Također, Ukrajinci nisu imali načina da se pripreme na promjenu uloga i(li) pozicija na terenu. Sigurno su dobro proučili jalovi i statični sustav Ante Čačića, koji je tijekom ovih kvalifikacija doživljavao gotovo samo prisilne promjene, i znali kako mu se suprotstaviti. Promjenom nekih od ključnih komponenti te igre Dalić bi dobar dio njihova truda u skautiranju bacio u vjetar i barem donekle izravnao startne pozicije dvaju suparnika – budući da nije stigao odgovarajuće pripremiti momčad, sve što je mogao napraviti bilo je da poremeti i suparničku pripremu.

Za Dalića, najriskantnija bi moguća stvar bila uopće ne riskirati – ostaviti stvari kakve jesu uz tek poneku kozmetičku promjenu i položiti sve nade na motivaciju, ‘galvanizaciju’ igrača. Znao je da bi mu tako javnost i najviše zamjerila u slučaju neuspjeha. Trebao je nešto što će i igračima i svima ostalima vrištati „pokušao sam!“.

U Čačićevu sustavu ionako nije bilo previše uigranih mehanizama vrijednih očuvanja. On se, u svojoj suštini, svodio na ‘daj loptu Luki Modriću‘, ulaske krilnih igrača u sredinu i visoke izlaske bekova te njihova nabacivanja u šesnaesterac. Dalić je zapravo promijenio sve tri stvari. Zvuči hrabro i radikalno, ali je u biti bilo sasvim oportunistički.

Da bi razbio ukrajinsku igru, Dalić je najprije morao razbiti hrvatsku.

Što je napravio izbornik

Te su promjene nužno morale biti reaktivne prirode, jer za nešto proaktivno nije bilo vremena. Čak bi se možda moglo reći da su, u kontekstu nogometne evolucije, bile i dekadentne.

Identificirajući ukrajinske ofenzivne bokove kao najveću prijetnju, novi je izbornik odlučio pokušati nešto da ih neutralizira, ma koja cijena zbog toga bila plaćena u igri prema naprijed. Šimu Vrsaljka premjestio je na lijevog beka – što je rješenje koje smo prethodno vidjeli na Euru, ne i kasnije – sučelivši ga najopasnijem ukrajinskom igraču, Andriju Jarmolenku. Budući da je Jarmolenko ljevak, kao invertirano krilo ili inside forward on više ulazi u sredinu i pokušava koristiti half-space između beka i stopera, ‘ušpicavajući’ se povremeno i sam, nego što ide na centaršutove. Za očekivati je bilo da bi tu masakrirao Josipa Pivarića i zato je imalo puno smisla staviti na njega dešnjaka koji će prvenstveno blokirati te njegove ulaske. S druge je strane na dešnjaka Jevhena Konopljanku stavio stopera, Domagoja Vidu, koji zna katkad zaigrati na desnom beku i za kijevski Dinamo.

Bio je Dalić svjestan toga da time u velikoj mjeri gasi napadački potencijal hrvatskih bekova i uopće opciju da ćemo njih dvojicu puno vidjeti u prodorima i nabacivanjima u suparnički kazneni prostor. Vida tijekom cijele utakmice nije uputio nijedan centaršut – što zaista i nije neka šteta – dok ih je Vrsaljko uputio tri, od čega je jedan bio precizan.

Posljedica Vidina izmještanja na bok bio je i središnji dio obrane u sastavu Dejan Lovren-Matej Mitrović, što djeluje riskantno i nepouzdano, ali je – u teoriji – sposoban podignuti zadnju liniju i homogenizirati defenzivni blok, skrativši tako Ukrajincima manevarski prostor po okomici, ali i Hrvatskoj prostor koji treba osvojiti u izgradnji napada iz zadnje linije.

Utakmica je – kao i gotovo sve čega se HNS dotakne – bila teška improvizacija. Ona je ovaj put donijela rezultat, ali nije ponudila nikakav recept za budućnost

Najkontroverznija Dalićeva promjena bila je, dakako, ona koja se ticala Modrićeve pozicije.

Luka je iz povučenog playmakera za ovu prigodu pretvoren u ‘desetku’, gotovo klasičnog free role fantazista, što je raritet u suvremenom nogometu. Isto tako je činjenica da je on sam još od početka karijere vrlo rijetko – ako ikad – to igrao.

