Kultura je jedinstvena i ne može biti kopirana jer upravo ona čini klub posebnim, nadilazeći mentalitet i dodajući mu filozofiju. San Antonio Spursi Gregga Popovicha, Jugoplastika Božidara Maljkovića, New England Patriotsi Billa Belichicka, Barcelona Johannesa Cruijffa ili Manchester United Alexa Fergusona. Kultura svake od ovih momčadi je skrivena i često poistovjećena s uspjehom – ali uspjeh, usprkos mijenjanju igrača i taktika, samo je posljedica koja je došla kroz način razmišljanja koji je definirao klub. Kroz jedinstvenu i neponovljivu kulturu i jaku ličnost oko koje se gradila ta kultura.

Nakon što se Sir Alex umirovio, United je lutao. David Moyes jednostavno nije bio taj, dok je Louis van Gaal zapeo u nekim drugim vremenima s nekim drugim prioritetima. Klubu je trebao netko tko može ne samo donijeti rezultat u skladu s tradicijom, nego ponovo povezati razlomljene dijelove kulture u klubu u kojem je bilo previše praznog hoda.

Guillem Balagué je još 2012. napisao odličnu knjigu kojoj je predgovor napisao baš Sir Alex. Ona se zove Pep Guardiola: Another Way of Winning i daje opis baš onoga što je United trebao ─ specifične filozofije i posebnog načina razmišljanja koji vodi prema kulturi. Međutim, u knjizi ima i jedna genijalna izjava Joséa Mourinha, nešto što ga opisuje bolje nego stotine biografija. Izjavio je da nije nužno imati neprijatelje za uspjeh, ali da to čini uspjeh boljim. To je suština Joséa – ono što ga čini posebnim i sposobnim stvarati kulturu izvrsnosti oko sebe.

Poruka snage i čiste moći

Međutim, to ima i veliku manu. Stvarati neprijatelje oko sebe da bi ih se pobijedilo nakon nekog vremena počne puno više umarati nego pružati zadovoljstvo. Svaki tvoj poraz izazove sve više oduševljenja i to je sasvim jednostavna matematika: svakim danom imaš sve više neprijatelja koji se tim porazima vesele. Kako su porazi sastavni dio života, takav način počne iscrpljivati čovjeka, gurati ga u nepotrebne sukobe koji odvlače pozornost od onoga bitnoga. Mentalitet opsade Joséu je moćan saveznik, ali stvara prejak otpor ako se prečesto koristi.

Mourinho je dovoljno dobar i dovoljno pametan da se pokuša vratiti na vrh. Uz koju sijedu više, sad će njegov uspjeh biti još bolji, zahvaljujući neprijateljima

Sir Alex Ferguson je realno bio puno sličniji Mourinhu nego Guardioli, i taktičkim obrascima i ponašanjem u medijima. Samo, Sir Alex je imao zaštitnu mrežu – njegova je era najvećim dijelom bila u medijskom dobu koje njegove izlete preko granica dobrog ukusa nije iznosilo svima pred oči. U vremenu kad je svaki potez dostupniji nego ikad i svaka izjava komentiranija više nego što je to zamislivo, njegovih sedam godina nedavanja intervjua za BBC ne bi bilo moguće, a drugačije bi se gledalo i na optužbe da je ždrijeb Lige prvaka namješten protiv Uniteda, uvrede na račun kolega i konstantno kvocanje na račun sudaca.

Danas, kad svi nosimo internet u džepu, Joséove arogantne eskapade i svađe dosade puno brže nego one koje je prakticirao Sir Alex. Ono što je jednog štitilo, drugog čini mnogostruko izloženijim.

No, preživljavaju oni koji se najbolje prilagode trenutnom stanju. Zbog tog konstantnog života na granici i funkcioniranja u opsadnom stanju, gdje je non-stop sam protiv svih, javnost je počela favorizirati njegov antipod. Odjednom, bez nekog velikog upozorenja, stvorila se kritična masa koja je promijenila Mourinhovu sliku u javnosti, a to je za posljedicu imalo to da je ovaj put stvarno pod opsadom.

Kad si pod opsadom, rezultat mora biti trenutačan i mora odaslati poruku snage, čiste moći. U situaciji kad je, osim oštrog jezika, Mourinha kroz karijeru pratila kompaktna obrana, preuzimanje Uniteda nije bila pretjerano sretna ideja. Naime, United je pod Van Gaalom igrao obranu čovjek-na-čovjeka i igrači su bili naviknuti na sasvim druge obrasce kretanja od onih koji su Joséa napravili onime što on jest. A druga stvar, ovako individualno lošu užu obranu nije imao valjda od mandata u Leiriji. Rezultati jednostavno nisu mogli doći odmah.

Carrick skida teret s Pogbinih leđa

Bez štita rezultata sve je postalo podložno kritici. Uostalom, opsada je gadna stvar, teško je skloniti se od napada.

