivan Strinić i Ivan Perišić na svojim pozicijama, nema potrebe da Brozović bude toliko daleko izvan svoje. Rakitić, umjesto da se spusti pokriti prostor između linija. ponaša sekao da mu leđa čuva Sergio Busquets tako da polako izlazi prema igraču s loptom. Obojica pokazuju nedostatke u pozicioniranju koji su nedopustivi za tu poziciju i ekipe koje su talentom iznad ovoga što je pružila Grčka ovakve će poklone s lakoćom iskoristiti. A u Rusiji nas čeka barem 20 takvih boljih momčadi.
Za očekivati je da Milan Badelj poboljša malo stvari. On nema brzinu, nije moćan u startovima i duelima, niti može pokriti veliku količinu prostora trkom, ali se puno bolje pozicionira i koordinira linije. Njegova prostorna inteligencija je nešto što će Daliću itekako trebati.
Modrićeva uloga
Druga je lekcija vezana uz Luku Modrića, koji je u Maksimiru opet pokazao koliko je dobar.
U tri utakmice koliko Dalić vodi reprezentaciju vidljivo je da je temeljna ideja koristiti Luku na poziciji ‘desetke’. U utakmicama kakva je bila ona protiv Grčke u Maksimiru to itekako ima smisla, jer zadnja linija i Ivan Rakitić bez problema kontroliraju prvu fazu posjeda lopte. Modrić tu može pomiriti Dalićevu ideju s onime u čemu je on najjači, a to je distribucija lopte pod pritiskom. Uzastopne izbore u među najbolje veznjake na svijetu Modrić je dobio jer je najbolji u oslobađanju od prve linije pritiska i jer mu danas nema premca u onom xavijevskom održavanju ritma sitnim dodavanjima i finim kretanjima. Ako mu Rakitić bez problema može dostaviti loptu protiv pasivnog suparnika, onda on može ordinirati u napadačkoj trećini.
Međutim, ako je suparnik agresivan i Hrvatska ne može uspostaviti ritam igre, ako je Rakitić pod pritiskom, onda je Modrić potpuno isključen iz utakmice jer nije u poziciji da primi loptu iz zadnje linije, riješi problem kvalitetnog suparničkog presinga i probije linije dodavanjem ili driblingom.
U ovakvim pozicijama, kad Hrvatska kontrolira posjed lopte u prvoj fazi igre, Modrić je jednostavno predaleko od lopte. U igru se može uključiti tek igrajući bez nje, napadajući prostor koji Mandžukić ostavlja niskim postavljanjem između beka i stopera. Mora bježati od igre, a ne dirigirati njome. To će u konkretnoj situaciji Modrić i napraviti i tek se tako uključiti u akciju. No, Marko Rog ili Nikola Vlašić taj dio rade jako kvalitetno, u njihovom igračkom identitetu je upravo takvo kretanje bez lopte, primanje i odigravanje u trku.
Modrić treba biti konstantno na lopti, drugačije korištenje njega je zločin protiv nogometa. Nekad to zaista može ostvariti kao ‘desetka’, ali protiv suparnika koji ne stoje pasivno on mora igrati u zonama na koje je navikao u Real Madridu, na poziciji u kojoj konstantno ulazi u izbor za najboljeg veznjaka na svijetu. Protiv Grčke u Pireju imao je 0/3 pokušanih driblinga, ostao je bez ijednog ključnog pasa sa samo 78 posto točnih dodavanja, na 35 točnih je imao 10 pogrešnih dodavanja, što su brojevi debelo ispod njegova standarda.
Kalinić treba biti prvi izbor
Treća lekcija je ta da je Nikola Kalinić, ranije dugo na marginama momčadi, zacementirao mjesto napadača u reprezentaciji. Imajući na umu kako Mandžukić u Juventusu i Andrej Kramarić u Hoffenheimu ne igraju klasičnu napadačku poziciju, dimenzija koju Kalinić nosi u igri leđima je nenadoknadiva. Ako mu Mandžukić može parirati u fizičkoj snazi i dobivanju duela, ne može u spuštanju prema međulinijskim prostorima i u kombinatorici; ako mu Kramarić može parirati u tom segmentu, ne može u fizičkoj snazi i postavljanju.
Njegova sposobnost da primi loptu, zadrži je i distribuira dalje igračima koji dolaze iz vezne linije ili s krila bit će nenadoknadiva u momčadi koja ima Modrića i Rakitića – dakle, ima namjeru igranja na posjed i zadržavanje lopte. Nadalje, ako igramo na tranziciju protiv jačeg suparnika, onda mu ide na ruku to što uz mogućnost zadržavanja lopte ima sposobnost driblinga te prolaska izravnog čuvara i guranja lopte u prostor za, primjerice, Rakitića. Ako Dalić hoće dobiti obrambeni impuls, očito je da će staviti Mandžukića, a ako mu treba drugi napadač koji će donijeti kreaciju, pokušat će s Kramarićem. Međutim, kako god bilo, prvi napadač bi trebao biti Kalinić, jer je najkompletniji igrač koji svojim karakteristikama odgovara osnovici momčadi.
Kritike Daliću zbog realno loše predstave na gostovanju u Grčkoj i prilično sirove igre u Ukrajini bile bi pretjerane, jednako kao što su bile ishitrene lovorike zbog utakmice u Zagrebu. Pred Dalićem je puno rada, mora ubrzano učiti o momčadi, testirati svoje ideje za što i nema puno vremena. Preuzeo je momčad kojoj su drugi potrošili vrijeme i njegova margina pogreške je vrlo smanjena. Preuzeo je momčad ogromnog potencijala i ima jako zahtjevan zadatak – pretvoriti potencijal u konstantu.