Modrić je, bez ikakvog pogovora, daleko najbolji i najvažniji igrač hrvatske reprezentacije. Toliko je iznad drugih i praktično nezaustavljiv da na njemu i oko njega naprosto mora biti izgrađen sustav igre koji želi optimizirati individualne kvalitete u službi momčadi. Žrtvovati takvog igrača izvan pozicije na kojoj može najviše dati sigurno nije najsretnije rješenje.

Osim ako za to imate jako dobar razlog. Dalić je procijenio da ima.

Žrtvovana kreacija

Taj bi se razlog (vrlo) pojednostavljeno mogao opisati dvjema riječima: Ivan Rakitić. Čačićeva je Hrvatska već jako dugo imala silnih problema u zadnjoj trećini terena; zabijala je vrlo malo golova, prečesto je nedostajao onaj famozni ‘zadnji pas’, kao i pokušaji s ruba šesnaesterca. Kritike na račun Barcelonina veznjaka, koji iz više razloga naprosto nije pravi čovjek za ulogu iza napadača u sustavu 4-2-3-1 s ovim suigračima, samo su se gomilale i Rakitić je u posljednjim utakmicama izgledao kao netko tko ne želi biti ovdje, lišen samopouzdanja i osmjeha.

Dalić je imao tri izbora. Mogao je izostaviti Rakitića iz početnog sastava i zamijeniti ga, primjerice, Markom Rogom – mada to u osnovi uopće nije loša ideja, micanje na klupu druge najveće zvijezde od strane izbornika koji je netom došao bilo bi psihološki vrlo riskantno, jer lako je moglo imati razorni učinak na atmosferu. Mogao je promijeniti formaciju u, primjerice, 4-3-3, ali to bi bilo neozbiljno i također riskantno, jer je vremena za uvježbavanje takve taktičke varijante bilo vrlo malo.

Treći je izbor bio ono što je Dalić i napravio, a moglo bi se okarakterizirati kao najmanje riskantno, osobito u svjetlu povratka Milana Badelja u momčad: zamijeniti pozicije Modriću i Rakitiću. S time da je Modriću dao dosta više slobode nego što je Rakitić imao kod Čačića.

Po onome što čujemo iz druge i treće ruke, Dalić je u Kijevu potrošio jako puno vremena na razgovore upravo s Modrićem i Rakitićem. Čak su i agencije pune fotki na kojima ih vidimo kako vrlo ozbiljnih lica pričaju izdvojeni od drugih. Izbornik je sam otkrio kako je Rakitića uvjerio da preuzme povučeniju poziciju, a postoje sugestije i da je promjena vlastite uloge bila Modrićeva ideja. Ako i jest, nije to sad pretjerano bitno.

Kapetan, naravno, može odigrati i ‘desetku’ bolje nego itko drugi u kadru, ali time je Dalić svjesno žrtvovao kontrolu sredine terena koju Hrvatska obično ima kad ondje igrom dirigira Modrić. Ovaj se put Luka znatno manje trošio u obrambenim zadacima nego što je to inače slučaj, ali je zato i znatno manje sudjelovao u igri nego što smo to navikli gledati. O tome dosta govori i njegova statistika: prema InStatu je imao 53 točna dodavanja (iz 66 pokušaja), dobio tek pet od 16 duela i napravio tri uspjela driblinga (po Optinoj statistici dva). To je sve bitno drugačije od uobičajenog; možda nije najbolji primjer zbog različite jakosti suparnika, ali tri dana ranije je protiv Finske, recimo, imao 89/102 točnih dodavanja, 16/22 dobivena duela i 8/9 uspjelih driblinga; u Turskoj je, pak, zabilježio 75/80 točnih dodavanja, 12/17 dobivenih duela i 4/5 driblinga.

Žrtvovana je zapravo njegova kreacija u izgradnji napada za konkretniju kreaciju u završnici. I premda je ondje imao znatno manje prostora i vremena na lopti, premda ni broj ključnih dodavanja koje je uputio (4/6) ne odudara drastično od njegova visokog standarda, sama Modrićeva stalna prisutnost u tom dijelu terena trebala je imati poticajni učinak na ostale napadački orijentirane igrače, kao i predstavljati stalnu prijetnju za ukrajinsku obranu.