Mijenjanje obrazaca igranja obrane imalo je pozitivan učinak na stabilizaciju momčadi, ali Mourinho je znao da je ključ u sredini. Prvi naslov u prvom mandatu u Chelseaju osvojio je najviše zbog toga što je povukao napadača prema sredini terena i podigao krila, te se tradicionalnom engleskom 4-4-2 sistemu se suprotstavio formacijom 4-3-3. Dobio je tako potpunu kontrolu terena time što je dva centralna vezna gazio s tri, konstantno ostvarujući višak u igri.

Ovaj je put ključ Michael Carrick. Odnosno, ključna je uloga playmakera iz dubine koju ne može odraditi nijedan od njegovih suigrača, a posebno ne Marouane Fellaini. Carrickova mirnoća na lopti, brzina odigravanja i pozicijska inteligencija čine ga idealnim partnerom za Paula Pogbu i Andera Herreru.

Pogba je na početku sezone izgledao blijedo, a sada izgleda kao da se s njim diže i United. Zapravo, istina je sasvim drugačija ─ on se diže s Unitedom. Pogba je došao iz Juventusa, gdje je imao svoju zadaću koju je odrađivao perfektno. Međutim, dolaskom u United uloga se promijenila. Od Pogbe se očekivalo da bude nešto što nije ─ primarni playmaker; te da radi nešto što ne može ─ samostalno rješava utakmice.

Napokon, Carrick je oduzeo teret organizacije s Pogbinih leđa, ali ništa manje nije bitna ni uloga Herrere. Njegova sklonost agresivnom napuštanju pozicije, bilo da se radi o probijanju suparničkih linija s loptom u nogama ili pritiskanju protivnika u cilju oduzimanja lopte, donosi dozu dinamike u sastav Manchester Uniteda. Carrick se brine da lopta ide tečno u širinu, dok se Herrera brine da ide brzo u dubinu, a na Pogbi je da radi ono u čemu je najbolji ─ nađe slobodan prostor gdje može primiti loptu i odakle se može priključiti završnici napada. Slobodna rola i dovoljno pomoći jako mu gode, sigurniji je na lopti, manje riskira i manje pokušava nemoguća dodavanja po nekom kompleksu superheroja.

Mourinho danas nije najbolji trener na svijetu

Jednako kao što prisustvo Herrere i Carricka dobro utječe na Pogbin učinak, pomaže mu i oživljavanje Henriha Mhitarjana. S njim ili s Juanom Matom u igri, Pogba ima partnera koji igra u prostorima između linija i tako s njegovih leđa skida dodatni teret, pretvarajući Pogbu u de facto drugog špica, veznog igrača koji koristi nevjerojatne fizikalije i tehniku za dolaske u samu završnicu napada. Zapravo, Pogbina uloga u momčadi je reducirana i on zbog te manje uloge, ironično, izgleda kao igrač koji vrijedi suludo puno novaca – baš kao što je to bio u Juventusu.

Iako se čini kako na Old Traffordu sve sjeda na svoje mjesto, pred Mourinhom je još uvijek projekt koji zahtjeva mnogo rada.

United možda ima niz od šest ligaških pobjeda u nizu, ali zadnjih pet je bilo protiv suparnika iz donjeg dijela ljestvice. United možda ima 4-3-3 kao formaciju koju mora uigravati, ali u njoj je još previše nepoznanica. Ima li Luke Shaw mjesto na lijevom beku? Kako će Eric Bailly, najbolji Mourinhov stoper, utjecati na iznenađujuće stabilno partnerstvo Phila Jonesa i Marcosa Roja? Kako pronaći dovoljno mjesta za Matu, Mhitarjana, Anthonyja Martiala i Marcusa Rashforda?

United je možda na dobrom putu, ali je daleko od cilja.

Na tom cilju, prvi put ikad, José nema potrebu izmišljati protivnike, jer njih ima sasvim dovoljno. Oni koji su ga do jučer obožavali, danas ga šutiraju na podu. Od apsolutnog idola kojem su se svi klanjali postao je stranac u noći.

I to je sasvim okej. Vrijeme nosi svoje, promjene su neminovne i danas Mourinho nije najbolji trener na svijetu. Nije ni najbolji obrambeni trener na svijetu.

Na velikoj je sceni gotovo 20 godina i pad je neminovan. Nitko ne može zadržati vrh ljestvice toliko dugo. No, José Mourinho je dovoljno blizu, dovoljno je dobar da i dalje uzima trofeje i dovoljno pametan da se pokuša vratiti na vrh. Uz koju sijedu više, sad će njegov uspjeh biti još bolji, zahvaljujući neprijateljima. To je iznimna motivacija, ono što ga čini posebnim i sposobnim stvarati kulturu izvrsnosti oko sebe.