S druge strane, Rakitić je dobio sasvim jednostavnu ulogu kao svojevrsna premosnica između obrane i napada. Njegov je osnovni zadatak bio što jednostavni prenijeti loptu prema naprijed ili na krila, a to je dosta slično onome što je dugo igrao u Barceloni.

Ševčenko se pogubio

Dalić očito nije niti imao namjeru nametnuti kontrolu posjedom lopte i kroz kombinatoriku izgrađivati napade. Umjesto toga, zaigrao je na duge lopte – na Modrića, direktno na Marija Mandžukića i na krila koja su lateralno širila i skupljala prednju liniju. Najviše tih lopti dolazilo je iz samog srca obrane: Lovren ih je ispucao 16 i pogodio osam, Mitrović devet i pogodio tri. Takvo preskakanje sredine logično je za ekipe poput Ukrajine, koja nema pravog, kvalitetnog playmakera i koja je i ovaj put također igrala tako; za momčad kao što je Hrvatska, koja starta s čak trojicom koja su to vokaciji, radi se o dosta neobičnom pristupu.

Ali Dalić je morao razbiti hrvatsku igru da bi razbio ukrajinsku. S obzirom na okolnosti, psihološko stanje hrvatskih igrača i improvizaciju na kojoj je bila zasnovana priprema, nije se to pokazalo lošim pristupom.

Makar je u prvom poluvremenu slutilo na debakl. Vrsaljko je napravio grubu pogrešku u predaji lopte koja je mogla rezultirati ranim vodstvom domaćina; Konopljanka je na drugoj strani zaobišao Vidu kao da se radilo o komadu vrtne garniture, a ne o beku. Ukrajina je dominirala, stvarala šanse, bila brža i jača u duelima i na poluvrijeme se otišlo s njenih sedam udaraca na gol (dva unutar okvira), a hrvatskih tri (i nijedan unutar okvira gola).

Govor tijela Vatrenih u prvih je 45 minuta, a i nešto nakon toga, bio podjednako luzerski kao i u prethodnim utakmicama. Međutim, nešto ni s Ukrajinom nije bilo u redu.

Teško se oteti dojmu da se Andrij Ševčenko – veliki igrač, ali neiskusan trener – pomalo pogubio u svojim taktičkim zamislima i pokušajima da se nosi s taktičkim iznenađenjima koja mu je priredio Dalić. Veznjak Denis Garmaš odlazilo je u špicu, debitant Marlos izvlačio na krilo i mijenjao pozicije s Jarmolenkom; u jednoj izglednoj kontri čak su se trojica igrača našla unutar možda tri kvadratna metra prostora. Uz najbolju volju, bilo je teško dešifrirati što to zapravo Ševčenko hoće.

U drugom se poluvremenu isprva ništa osobito bitno nije promijenilo, osim što je Ukrajina zaigrala u nešto ‘čišćem’ 4-2-3-1, dok su Hrvati postali čvršći u duelima i bolji u pokrivanju prostora, što je napokon ta blijeda lica Vatrenih ozarilo s malo samopouzdanja. Prvim pogotkom momentum se nepovratno okrenuo na stranu gostiju, koji do kraja utakmice ne samo da više praktično i nisu griješili, nego su čak i uspostavili kontrolu, izjednačili se s domaćima po broju gol-pokušaja i udjelu posjeda te mirno priveli utakmicu kraju.

Bez recepta za budućnost

Bila je to vrlo neobična utakmica s dva potpuno različita poluvremena, premda se strogo taktički nije puno toga mijenjalo. Nije lako objasniti što onda točno jest, jer radi se prije svega o psihološkoj komponenti kod obaju momčadi.

Hrvatska se spasila s ruba ponora i produžila nadu u plasman na Svjetsko prvenstvo, što će sada psihološki podići igrače i oni će biti favoriti u playoffu bez obzira s kime igrali. Šok terapija je uspjela, reći će slavodobitno predsjednik Davor Šuker, ali zamka koju sada valja izbjeći jest izvlačenje predubokih zaključaka iz ove jedne utakmice.

Jer to je – kao i gotovo sve čega se HNS dotakne – bila teška improvizacija. Ona je ovaj put donijela rezultat, ali nije ponudila nikakav recept za budućnost. Želi li nešto napraviti od ove momčadi, Dalić će morati naći igru. Sad, evo, ima i nešto vremena za to.